Po upisu u Školu, kako smo od milja zvali Akademiju dramskih umjetnosti, iza gavellijanskih breza, u ciglenom zdanju, dočekao me predmet neobična imena; hermeneutika. Kao predavač, pojavio se čovjek u žutoj košulji, kariranom sakou, zgodan, s brčićima, zalizane kose, nalik zavodljivom talijanskom brici koji će upitati; „Barba o capelli?“ Izvadio je rokovnik, s višeljetnom, blagorečeno patinom, s pribilješkama za predavanja. Doktor Vladan Švacov bio je jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam ikad sreo. Znao je sve o Heideggeru kao i načinu na koji se love štuke. S njim me je zbližilo upravo to što je bio čovjek s Kupe. Ponešto nizvodno od mojih kupskih staništa, živio je u kući od drvenih planjki, obrađivao pogolemi vrt, i najviše vremena provodio po kupskim vrbacima loveći ribe. Osobito bi mu bilo drago, noću, kad bi njegovi ladanjski dvori bili ispunjeni zagrebačkom intelektualnom elitom, nestati, e da bi, kako se to veli, „čekao somove.“ Drugo što sam od njega doznao bilo je to da je hermeneutika, dobivši ime po Hermesu, božanskom glasonoši, znanost o tumačenju tekstova. S predavanja, išao je prekoputa u HNK režirati, ako se dobro sjećam, Seviljskog brijača. – Profesore – pitao sam – režirate li i drame? – Ne... – Zašto? – Zbog hermeneutike – nasmijao se. – Kad u operi piše „C“, pjevač mora pjevati „C“, a u drami, ne samo da glumcu moram tumačiti da piše „C“, nego, što je još gore, moram se često s njim preganjati da piše „C“, a ne „F“ kao što tvrdi on.
– Danska je tamnica! – s vrha Lovrijenca, gotovo u nekom pijevnom, recitativnom falsetu zakričao je blistavi Hamlet, kojega ću nekoliko desetaka godina potom vidjeti kao klošara uz kontejner jednog od nastavaka Batmana.
– Hrvatska je tamnica! – nismo tek pomišljali, nego i glasno govorili mi, studenti Akademije na Ljetnim igrama, u sitne noćne ure bijesno kršeći oklope jastozima. Imali smo dnevnice 25 nečega, sobu smo plaćali pet nečega.
Mučili smo se potrošiti taj golemi novac u tangenti između Gverovića u Zatonu i Konavoskih dvora, što se gotovo poklapalo sa zapadnim i istočnim granicama drevne Republike. Svake bi večeri istodobno po dubrovačkim tvrđavama i poljanama igralo nekoliko antologijskih predstava, u Kneževu bi dvoru Rubinstein ratovao s večernjom krikom čiopa. Sva europska kulturna elita sjatila bi se u tu „vikendicu dragoga Boga“ kao što reče moj pokojni profesor Durbešić. Bez krusera i pijanih Australaca, taj grad-dvorac bio je svjetska prijestolnica kulture sam po sebi. Vijorile su se crvene i bijele zastave na kojima je pisalo LIBERTAS, no ipak… Mi, mladi studenti Škole, bili smo uvjereni da živimo u najstrašnijem od svih svjetova, da je Hrvatska doista tamnica, što viče Hamlet u naše ime. Poput tajnih pobunjeničkih spisa iščitavali smo znamenita Držićeva urotnička pisma vojvodi Cosimu de’ Mediciju. „I da se dvadesetorici ludijeh nakaza oduzme štetna vlast“, vapio je Marino Darsa, a mi smo pod tim „ludijem nakazama“ mislili Centralni komitet, a Cosimo de’ Medici bio je NATO.
Uz Pile, bio je „Ocean“, naše ponoćno okupljalište, uz Nikšićko pivo i najbolji roštilj ikad. I taj bi “Ocean” do ranih jutarnjih sati bio uzburkan našom pobunom protiv tamnice u kojoj tamničimo zajedno s Hrvatskom, protiv komunističkoga mraka koji nije mogla satrti sva prividna svjetlost Igara. Negdje oko pola tri u noći, “Oceanom” bi zagrmio glas jednog od vođa naše pobune: „I da se dvadesetorici ludijeh nakaza oduzme štetna vlast.“ “I da se dvadesetorici ludijeh nakaza oduzme štetna vlast“ , čuo sam znatno bolju interpretaciju u radijskoj slušaonici, nekoliko desetljeća kasnije. Bila je to mala soba u Dežmanovu prolazu koju je bilo teško pronaći, gdje je, prema predanju, za Drugoga rata stolovao general Gleise Von Horstenau, a potom cijeli slijed generalnih televizijskih direktora. Iz mramorne veže kao da nikada nije nestao teški zadah odora generalova osiguranja, i taj vonj opake moći pratio nas je po putu u slušaonicu. Slušajući to, ovaj put s bremenom ne samo ljeta nego i svojih filmova, knjiga i drama, s teretnim sedimentima onoga što se naziva životnim iskustvom, počeo sam osjećati istu onu svježinu pobune, no ovaj put posve suprotnih izvorišta. – Veleizdajnik…– moja mi se misao pričinila glasnijom od teških i crnih stereo zvučnika.
S koliko je truda, inteligencije, lukavosti, preciznosti, s koliko nepokolebljive osvete u sebi, Marino Darsa sastavljao scenarij državnoga udara strane sile protiv vlastite Republike. S kojim je podrobnostima ispod razine gologa trača opisivao nepodnošljive prilike svakodnevnoga života, koje pak uzrokuje ta vlast koju pod svaku cijenu treba srušiti. Bilo je ugodno nekada mučiti se s prelijepim drevnim dubrovačkim jezikom čija čudesna melodija poetizira i najveću opačinu te se sve stoga doimlje ne kao scenarij prevrata, već literarno djelo koje takvim treba i držati. Svježe pročitavši prijevod tih pisama na standardni hrvatski književni jezik, scenarij je ogoljen do krajnje posljedice svojih zlih namjera. Jedan genije, najveći komediograf ne samo renesanse, već možda uopće, taj Bogomdani Dar čija djela vape za „ljudima nazbilj“, u tim je pismima bio paradigmatski „čovjek nahvao“, koji izdaje vlastitu domovinu, koja je toga časa, a možda i za sva vremena, najdemokratskije državno ustrojstvo kojeg se mudra zajednica mogla domisliti.
Taj genij Marino Darsa izdaje takvu Domovinu jednoj od najkrvavijih personalnih diktatura onoga doba, čovjeku bodeža i otrova, koji je po dvojici plaćenih ubojica 1548. na venecijanskom trgu San Paolo dao probosti svojega rođaka Lorencina de’ Medicija. Gledajući ta pisma kao što redatelj promatra scenarij, osjećam da bi se, da je produkcijskog novca, mogla uprizoriti odmah. Integralno. Ali iz vizure Preuzvišenog Cosima, ona su vjerojatno bila odveć duga. Sumnjam da je genijalni diktator, mecena i ratnik imao vremena i baciti oko na njih. Unatoč toj „veleizdaji“, kad u venecijanskoj crkvi San Giovanni e Paolo zastanem kraj skromnoga napisa u kamenu koji napominje da je pod njezinim svodovima negdje zemni prah našega genija, uzdrhtim i dalje, kao i svaki put kad čujem Negromantov monolog.
