Ewald Felbar, Austrijanac hrvatsko-slovenskih korijena, vlasnik je vrijedne zbirke starih karata i knjiga koje se bave hrvatskim prostorom i koja je, sadržajem i kvalitetom, prema mišljenju hrvatskih stručnjaka, „jedna od najvažnijih i najbogatijih privatnih zbirki u Hrvatskoj i u inozemstvu.“ Zbirka ima više od tisuću pojedinačnih primjeraka koji su prikupljeni doslovce iz svih dijelova svijeta, a Ewald Felbar na nju je potrošio pravo bogatstvo. Rođen je 1969. u Bregenzu, pokraj Bodenskog jezera. Majka mu je iz Međimurja, a otac iz Prekmurja u Sloveniji. Felbar je 2000. godine podnio zahtjev za hrvatsko državljanstvo, što smatra „srećom“.
Studirao je poslovnu administraciju na Sveučilištu za ekonomiju i poslovanje u Beču, a potom se specijalizirao za poslove osiguranja i poslovno i administrativno upravljanje.
Poslije završetka studija i rada u New Yorku i Washingtonu postao je austrijski trgovački ataše u Sloveniji 1994. Nekoliko godina poslije došao je u Hrvatsku, gdje je iz profesionalnih razloga proveo ukupno 14 godina. Posebno je vezan za otok Hvar na kojemu ima maslinik. U Hrvatskoj, koja mu jako nedostaje, zbog pandemije nije bio mjesecima.
Osim podrijetlom i poslom, povezani ste s Hrvatskom i na druge načine?
Kao student bio sam politički aktivan i uključen kao promatrač prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Na dan izbora 1990. pozvan sam s izaslanstvom predstavnika američkog Zastupničkog doma na prijam budućeg predsjednika Tuđmana. Ali bio sam u kontaktu i s brojnim drugim političarima toga vremena, kao što su Ivan Zvonimir Čičak, Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Ivan Cesar i Dražen Budiša. S njima sam bio u kontaktu kao predstavnik Austrijske narodne stranke i u ime Političke akademije i tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova Mocka. Ljubav prema Hrvatskoj motivirala me da se prijavim za pripravnika u Austrijsku gospodarsku komoru i za ljetni posao u austrijskom uredu za vanjsku trgovinu u Zagrebu, koji je bio smješten u Ilici. Bilo je to 1990., onoga ljeta kada su u Zagrebu bili nastupi Davida Bowieja i Tine Turner – prekrasno vrijeme!
Prvu povijesnu kartu Hrvatske kupili ste u Pragu. O kojoj je karti riječ i kako je došlo do toga?
U vrijeme nakon predaje dokumenata za primanje dozvole za osiguranje u Hrvatskoj i prije nego što sam je primio, uspio sam kod UNIQA-e završiti intenzivni tromjesečni program obuke u češkoj podružnici u Pragu. U to je vrijeme u prelijepoj Pariškoj ulici postojao antikvarijat u kojem su se prodavali zemljovidi i prvi put sam pomislio kako bi bilo lijepo objesiti na zid svog ureda u Zagrebu staru kartu zemlje s kojom se osjećam tako povezan. Izbor nije bio baš velik, a ni moja spremnost da potrošim puno novca nije bila velika pa sam se odlučio za jednu prilično skromnu i relativno jeftinu kartu. Međutim, ta je karta bila iskra strasti koja me obuzela od 1999. i nikad me nije napustila. U to vrijeme nisam bio oženjen i nisam imao djece, stan mi je plaćao poslodavac, a imao sam i službeni automobil i relativno visoka primanja, što mi je omogućilo, među ostalim, odabir hobija koji sasvim sigurno nije bio uobičajen. U početku sam želio imati samo nekoliko dodatnih karata, koje bismo mogli nazvati “must have”, poput onih poznatih kartografa kao što su Ortelius, Mercator ili Coronelli. U prvoj godini kolekcionarstva kupio sam ukupno 41 kartu, a godinu dana kasnije čak 78.
Bio je to, dakle, početak rađanja vrijedne zbirke. Jeste li imali posebne kriterije?
