Kigali, N’Djamena, Dodoma, Luanda i – Zagreb. Gradovi u kojima, među ostalim, dane provodi pater Thomas Smolich SJ (63), ravnatelj međunarodnog ureda Isusovačke službe za izbjeglice (JRS). Amerikanac hrvatskih korijena obilazi Burundi, Čad, Tanzaniju, Angolu, Siriju, a ovog tjedna je u Zagrebu. U Palmotićevoj ulici, taj prvi čovjek svjetske službe, nakon što je obišao Prihvatilište za tražitelje azila i Centar za integraciju izbjeglica SOL, ispričao je svoju životnu priču. Misionarsku.
Služba za izbjeglice (JRS), na čijem ste čelu, obilazi 52 zemlje svijeta. Koja je vaša misija?
Pomagati drugima. Bio sam svećenik 32 godine. Počeo sam s 19 godina, radio u Washingtonu, Los Angelesu, Los Gatosu, pa zatim i u Kongu. Danas živim u Rimu, no većinu vremena sam kao ravnatelj JRS-a na mjestima gdje su izbjeglice. Moja sreća bila je ići onamo gdje mogu pomoći onima koji su u nevolji. Prošao sam misije po cijelom svijetu, sva najveća izbjeglička žarišta i ratne zone gdje JRS ima urede i zadovoljan sam onime što sam postigao.
Kakva je situacija s izbjeglicama u našoj zemlji, što ste vidjeli?
Nama je cilj pratiti, služiti i zagovarati prava izbjeglica i nasilno raseljenih osoba. I u Hrvatskoj je tako, pomažemo ljudima koje traže azil, dogovaramo s vlastima tehničke detalje, da dobiju legalan status ako žele ostati. Zagreb je naš centar i za Srbiju, BiH i Kosovo. Globalno, pomažemo 638 tisuća ljudi, a u našoj organizaciji je četiri tisuće.
Vidjeli ste situaciju na raznim kontinentima, u čemu se ova u Hrvatskoj razlikuje?
Radi u cijelom svijetu o ljudima koji su prisiljeni tražiti novi dom, zaštitu, sigurno mjesto za obitelji. Neki su prema njima odnose prijateljski, a neki ne. Razlika je u tome što u Hrvatskoj vrlo dobar program u odnosu na druge države.
Pomaže li naša Vlada kao i druge ili se ta podrška razlikuje?
Vaša je Vlada “good guy”.
Posjetili ste nedavno Burundi i Tanzaniju. Kakva je situacija?
Nestabilna. Izbjegli iz Burundija otišli su u Tanzaniju, neki u Ruandu, drugi u Kongo. Vlada Tanzanije želi da se vrate, i neki se vraćaju kući. A drugi to ne žele. A ljude na to nitko ne može prisiliti, UN nikad ne forsira da se vrate. Neki će u kampovima ostati dugo vremena. I u toj situaciji mi pomažemo. Dovodimo učitelje, pružamo im psihološko-socijalnu podršku koja ide od “jedan na jedan” do skupina samo za žene ili sportskih aktivnosti za mlade... Mnogo je drame koju su ti ljudi prošli, bez obzira na dio svijeta u kojem muku uče. Da ne govorim o stravičnim situacijama u kojima na rutama bježanja mnoge žene prolaze horor seksualnog nasilja.
Koji je najveći izbjeglički kamp koji ste posjetili?
Kamp Kakuma u Keniji. Ondje je 180 tisuća ljudi. U tom izoliranom području su ljudi iz cijele Afrike. Iz Konga, Ruande, Somalije, Etiopije... U mnogo načina taj je kamp postao pravi grad. Ima i većih kampova, nažalost, no ovaj je najveći u kojem sam bio.
Što se može promijeniti u životima tih ljudi?
Da mogu promijeniti samo jednu stvar, bila bi to – posao. Da ti nesretni ljudi imaju pravo raditi. Recimo, u Ugandi, oni imaju to pravo. Ondje smo obučavali izbjeglice. Recimo, za posao konobara u hotelima ili restoranima, za posao frizera ili krojača. Da otvaraju vlastite biznise. I da stvar bude bolja, izbjeglice tamo u tim novim poduzećima u 40 posto – zapošljavaju domaće Uganđane! Mnogi misle da će im izbjeglice, ako rade, uzeti dio kolača, ali to nije tako. Kad imaš kreativne ljude, posao se širi, a kolač je za sve samo veći. Sreo sam mladića u Ugandi, ali i njegova šefa u restoranu, i bio je prezadovoljan radnikom.
