Kad mnoštvo lokalaca nešto strpljivo čeka u redu, posjetitelj inozemnoga grada ili mjesta treba im se odmah priključiti, ako ima vremena na raspolaganju. Slijedeći taj naputak, koji mi je na putovanjima u inozemstvo više puta priskrbio uživanje u slasnim objedima i osebujnim predstavama, stao sam jednoga popodneva potkraj studenoga 2019. na kraj kolone ispred kinodvorane na pariškom trgu Odeon. Za minutu-dvije ustanovio sam da je to red za film „Les Misérables“.
Dirljiva i uzbudljiva priča o Cosette, Jeanu Valjeanu i Parizu u prvim desetljećima 19. stoljeća uvijek je dobra ideja, naročito na samom poprištu radnje, ali ja ne znam francuski pa ću nakon povratka u Hrvatsku pogledati najnovije filmsko izdanje remek-djela Victora Hugoa s prijevodom, pomislio sam i nastavio lutanje zavodljivim središtem Grada Svjetlosti. Kad je par mjeseci nakon toga film došao na repertoar zagrebačkih kina saznao sam da to ipak nije ekranizacija romana „Jadnici“, nego da se radi o drami s problematikom socijalnoga položaja manjina i mladih u predgrađima (banlieues) Pariza. S jednim od najvećih književnih djela 19. stoljeća taj film, međutim, nije povezan samo istim nazivom: obrađuje zbivanja u Montfermeilu, predgrađu gdje se odvija dio radnje romana, a u kojemu ga je veliki književnik i pisao. Da su poveznice i dublje, sadržajne naravi, upućuje redatelj toga filma Ladj Ly koji je u jednom intervjuu ustvrdio: „Hugoovo je vrijeme bilo drukčije, ali su siromaštvo i socijalna bijeda ostali u tom prostoru“.
U rubnim dijelovima Pariza i drugih velikih gradova Francuske gdje obitavaju, najviše u zgradama s puno socijalnih stanova, afrički useljenici i njihovi potomci, zadržala se sve do danas i policijska represija. Film opisuje jedan radni dan patrole sastavljene od trojice neuniformiranih pripadnika policijske postrojbe za borbu protiv kriminala: voditelj bijelac Chris je cinični nasilnik, crnac Gwada tim teškim poslom zasićeni konformist, a na službu u glavni grad nedavno pridošao pripadnik etničke većine Stephane isprva tek oprezni promatrač. Njihova ophodnja pokazuje kako je slaba kontrola države nad predgrađem naseljenim mnoštvom uglavnom socijalno depriviranih useljenika iz Senegala, Maroka i drugih zemalja s ovu ili onu stranu Sahare. Ustvari ta kontrola dominantno ovisi o krhkoj i kompleksnoj ravnoteži između stanovnika različitih obilježja (dobnih, ideoloških, vjerskih, egzistencijalnih i drugih) i države koju predstavljaju policajci kao svojevrsna posljednja linija obrane poretka. Ravnoteža se ozbiljno remeti kad tinejdžerski delinkvent Issa ukrade lavića iz cirkusa koji vode Romi, a Chrisova se ekipa jako zapetlja u nastojanju da vrati životinju vlasnicima i time prevenira opasna razračunavanja. Dolazi do policijske brutalnosti, ustvari – najviše nespretnosti, koju dronom s kamerom snimi Buzz, bistri dječak upućen u nove tehnologije. Za to vezana snimka zbog potencijalne optužbe za nasilničko prekoračenje ovlasti dovodi policajce u opasnost. Nakon početnoga smirivanja situacije pregovorima policajaca sa šefovima lokalne kriminalne skupine i očito nemalo utjecajne islamističke organizacije, koje usmjerava dobrohotni Stephan, dolazi do antiklimaksa. Veliki broj bijesnih klinaca napada policajce, posebno žestoko u uskom stubištu zgrade u kojemu se koriste i molotovljevi kokteli. Film naglo završava u čehovljevskoj maniri: Stephan se treba odlučiti hoće li, nakon što je dao upozorenje, u samoobrani ispaliti metak u Issu, a Issa hoće li nastaviti s nasiljem…
Još za gledanja toga djela, a osobito neposredno nakon toga morile su me teške misli. Ponajprije da nema ništa strašnije od tragične povijesti koja se ponavlja. Takvo opetovanje upućuje na svojevrsni kontinuitet zla u ljudskoj zajednici pa i u naravi. Ladj Ly najvjerojatnije ne poznaje poeziju Tina Ujevića, također stanovnika Pariza u nemalom dijelu života, ali sam uvjeren da bi se potpuno složio sa sadržajem strofe iz pjesme „Pobratimstva lica u svemiru“: „Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju/ da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,/ a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,/ opet je samo jedna historija duša“. Ladj Ly, čovjek odrastao upravo u Montfermeilu što daje osobitu autentičnost uvidu – film ima elemente autobiografije – tim je uratkom svakako dao zapaženi doprinos umjetničkoj obradi takve historije. I to doprinos koji prema temi i (u nekim aspektima) njezinoj obradi čak doseže izrazito visoku razinu serije „Žica“ Davida Simona i njegovih suradnika. Djelo mladoga francuskog redatelja porijeklom iz Malija dobilo je prvu nagradu žirija na festivalu u Cannesu i neka druga vrijedna priznanja, a nominirano je i za Oscar u kategoriji najbolji međunarodni film.