Kako sam se zarazio virusom kolekcionarstva, ubrzo sam odlučio prikupiti privatnu zbirku karata koje su stare više od 200 godina i koje prikazuju Hrvatsku i susjedne zemlje. Petnaest godina poslije to će postati najveća privatna zbirka te vrste. Osnova za odabir karata bilo je standardno djelo dr. Mirka Markovića s naslovom “Descriptio Croatiae”. Kasnije su dodane mnoge druge knjige, katalozi izložbi ili katalozi aukcijskih kuća i antikvarijata, što mi je pomoglo da saznam za važna djela, a zatim da ih počnem tražiti. Put do prodavača vodio me putem Googlea, izravnog kontakta s antikvarima ili pretraživanja internetskih stranica. Entuzijazam za nabavu svih važnih karata i dalje je vrlo velik, iako je izbor, nažalost, vrlo mali, a cijena karata koje još uvijek nedostaju u mojoj zbirci nažalost vrlo, vrlo visoka.
Zbirku ste proširili i na stare knjige?
Da. Godine 2001. proširio sam svoju strast uključivanjem starih rijetkih knjiga. Što se knjiga tiče, fokus je na putopisima i knjigama koje se bave poviješću Hrvatske. Budući da u mnogim knjigama postoje karte ili ilustracije, to je i logičan razvoj širenja zbirke.
Koliko karata, veduta, planova i putopisa hrvatskih zemalja i o hrvatskim zemljama imate u svojoj kolekciji?
Krajem 2020. moja zbirka – Collectio Felbar – sadržavala je 583 zemljovida i vedute i 423 knjige. Otprilike 470 karata odnosi se na Hrvatsku i susjedne zemlje, iako postoje i duplikati. Rano sam shvatio da sam ovom zbirkom stvorio nešto vrlo posebno i zato sam u ranoj fazi zamolio stručnjake da mi pomognu s opisom djela i njihovom klasifikacijom. Poznati stručnjaci za kartografiju u Hrvatskoj poput dr. Mirele Slukan ili dr. Dubravke Mlinarić opisale su moje karte i već nekoliko godina opisi najvažnijih karata, uključujući slike, nalaze se na mojoj web-stranici www.felbar.com. Sretan sam što mogu reći da je zbirka Felbar najveća privatna zbirka starih karata i putopisnih i povijesnih knjiga u Hrvatskoj s više od tisuću izložaka.
Koje su najvrednije i najrjeđe karte i knjige u vašoj kolekciji i što utječe na cijenu?
Ovdje treba razmotriti dvije stvari: prvo cijenu koju je trebalo platiti za kartu, ali i idealnu vrijednost koju karta ima za mene, koja je, međutim, neovisna o cijeni. Čimbenici koji utječu na cijenu uglavnom su dob karte, stanje, rijetkost i potražnja. Cijene također podliježu oscilacijama i općenito se može reći da su se cijene kontinuirano smanjivale od financijske krize 2008. godine. Karte koje sam kupio prije 20 godina za 800 eura sada se mogu kupiti za 200 do 400 eura. Ovo je rezultat interneta i mogućnosti usporedbe, međunarodne dostupnosti ili konkurencije koju su stvorile internetske aukcije poput Catawikija ili Invaluablea. Ali također vjerujem da se broj kolekcionara, od kojih su većina stariji ljudi, smanjio tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Općenito, također se može reći da su cijene u antikvarijatima više nego na aukcijama i da su cijene na licu mjesta, tj. kod prodavača u Hrvatskoj, obično više od međunarodnih, što je donekle i razumljivo.
Moje najskuplje karte uključuju karte Coronellija, Camocija, Lloydova panoramska djela Istre i Dalmacije i De Jode. Potonja je također moja omiljena karta, jer ispunjava sve kriterije koje sam već nabrojio, a također prikazuje ona područja i zemlje koje volim i gdje se osjećam kao kod kuće: srednja i jugoistočna Europa uz Dunav. S druge strane, pojedinačne su knjige bile znatno skuplje, a posebno bih spomenuo tri djela: “Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji” Roberta Adama iz 1764. godine, najstariji opis dubrovačke povijesti “La Storia di Raugia” iz 1595. Serafina Razzija i djelo “La Dalmazia descritta” Francesca Carrare iz 1846. s divnim ilustracijama dalmatinskih nošnji. U svakom slučaju, izbor najvažnijih karata i knjiga može se naći na mojoj web-stranici.
Postoje li karte i knjige u kolekciji koje imate samo vi?
