Na papiru i u teoriji trebalo bi to izgledati idealno – prvi put od smrti predsjednika Franje Tuđmana HDZ drži i Markov trg i Pantovčak. I ne samo to, na čelnim dužnostima – predsjednice, premijera i šefa Sabora – nalaze se ljudi koji se poznaju jako dugo, gotovo 25 godina, i jako dobro, neki bi rekli i predobro. Ljudi koji su profesionalnu karijeru počeli u istoj kući, Ministarstvu vanjskih poslova, u prvoj polovini devedesetih.
No nakon medenog mjeseca na početku obnašanja dužnosti, javnost povremeno vidi pukotine u njihovu odnosu. Dinamika odnosa premijera Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kaže da se u lošim razdobljima mnogo toga prešuti, nešto vrlo očito ignorira, nešto lagano i sabotira i pusti u javnost preko suradnika, ali i da se periodički sukob rasplamsa, nakon čega ga se aktivno gasi, dok se u dobrim razdobljima i priskoči u pomoć kad je drugi “na tlu”. Ovaj tjedan u igru toplo-hladno uključio se i predsjednik Sabora Gordan Jandroković koji je dosad s Pantovčakom izmijenio najteže riječi, koje uključuju i optužbe o lažima. Daleko od idile s početka devedesetih.
Tim snova iz iste zgrade
Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović i Gordan Jandroković pripadali su zlatnoj generaciji Ministarstva vanjskih poslova s početka stvaranja hrvatske države. Uz njih troje, bili su ondje još i Zoran Milanović, Joško Klisović, Siniša Petrović, Orsat Miljenić... Sami sebe prozvali su “Dream Teamom”, timom iz snova, kaže nam jedan sugovornik. Bili su to “glory days” (dani slave), kaže nam drugi o moćnoj grupi iz istog krila zgrade u Visokoj ulici (isprva je ondje bio smješten MVP, a potom su se preselili na Zrinjevac) koja je prvo strelovito napredovala u diplomaciji, a potom prešla u politiku.
– Svi su oni došli zbog kvalitete i znanja. I napredovali su jer su kvalitetni – kaže nam bliski suradnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića. Upravo je Granić bio na čelu Ministarstva od 1993. do 2000. i vodio ekipu od 1200 ljudi koja je profesionalno stasala u vrijeme kad je Hrvatska, nakon rata, ali ne i potpunog oslobođenja, na diplomatskom planu vodila još jedan rat.
Naši sugovornici i svjedoci tog vremena, i oni bliski SDP-u i oni bliski HDZ-u, slažu se u jednome: odnosi između svih pripadnika mlade generacije u MVP-u bili su iznimno kolegijalni i korektni. Pa je tako i odnos Kolinde Grabar-Kitarović s jedne, a s druge Jandrokovića i Plenkovića, bio pristojan i dobar. Nije bilo pretjeranog druženja izvan posla, ponekad se otišlo na kavu ili nešto pojesti. Kolinda Grabar-Kitarović je sve kolege s kojima je radila kao šefica Odjela za Sjevernu Ameriku pozvala k sebi i priredila mali oproštaj kad je odlazila na mandat u Kanadu. Jandrokovića i Plenkovića povezao je sport – nogomet i košarka. Ministarstvo je imalo čak i svoju nogometnu reprezentaciju, pa su igrali s Mađarima i Česima. Obojica su igrala u napadu, isto kao i Milanović.
Koliko su zapravo bili usredotočeni na posao govori i podatak da su upravo u uredu pronašli kumove. Plenković je u kumstvu s Igorom Pokazom, iskusnim diplomatom koji je otišao s mjesta veleposlanika u Moskvi zbog privatnih razloga, a na posao vratio se lani kad je izabran za veleposlanika u Londonu. Kumstvo veže i K. Grabar-Kitarović i Miroslava Kovača (nije riječ o ministru vanjskih poslova), tadašnjeg kolegu, a kasnije šefa projekta e-Hrvatska. Kumovi su i Joško Klisović i Zoran Milanović, a Jandroković i Milanović obiteljski su povezani preko svojih supruga.