Što je najtužnije što ste na terenu vidjeli?
Evo, prije dva tjedna u Tanzaniji prišao mi je u kampu mladi čovjek, tek je završio školu i rekao: “Želim studirati, želim ići dalje. Život kao i drugi.” A ja mu nisam mogao ništa pomoći. Bio sam tužan. Usto, prošli mjesec u Čadu razgovarao sam s gospođom koja mi je rekla kako mnoge žene siluju u trenucima kad odlaze po drva za kuhanje. Po njezinoj priči, iako to nije rekla, shvatio sam da se taj horor i njoj dogodio. Ako žena hoće podijeliti priču s nama, tada mi imamo obvezu učiniti sve što možemo da se to nikad više ne ponovi. Ni njoj ni nikome drugome. To se mora zaustaviti.
Jeste li takvih priča čuli i u Hrvatskoj?
Ne. Nisam čuo horor-priče. Imate program koji je dobar. Mnogo bolji, ponavljam, nego u mnogim državama kroz koje prolaze izbjeglice.
Živite u Rimu, susreli ste papu Franju, o čemu ste razgovarali?
Sreli smo se na audijenciji. Stisak ruke, nekoliko riječi, bio je jako drag. Bio sam pod dojmom. Istina, i nervozan prije susreta. Kod pitanja izbjeglica, on je moralni lider. Ako stavimo njegove rečenice u praksu, tako kažem u službi, napravili smo veliku stvar. Eto, jedna od tih rečenica je: “Najvažniji dar koji djetetu možeš dati je klupa u školi.”
Kako običan čovjek, netko poput nas ili susjed iz Tanzanije, može pomoći tim ljudima?
Ne treba učiniti puno. Tek sjesti s tim nesretnim ljudima i porazgovarati. Čuti njihovu priču. Popiti s njima kavu ili čaj. Odvojiti sat vremena života. Shvatit će da su priče izbjeglica slične vašoj ili mojoj. Njihovoj. Da ono što mi želimo u životu, žele i oni.
I što će se zatim dogoditi?
Nešto hoće. Ohrabrit ćemo te ljude, ostati možda s njima u kontaktu, volontirati, pomoći im, svašta se može dogoditi... Ako si čovjek, imaš vjeru, ti možeš pomoći. To su ljudske vrijednosti.
Kakva je vaša veza s Hrvatskom? Prezime Smolich...
Baka Katica iz Konavala došla je u grad Jackson te zatim radila kod svoje tete koja se brinula o Hrvatima koji su u to doba kopali zlato kraj Sacramenta. Tu je upoznala djeda Thomasa, po kojem sam i dobio ime. No njegova je priča sjajna. I on je bio ilegalni imigrant, koji je nekako iz Sukošana došao preko Trsta do New Yorka. Tamo je pobjegao s broda i nekako se stvorio u San Franciscu i otvorio pekaru! A moj otac, Marco Smolich, bio je, poput vas, novinar. Pratio je San Francisco 49ers. Išao sam s njim na utakmice, od američkog nogometa, konjičkih utrka, sveučilišnog nogometa, do boksačkih mečeva. No, ono što mu je bilo najdraže pratiti bili su – hrvači. WWF Superstars of Wrestling.
FOTO: Migranti izletjeli iz kamiona kod Šibenika
Hulk Hogan?
Tako je! No, u ono doba zvijezda je bila Mary Lillian Ellisor, nadimka The Fabulous Moolah, koja je pojas osvojila kao najstarija ikad – sa 76 godina!
Bili ste na terenu u BiH, što ćete još raditi u Zagrebu?
U petak je Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta Konferencija “Primiti, zaštititi, promicati, integrirati”. A zatim dalje, u sljedeći izbjeglički kamp, pa drugi i tako dok god ću moći...
VIDEO: Migranti na graničnom prijelazu Maljevac
Vodi ih u USA