Na ovo je pitanje teško odgovoriti jer ne poznajem sadržaj zbirki svih drugih privatnih kolekcionara i nisam napravio nikakvu usporedbu s javnim zbirkama. Što se tiče knjiga, vjerujem da postoji nekoliko djela koja su vrlo, vrlo rijetka i koja se mogu naći samo u mojoj zbirci, poput „Viridarii Adriatici“ iz 1667. godine ili knjige koju nisam još čitao, niti znam je li vam poznata, djelo Carla Bobboa “Suveniri s putovanja po Dalmaciji” iz 1810. godine. Siguran sam da postoji mnogo drugih knjiga koje bi mogle zanimati nekog povjesničara ili studenta i rado ću svoja djela učiniti dostupnima za znanstvena istraživanja.
Očito ste potrošili puno sredstava na knjige i stare karte Hrvatske. Je li riječ o velikom iznosu ili, jednostavno, budući da je riječ o strasti, onda cijena nije važna?
U potpunosti ste u pravu. Tijekom godina troškovi su se nastavili kontinuirano povećavati i približno odgovaraju cijeni atraktivnog stana ili kuće. Iz čisto investicijski orijentiranih razloga, ovakav pristup definitivno nije opravdan, jer postoje druge mogućnosti s puno većim povratom sredstava. Uz financijsko ulaganje, zbirka zahtijeva i mnogo vremena, ali sve mi je to uvijek donosilo veliku radost i zadovoljstvo – to je samo hobi i razonoda koja me zbližava s mnogo ljudi koje sam tijekom mnogih godina upoznao i koje cijenim. To je i razlog što kontinuirano proširujem kolekciju i što sam jako zadovoljan njome – nadam se da će se moja radost nastaviti još dugo i da ni moje financijske mogućnosti neće presušiti.
Gdje ste sve i na koji način kupovali primjerke za kolekciju – na aukcijama, u antikvarijatima ili putem privatnih kanala?
Većinu sam karata kupio u poznatim antikvarijatima u Italiji i Njemačkoj, kao i na aukcijama, posebno u njemačkim aukcijskim kućama Zisska i Reiss & Sohn. Međutim, neke karte i knjige također su iz Engleske, Francuske, Nizozemske ili čak Južne Afrike, Australije, Češke ili Švedske. Kupio sam ih nekoliko u Hrvatskoj, a i ovdje od privatnih ponuditelja, ali to je iznimka, jer su, kao što je već spomenuto, cijene u Hrvatskoj prilično veće u usporedbi s međunarodnom ponudom.
Na koji način dolazite do određenih karta, veduta, knjiga. Nije li to detektivski posao?
Potraga za određenim kartama i knjigama jest detektivski rad. Važna djela kolekcionari brzo kupuju ili antikvarijati nude izravno poznatim kolekcionarima. Spomenuto Carrarino djelo, koje je vrlo rijetko, ponudio mi je jedan talijanski antikvarijat. To djelo u više od 20 godina kolekcionarstva nikada nisam vidio na aukcijama. Većina karata i knjiga ima “priznatu” tržišnu cijenu. No uvijek je veliko zadovoljstvo kad uspijete doći do određenih djela po znatno nižoj cijeni. To se često događa na aukcijama, a za poznatu knjigu Lavalléea s naslovom “Voyage pitoresque et historique de l`Istrie et de la Dalmatie” cijena je od oko 5000 do 16.000 eura, ovisno o stanju. Srećom, uspio sam je kupiti za znatno manji ulog na aukciji u Belgiji. Ali ne biste trebali gledati samo cijenu, jer su kvaliteta papira, stanje ili boja osnovni kriterij za karte, a za dobro stanje karte isplati se potrošiti više.
Osim spomenutih, koju kartu, vedutu, plan i knjigu osobno smatrate najvrednijima u kolekciji?