Izazivali negativne reakcije
Drugi pak, gledajući unazad, kažu da se već tada primjećivalo da Plenković i Grabar-Kitarović jednostavno nisu “kliknuli”. Svi su bili iznimno ambiciozni, pogotovo Plenković i Grabar-Kitarović. Bavili su se različitim temama – Grabar-Kitarović Sjevernom Amerikom, Plenković Europom, što je i politička i diplomatska linija te afinitet koju su zadržali do danas. Stil i osobnost bili su im drukčiji, možda su čak jedno u drugome mogli izazvati negativnu reakciju, a povezivao ih je jaki ego. Ambicija i ego pretočili su se u rad, dodaje naš sugovornik. Dugo se u Ministarstvu prepričavalo kako je Granić prije puta u SAD trebao izvješće koje je pisao šef nadležnog odjela. Zatražio ga je u 10 ujutro i dao rok od 48 sati. No već isti dan u 17 sati Kolinda Grabar-Kitarović donijela mu je deset stranica sjajnog teksta.
– Grabar-Kitarović je svaku zadaću izvršavala iznimno brzo, komunikacija joj je bila savršena, uvijek je znala što druga strana misli o nama i do svake je informacije mogla doći u 24 sata. Plenković je bio vrlo temeljit i pazio je i na najmanji detalj, a njegovi nadređeni davali su mu izvrsne reference. A oni nisu bili bilo tko: Ivan Šimonović, kasnije pomoćnik Glavnog tajnika UN-a, Vladimir Drobnjak, voditelj pregovaračkog tima za EU. Također, Plenković je uvijek pazio kako se odnosi prema drugima – kaže naš sugovornik. – Jandroković je – dodaje – bio također vrlo precizan, učinkovit i lojalan.
Sanader: Oni su top političari
Prva je u MVP došla K. Grabar-Kitarović, u proljeće 1993. Godinu prije, dok je još studirala na Filozofskom fakultetu, “upecali” su je ljudi iz Ministarstva znanosti. Ministar Jure Radić zamolio je profesora s FF-a Miomira Žužula da mu preporuči nekoliko studentica, što je on i učinio. Njih dvoje će se kasnije ponovno karijerno susresti, ali u MVP-u. Štoviše, upravo će ga ona 2005., nakon afere Imostroj, zamijeniti na dužnosti ministra vanjskih poslova. Radića pak na dužnosti ministra zamjenjuje Ivo Sanader, no on iz Ministarstva znanosti u siječnju 1993. prelazi u MVP. Kolinda Grabar-Kitarović ga slijedi i uskoro postaje najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku.
Plenković je pak u MVP došao 1994., a ulogu u tome imao je i Ivan Šimonović. Prepoznao je ambicije, ali i iskustvo, tad netom diplomiranog pravnika koji se već tijekom fakulteta intenzivno bavio europskim temama, što je ostala konstanta njegove karijere. Angažirao se u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA) i 1993. postao njezin predsjednik. Cijelu studentsku godinu proveo je na relaciji Zagreb – Bruxelles i već tad stekao kontakte. Godine 1993. stažirao je u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu, a 1994. i u hrvatskoj misiji, koju je vodio veleposlanik Ante Čičin Šain, pri Europskoj zajednici.
Jedna je osoba odigrala značajnu ulogu u njihovim karijerama – Ivo Sanader.
– Predsjednicu RH, predsjednika Hrvatskog sabora i premijera poznajem desetljećima. Na današnjoj političkoj sceni nema ni približno tako kvalitetnih političara poput njih. A činjenica da svi dolaze iz jedne stranke, to jest HDZ-a, najbolje govori o samoj stranci i njezinim kapacitetima. Ove mi se kvalifikacije čine daleko važnijima od trenutačne medijske prašine – komentirao je Ivo Sanader za Večernji.
