Bila je nedjelja, 8. rujna 1991. godine. Fotoreporter Mišo Lišanin, tada 24-godišnji student novinarstva, sa svojim je aparatom Minolta 9000 i novinarskom iskaznicom Večernjaka opet čekao u Vinkovcima kojoj će se novinarskoj ekipi “utrpati” na put do Vukovara jer vlastitog automobila nije imao. “Prijevoz” je ubrzo stigao - novinar Nedžad Haznadar i snimatelje Dejan Car s Hrvatske televizije. Dečki su se dovezli do kriznog stožera u Vukovaru i htjeli ići vidjeti silos u polju u kukuruzištu.
Već ranije, na izmaku tog sumornog ljeta, Mišo se upoznao s Blagom Zadrom kojeg će i danas, 30 godina kasnije, opisati istim riječima: smiren, izvrstan organizator ljudi, čovjek koji ulijeva povjerenje.
- Bio je baš nekako normalan. Tek kasnije shvatiš kakvi su ljudi bili istinski heroji - dodaje.
Prije nedjelje s početka teksta Lišanin je imao prilike fotografirati Zadru s braniteljima, među kojima je jednom zgodom bio i Vladimir Šeks, kada je Mišo zapravo i osvijestio da je Blago iznimno bitan čovjek za obranu grada. I baš ga je zato i čudila i oduševljavala Zadrina spremnost da se uza sve “bavi” i novinarima.
- Te nas je nedjelje do silosa Đergaj vodio on, iako nas je mogao prepustiti nekom od svojih vojnika. Da bismo došli do silosa, morali smo prijeći prugu, na mjestu gdje su naši dečki postavili vlak kao štit kod pretrčavanja jednog dijela gdje nas je neprijateljska vojska imala na dlanu. Prvi je pretrčao Zadro pa, tek kad se uvjerio da je sigurno, nas trojica. U povratku je bio zadnji pa sam imao vremena snimiti ga u šprintu, s puškom i motorolom. Ta je Zadrina fotografija razvijena u labosu Večernjaka, a kad su je razvijali, bilo je prašine pa je na kraju bila puna nekih crta. K tome, vagon je bacao sjenu na Zadru. Uz pomoć kolege Patrika Maceka uspio sam je srediti i na njoj se sad jasno vidi zapovjednik u akciji, bez straha i zabrinutosti. Nedaleko od te pruge gdje sam ga snimio, Blago je 16. listopada pokošen rafalom - prepričava Lišanin kako je nastala legendarana fotografija Blage Zadre koju je snimio početkom jeseni 1991. godine. Snimio ih je Lišanin u to doba još, no za ovu će reći da je nekako posebna. - Vidi se da nije inscenirana, već snimljena spontano - kaže.
Upravo je ta, kao i još petnaest drugih fotografija koje su snimili Damir Radnić, Davorin Višnjić, Drago Havranek, Emica Elveđi, Goran Pichler, Igor Kralj, Josip Bistrović, Marko Mrkonjić, Robert Belošević, Robert Šipek i Siniša Hančić do 30. studenog izložena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u sklopu izložbe “Sloboda se njegovim imenom zove”, postavljene u povodu tridesete obljetnice stradavanja grada heroja.
Središnji dio izložbe čine stručni tekstovi povjesničarke i kustosice izložbe Vlatke Filipčić Maligec koji daju uvid u bitku za Vukovar, posebno zbivanja u vukovarskoj bolnici, na Ovčari, u vojarni, Borovu Selu i Borovu naselju 1991. godine. Tekstove prate fotografije hrvatskih fotoreportera kao i naslovnice Večernjega lista koje su svjedočanstvo ratnih zbivanja u Vukovaru i sudbina Vukovaraca tijekom Domovinskoga rata te reprezentativna knjižnična građa o ratu u Vukovaru iz Zbirke knjižnične građe o Domovinskom ratu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu - objašnjavaju u NSK.
- Ratna fotografija je izrazito nabijena emocijama i premda ste profesionalac, jako je teško ostati hladnokrvan. Svi ti ljudi proživjeli su strahote, suosjećate s njima i baš zato nije lako napraviti fotografiju jer ih ne želite uznemirivati. S druge strane, sve to treba zabilježiti. Nije lako… Ja sam fotografirao povratke branitelja i civila iz srpskih logora i te su mi se scene urezale u pamćenje. Sjećam se da su ljudi hodali uokolo s fotografijama u rukama, tražili su svoje očeve, sinove, braću... To je istodobno veliko veselje zbog onih koji su se vratili i velika tuga zbog onih koji nisu - kaže dugogodišnji fotoreporter Siniša Hančić koji je s NSK surađivao na odabiru fotografija.