U njemu i nema pravoga pozitivca: čak i Stephane, policajac koji za razliku od svojih kolega nastoji razumjeti useljenike i trudi se oko mirnoga rješenja spora, u tome ne uspijeva pa na samom kraju filma biva izložen teškom nasilju. Pozadinu socijalne ugroženosti u useljeničkim predgrađima velikih francuskih gradova i za to vezanoga kriminala te nasilja neupućeni i (ili) ideološki isključivi promatrač ovako ustanovljava: lijeni, primitivni i zločesti imigranti i njihovi potomci ne poštuju državu i njezina pravila, mrze Francusku te se odbijaju prilagoditi zapadnom načinu života. Da takvo tumačenje jako malo vode upućuju već prvi kadrovi filma u kojima je prikazana masovna proslava u Parizu nakon pobjede „tricolora“ nad reprezentacijom Hrvatske. U slavlju vezanom za osvajanje Svjetskoga prvenstva aktivno sudjeluju i tinejdžeri (Issa i njegovi prijatelji nose francuske zastave) i drugi tamnoputi žitelji Montfermeila i ostalih takvih predgrađa. Objektivna prisutnost njihove emocionalne vezanosti za tu reprezentaciju i neke druge simbole francuske nacije opovrgava upozorenja prema kojima su oni protiv Francuske. Upravo je tu okolnost istaknuo novinar „The New York Timesa“ Glenn Kenny u recenziji filma „Jadnici“: „Posljednjih godina, političari radikalno desnih pogleda kao što je Marine Le Pen, govore o “invaziji migranata” i potrebi da se Francuska napravi “više francuskom”.
Filmski autor Ladj Ly na to ima izravan odgovor: “Ti ljudi su Francuska”. Naravno, useljenici i njihovi potomci nisu jedina Francuska, oni nisu ni dominantna Francuska, ali se istina o toj velikoj zemlji ne može širiti i o njoj promišljati, pa slijedom toga ni politički i na druge načine djelovati, bez pažljivoga uzimanja u obzir njih i njihovih problema. U filmu „Jadnici“ autentično je opisan život tamnoputih stanovnika predgrađa kao svojevrsnih „ne-mjesta“ (iz kuta gledanja mnogih „običnih“ Francuza), što nužno dovodi do sagledavanja kompleksnosti odnosa prema njihovoj (novoj) domovini. A taj se i takav odnos bjelodano opire ciničnom pozivu „Voli ili se ukloni“ („Love it or leave it“) koji vezano za privrženost naciji već pola stoljeća ističu radikalni desničari u Brazilu, SAD-u i drugim zemljama. Ne radi se samo o tome da se useljenici (više) nemaju kamo vratiti, uz ostale razloge i zato što je većina njih rođena u Francuskoj. S tim u vezi prije svega treba imati na umu da su imigranti i njihovi potomci u nekim važnim aspektima i vrijednostima uglavnom internalizirali svoju emocionalnu i drugu vezanost za tu bogatu zemlju nadasve razvijene (multi)kulture. Aktivnim djelovanjem u ekonomiji, kulturi i drugim područjima života mnogi pokazuju i dokazuju da su neodvojivi dio društva. Neki od njih dali su velik doprinos Francuskoj, najviše u umjetnosti i sportu, u širokom rasponu od legendarne Josephine Baker preko glumca Omara Sya pa do jednoga od najboljih nogometaša svijeta Kyliana Mbappéa. I zvjesna nemila i nasiljem opterećena zbivanja ipak pokazuju da brojni useljenici iz Afrike i njihovi potomci nose teško breme suvremene Francuske, koja se u nekim aspektima odbija suočiti sa svojom odgovornošću za dugotrajne kolonijalne prakse. Takva zbivanja razotkrivaju i okolnost da političko i socijalno zdanje te funkcioniranje navedene države otežava nastojanja mnogih imigranata da ostvare dobar i perspektivan život. Ključni događaj u tom smislu bili su nemiri 2005. godine koji su se zbili u više francuskih gradova, naročito dramatično – teško je zaboraviti prizore gorućih automobila i zgrada emitiranih na televiziji – upravo u pariškim predgrađima. Za to vezana zbivanja izazvala su veliku pažnju mislilaca diljem svijeta, pa i kod nas. Ugledni sociolog Srđan Vrcan je tada, godinu dana prije svoje smrti, objavio tekst o tom događaju koji je sažeto opisao kao „prigradsku noćnu postkolonijalnu domorodačku omladinsku pobunu“.