I K. Grabar-Kitarović i Gordan Jandroković radili su u njegovu uredu, ali ne u isto vrijeme. Govori se da je upravo Sanader natjerao Jandrokovića da se upiše u HDZ, a napusti HSLS. Kolinda je prva među njima postala članica HDZ-a, još 1993., dok je Plenković u stranku ušao posljednji, 2011. godine, i zapravo se posljednji od njih i prebacio u politiku. Odnosi s uvijek dominantnim Sanaderom bili su kompleksni – Jandroković nije imao problema dok su radili zajedno, K. Grabar-Kitarović ga se, kažu, malo bojala. Plenković mu se pak otvoreno suprotstavio. Kad je u siječnju 2005. Vladimir Drobnjak imenovan glavnim pregovaračem za pregovore o pristupanju Hrvatske EU, Plenkoviću, koji je tada bio zamjenik šefa hrvatske misije u Bruxellesu, ponudio je mjesto tajnika pregovaračkog tima. Plenković je to odbio. Neki kažu zbog toga što je smatrao da bi upravo on trebao biti vođa tima, dok drugi govore da je tomu presudila činjenica da bi povratak u Zagreb značio i znatno nižu plaću. Sanader mu je, kažu, to zamjerio, te ga “iščupao” iz njemu važnog Bruxellesa i premjestio ga za zamjenika veleposlanika u Parizu.
Neki kažu da je Kolinda Grabar-Kitarović tada Plenkoviću zamjerila što je odbio mjesto tajnika, no kasnije je i ona pala u nemilost Sanadera koji joj 2008. nije htio “dati” drugi mandat ministrice vanjskih poslova, već je odabrao Jandrokovića. Od potpune marginalizacije spasio ju je Stipe Mesić tako što je te godine postala hrvatska veleposlanica u SAD-u preko kvote koju je izabrao Mesić, a ne Sanader. Jandroković je također imao okršaj s Ivom Sanaderom, ali nakon što je Sanader prestao biti premijer. Na konferenciji za novinare u povodu dolaska austrijskog ministra vanjskih poslova 2010., Jandroković, tada ministar u Vladi Jadranke Kosor, zagrmio je kako je patetičan lažljivac koji je pobjegao, referirajući se na Sanaderovu prijašnju izjavu da je otišao jer nije želio prodavati hrvatski teritorij Slovencima.
Putevi su im se formalno razišli kad je 2011. Kolinda Grabar-Kitarović, barem prema mišljenju tadašnje premijerke Jadranke Kosor, iz MVP-a, odnosno s mjesta veleposlanice u Washingtonu, otišla (pre)naglo, postavši pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju i preselila se u Bruxelles. Ondje je godinu kasnije, prvo kao promatrač, a onda i kao zastupnik u Europskom parlamentu, došao i Plenković. O tom periodu kruže razne priče – od toga da su se povremeno znali čuti do toga da se nisu ni vidjeli iako je ona živjela, a on provodio puno vremena u Bruxellesu. Kad je u Zagrebu HDZ preuzeo Tomislav Karamarko, počele su priče da želi K. Grabar-Kitarović za predsjedničku kandidatkinju. U kuloarima se tad znalo čuti kako je prvo želi testirati na izborima za Europski parlament, što je ona odbila uz objašnjenje da Plenković izvrsno radi taj posao. Bez testiranja, ispit je položila – postala je predsjednica početkom 2015., a godinu i pol kasnije HDZ, a potom i Vladu preuzima Plenković. Prve napukline u odnosu mogle su se osjetiti ubrzo nakon toga.
Toleriranje i ignoriranje
Možda je jedan od prvih indikatora bilo nezadovoljstvo Pantovčaka time što se, kako oni smatraju, odugovlači s rotacijom veleposlanika. Sukob je izazvao i posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, a predsjedničinu inicijativu Tri mora premijer gotovo ignorira.
