Objavljivanje knjige "Moji pariški zapisi" Vice Vukova okupilo je
ljubitelje njegova glasa i njegove stranačke kolege. Ali sigurno je na
predstavljanju knjige bilo više nazočnih koji Vukova pamte kao
nacionalnog pjevačkog sveca nego kao autora politoloških eseja.
Nekako je i prirodno da je manje ljudi koji znaju da se taj pjevač
pretvoren u nacionalnu legendu, nakon 1971. i gušenja pokušaja hrvatske
demokratske i nacionalne revolucije, sklonio u Pariz i ondje
magistrirao. Njegovi "Moji pariški zapisi jugoslavenska
koncepcija miroljubive koegzistencije" nastali su za toga egzila, a eto
kani ih se objaviti nakon trideset godina!
Oni koji su predstavljali knjigu Vice Vukova vjerojatno i nisu morali
objašnjavati zašto se ona pojavljuje tek sada, nakon što je rukopis u
nekoj ladici, možda i skriven, stajao čak tri desetljeća. Da su
Vukovljevi pariški tekstovi skupljeni i objavljeni prije petnaestak
godina, takvih bi pitanja možda bilo, no možda predgovor knjizi ne bi
pisao profesor Ivo Josipović niti bi je predstavljao Ivica Račan.
Politički proskribiranom Vici Vukovu ni tema o ideološki svetoj
nesvrstanosti nije bila dovoljna da od jugopolitike dobije valjani
ideološki pečat o svome magistarskom radu. To što je uz legendarnog
pučkog tribuna Stipicu Radića možda najpoznatiji Hrvat koji je studirao
na glasovitoj Sorboni, kerberima sistema je bio samo dodatni razlog za
šutnju o temi njegova rada. Činjenica da se Vukov bavio nesvrstanošću
bila je dodatnim razlogom da ga se godinama dodatno ignorira.
Šef SDP-a Ivica Račan, čijim je stranačkim kolegom, na iznenađenje
mnogih, prije nekoliko godina postao Vice Vukov, poručio je prije
predstavljanja Vukovljevih "Mojih pariških zapisa": "Tko pročita knjigu
shvatit će zašto smo nas dvojica tako dugo zajedno bez obzira na
političke razlike kojih je bilo u nekim razdobljima." Dakle, Račan
očekuje da će okasnjela knjiga nesretnog Vice Vukova ukloniti nedoumice
glede pjevačeva završetka u SDP-u!
Vjerojatno odatle i jedan od motiva za njezino objavljivanje.
Jer, ako je prvi razlog (stranačko) obećanje da će se knjigu
objaviti dano Vukovu prije njegove tragedije, drugi bi mogao biti
da se preko te tematski passé knjige pokuša, kao što Račan
zapravo i najavljuje, amnestirati vrijeme u kojem Vukovljeva knjiga
nikako nije mogla biti objavljena. Račan u to vrijeme nije bio
politički beznačajan.
Naprotiv. Ako se tada, usprkos zavjeri šutnje koja je stvarana oko
"hrvatskog nacionalista" Vukova, znalo da je nostrifikacija Vukovljeva
sorbonskog magisterija postala politički problem, za to je sigurno znao
i Račan! Do sada nije poznato je li Račan (čija će demokratska
evolucija početi kasnije) tada, i kako, pomogao Vukovu, preko čije
knjige sada pokušava amnestirati tadašnje nedemokratsko vrijeme?
Činjenica da je za Jugoslavije ideološki prokazani Vice Vukov pisao
magisterij o jugoslavenskoj nesvrstanosti malo je čudna, ali i
pokazatelj da nije bio nikakav ekstremist, a pogotovo ne
nacionalističko strašilo, kakvim ga je godinama ružila ideološka
milicija. Toj je miliciji Vukov bio provokator, a njegovo bavljene
nesvrstanima "nacionalistička farsa". O Vici se Vukovu dvadesetak
godina lagalo.
Ideološke su "tvrdice" prezirale njegovo bavljenje "njihovom"
nesvrstanošću, a poslije i njegov ulazak u SDP. Za njih je njegovo
stranačko članstvo bila nedopustiva "politička provokacija", a za
njihove političke antipode, pak, nedopustiva "nacionalna izdaja". Možda
je ulazak Vice Vukova u SDP bio prirodni završetak njegove političke
evolucije, no može li okašnjelo objavljivanje njegove knjige o
nesvrstanima amnestirati vrijeme kada je nastala?
BIJEDA POLITIKE