Priključio sam se toj raspravi i zajedno sa sociologinjom specijaliziranom za migracije Jelenom Zlatković-Winter, na žalost preminulom 2015., objavio znanstveni članak o toj temi u časopisu „Politička misao“. Teza toga članka je sljedeća: dramatična zbivanja u Francuskoj 2005. autohtona su francuska i europska pobuna, koja je samim time jedna „west side story“, dakle priča koja ima svoj zaplet na kulturnoj, političkoj i društvenoj pozornici Zapada, pa bi samim time na toj pozornici trebala imati i ovakav ili onakav rasplet. Teorijsku podlogu nužnu za argumentaciju te teze iznašao sam najviše u doprinosima klasičnih sociologa. Kroz nerede 2005. u Francuskoj pokazalo se da u Europi još postoji „marginalni čovjek“ odnosno stranac kojega je s tmurnim pretkazanjem opisao George Simmel u svojoj analizi najviše vezanoj za položaj Židova na Starom kontinentu prije Prvoga svjetskog rata. Takav je čovjek izdanak dviju kultura i različitih naroda koji se nisu potpuno spojili i pomiješali pa živi u dva svijeta, a zapravo ni u jednom od njih potpuno što izaziva velike frustracije. Također, navedeni nemiri su pokazali da itekako i dalje postoji podjela na etničke „in“ i „out“ grupe američkoga sociologa Williama Sumnera, koja upućuje na izražavanje različitosti i suprotnosti između grupe koja „pripada nama“ i one koja je različita od nas. Koristili smo u tom sklopu i doprinos Stuarta Halla, istaknutoga britanskog sociologa, koji je istaknuo da u nekim marginalnim društvenim skupinama „identiteti mogu funkcionirati kao točke identificiranja i privrženosti samo po svojoj sposobnosti isključivanja, ostavljanja vani, pretvaranja u autsajdere, odbačene“. Nadalje, Zlatković-Winter i ja upozorili smo da Francuska, država s republikanskim, tj. civilnim modelom kojim se definira nacija kao politička zajednica građana nevezano za njihovo etničko porijeklo, unatoč očitim problemima nije propitala svoju integracijsku politiku. Osjetni nedostaci (izvedbe) te politike dovode do toga da i tinejdžeri ogrnuti trobojnom zastavom obuzeti beznađem dižu ruku na policajce kao izdanke te države. Anthony Lane je u svom eseju o filmu Ladj Lya objavljenom u The New Yorkeru početkom prošle godine u vezi s tim i drugim mučnim prizorima ustvrdio: „Victor Hugo gledao bi ovaj film i ridao“.
Traumatična priča sa zapadne strane iz pariških i drugih francuskih predgrađa, sudeći prema mnogim pokazateljima, ima nove nastavke, s velikom neizvjesnošću hoće li uopće doći do završetka i – bude li uopće okončana – kakav će biti taj kraj. Umjetnički veoma kvalitetan te politički i društveno jako angažiran film „Jadnici“ svakako upućuje na opravdanost te ocjene. Njegov začudan kraj upućuje na odgovornost vodećih političkih aktera u Francuskoj za probleme imigranata, napose mladih, ali i za teškoće policajaca, nastavnika (upečatljivo opisane u izvrsnom filmu „Razred“ Laurenta Canteta iz 2008.) i drugih službenika koji su zbog profesionalnih razloga s njima najčešće u kontaktu. U najuzbudljivijem času, neposredno prije donošenja odluke hoće li se zbiti ubilačko nasilje kao točka s koje nema povratka, ekran se zacrnjuje, a na njemu se pojavljuje citat Victora Hugoa iz romana „Les Misérables“: „Zapamtite ovo, prijatelji moji: ne postoje takve stvari kao što su loše biljke ili loši ljudi. Postoje samo loši uzgajivači“.
Jeli to još jedan jugo antifašista dobio prostor u ovom "hrvatskom" mediju da laprda i prodaje maglu?