Vrlo rijetke karte ili knjige koje sam već spomenuo su najvrednije. Ali ne smiju se izostaviti ni one koje su važne iz drugih razloga, poput Waldseemüllerove 5. karte Europe – pretisak Ptolemejeve karte – iz 1541. Volim je zbog boje. Karte Giuseppea Bordonea iz njegova izolara među najstarijima su u zbirci i stoga su važne. Zatim su tu i lijepe i vrlo detaljne gravure s prikazima bitki, poput onih Siebmachera, koje su izuzetno atraktivne, ili one Weigela sa svojim figurativnim i vrlo ukrasnim elementima. I na kraju, tu su i one karte s posebno lijepim kartušama koje su ujedno i zasebna umjetnička djela, poput Coronellijevih, Van den Bruggeovih ili posebno onih od Homanna s prikazom pandura baruna Trenka. Posebno volim sve svoje rijetke karte od Rosaccia, Camocija, ali i rijetke karte Scolarija. Zbog svoje monumentalnosti, među knjigama mi se sviđa rad Roberta Adama. Brojne knjige sadrže prekrasne vedute (npr. u Reuschu, Lavalléeu, Molevilleu, Bretonu ili Yriarteu, a neke su pokazatelji svojeg doba i rijetkost od velike važnosti za mene.
Jeste li surađivali s ostalim hrvatskim povjesničarima kartografije i kolekcionarima?
Dugi niz godina najpoznatiji skupljač karata u Hrvatskoj bio je dr. Dragutin Novak, koji je nažalost također preminuo. Dio njegove važne zbirke sada se nalazi u Hrvatskoj nacionalnoj knjižnici, gdje se o njemu brinu dvije vodeće stručnjakinje za kartografiju, dr. Mira Miletić Drder i dr. Dubravka Mlinarić, koje su zbirku detaljno opisale i učinile dostupnom javnosti. U proljeće 2018. objavljena je knjiga pod nazivom „Zbirka Novak – Mappae Croaticae“, koju preporučujem svakom zainteresiranom kolekcionaru. Također sam u kontaktu s dr. Josipom Farčićem, red. prof. na Odjelu za geografiju na Sveučilištu u Zadru i s vrlo cijenjenim kolegom kolekcionarom dr. Ivanom Matkovićem iz Zagreba.
Radite li na tome da zemljovidi i knjige iz vaše zbirke budu dostupni široj javnosti?
Zasigurno bi bilo lijepo kad bi zemljovidi i knjige iz moje zbirke u nekom trenutku bili dostupni široj publici. Osim web-stranice, radim na projektu s ciljem izlaganja nekih karata – onih na kojima je prikazan otok ili grad Hvar – u gradovima Hvaru, Starom Gradu i Jelsi u ljeto 2022. Uz karte, moja bi izložba uključila i knjige s opisima dojmova prethodnih putnika koji su posjetili otok Hvar, a upravo je to ono što je zanimljivo jer ti opisi sadrže i oduševljene prikaze ljepote i manje laskave opise životnih uvjeta ili karakteristika stanovništva. U svakom slučaju, prikazi kostima, običaja, prehrambenih navika, uvjeta putovanja i još mnogo toga bilo bi zanimljivo vidjeti kroz vrijeme i promjene. Planirano je da se neke od posebno lijepih karata i veduta reproduciraju i prodaju, tako da svi oni koji ne žele kupiti original mogu objesiti atraktivnu kopiju u svojoj dnevnoj sobi. Uz visoku estetsku vrijednost, karta je i iskaz o vlastitoj slavnoj prošlosti i izraz interesa za vlastitu kulturu i povijest.
Koliko vlastitih sredstava, ako nije neumjesno pitati, trošite skupljajući povijesne karte Hrvatske i stare knjige?
U posljednjih nekoliko godina trošim u prosjeku oko 1000 eura mjesečno na svoju strast, nekad više, nekad manje. Podjela između karata i knjiga je oko 50:50. Međutim, budući da puno vremena trošim na svoja istraživanja ponude, vrlo sam često mogao nabaviti karte i knjige u dobrom stanju, koje su često puno skuplje. Drugim riječima: vrijednost kolekcije je – bez obzira na promjene cijena na tržištu – sigurno daleko veća od mojih troškova.
Žalosmo je da nešto što spada u fragmente i artefakte hrvatske povijesti istražuju kolekcionari, a ne HDA(Hrvatski državni arhiv). Nadam se da će država Hrvatska otkuoiti kolekciju pvoga gospodina, a ne ulagati u protuhrvatsku promidžbu, uz pomoć HAVCa i lažnih partizanskih muzeja. Hvala dobrom čovjeku i Hrvatu. On sam kaže da je napola Hrvat, a za žene on jest pravi Hrvat, za razliku od napola jugovića.