Indikativno je i da je na početku, kako bi se bolje koordinirale vanjskopolitičke aktivnosti, dogovoreno da netko s Pantovčaka sjedi na kolegijima MVP-a. Plenković nije bio oduševljen tom idejom, ali ju je tolerirao, no ta je praksa ukinuta čim je iz MVP-a otišao Davor Stier. S Markova trga kažu da predsjednica solira, s Pantovčaka pak da Vlada nema inicijativu, a da ona radi. Mnogi ocjenjuju da Hrvatska ima dvostruku vanjsku politiku – a to je polje na kojem, uz vojsku, suodlučuju premijer i predsjednica. Plenković nudi Ukrajini pomoć i iskustvo mirne reintegracije, K. Grabar-Kitarović odlazi ruskom predsjedniku Putinu. Plenković sigurno nije prvi u redu europskih premijera koji bi pozdravili američkog predsjednika Donalda Trumpa, K. Grabar-Kitarović bila je jedna od prvih predsjednika koja se s njim sastala. Zapravo, to i ne bi trebao biti toliki problem u scenariju u kojem se Hrvatska odluči istodobno posvetiti dvjema stranama i igrati na više polja, ne izolirajući se ni od jedne opcije. I uz dogovor sukreatora vanjske politike. Ovako, to možda i lošije izgleda nego što zapravo jest.
– U pozadini sukoba je karakter i borba za vlast – kaže jedan sugovornik. Borba za vlast nije specifična za odnos K. Grabar- Kitarović i Plenkovića. Jedan od razloga tomu je, zasigurno, i ono što mnogi zovu genetskom greškom hrvatskog pravosuđa. Predsjednik države bira se na neposrednim izborima i ima najveći legitimitet, no ovlasti su iznimno male. Sva je vlast u rukama premijera. To stvara strašne frustracije kod svih predsjednika. S druge strane, premijeri ne vole kad im se docira s Pantovčaka, a da pritom predsjednici ne odgovaraju ni za što. Naime, premijera se u Sabor na odgovornost može zvati zbog bilo kojeg političkog postupka. Predsjednik će imati problema samo ako grubo prekrši Ustav. Ogromnu frustraciju takvim uređenjem pokazali su i bivši predsjednici, Stipe Mesić i Ivo Josipović koji je u izbornu utrku, koju je naposljetku izgubio od Kolinde Grabar-Kitarović, ušao s agendom promjene Ustava.
– Ovo što sada vidimo kod K. Grabar-Kitarović i Plenkovića, to je isto Josipović radio Milanoviću i to mu je beskrajno dizalo živce. Predsjednici u jednom trenu shvate da neće biti prepoznatljivi funkcioniraju li skladno s Vladom. Naš politički sustav jednostavno tjera predsjednika da kritizira Vladu jer je to jedini način da preživi u javnosti. To je destruktivno i onda dolazi do te percepcije svađe između dva brda. Predsjednik, osim toga, mora kapitalizirati svaku slabost Vlade, bilo da je riječ o nedostatku reformi ili nečemu drugom – kaže naš sugovornik dobro upućen u odnose kako sadašnjih tako i bivših premijera i predsjednika. No, treba i to reći, sukobi između dva brda se vrlo svjesno i brzo pokušavaju smiriti. Oboje, naposljetku, za sada trebaju jedan drugoga, ali i stranačku potporu.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Čitam ovaj tekst i nešto mi nije jasno. Plenki se "otvoreno" suprotstavio Sanaderu tako što nije htio biti zamjenik pregovarača u Briselu pa ga je Sanader "za kaznu" premjestio u Pariz? Kakve li kazne! Iz ovog teksta još nešto čudno (mada ne iznenađujuće) proizlazi, svi su oni pozavršavali u ministarstvima i kasnije po inozemstvu bez ijednog jedinog javnog natječaja. Neke je preporučio ovaj, neke je preporučio onaj, ali formalnog natječaja nigdje ni bilo. Treba li se onda čuditi pričama da plenki tek čeka kad će mu se ukazati prilika da se "prebaci" u Europsku komisiju? Sve jedan "sjajniji" od drugoga, a ništa se u ovoj državi ne rješava. Kad se tome pridoda još i bivši premijer milanović, priča o "zlatnoj generaciji" i njihovim dometima na razvoju ove zemlje je potpuna.