Posljednji veliki intervju dao je kultnom, no već dugo upokojenom magazinu Start davne 1986. godine. Ne zato što za njim nije bilo interesa, štoviše, već zato što je desetke i desetke novinarskih upita odbijao rijetko viđenom upornošću.
Naime, Dragan Despot, rođen 1956. u Mostaru, jedan je od onih koji sve što ima reći najradije izgovara na kazališnim daskama, u dramskoj seriji ili na filmskom platnu. Nacionalni prvak Drame zagrebačkog HNK u desetljećima dugoj karijeri odigrao je brojne značajne i zapažene uloge, no malo je koja podigla toliko prašine kao njegov Ludvig Tomašević, lik iz uspješne i hvaljene serije “Novine” koju je za prikazivanje otkupio i Netflix, pa je medijski pritisak postao toliko snažan da je nakon dugog eskiviranja naposljetku pristao.
“Tko vam je kriv što ste Tomaševića odigrali tako maestralno”, konstatirali smo pomirljivo na početku razgovora za Večernji list koji se odvio u glasovitom zagrebačkom Kavkazu, s pogledom na njegovu matičnu kazališnu kuću, na njegovu “terenu”. Tremu smo brzo i uspješno razbili smijehom.
Gospodine Despot, je li istina da ste prije mjesec-dva završili u bolnici samo da izbjegnete ovaj intervju?
Kamo sreće, ali problemi su ipak bili urološke prirode. Presudni okidač bila je velika hladnoća jedne noći tijekom snimanja serije “Novine” u Rijeci, na minus 20 i na buri, kada je čak i odgođena utakmica zbog zaleđenog terena, kada ni nogometaši nisu mogli izaći na teren, a mi smo snimali na riječkom groblju. I tako sam na svu sreću završio kod prof. Kaštelana na urologiji zagrebačkog KBC-a Rebro, gdje me je dr. Hauptman nakon mjesec i pol dana vratio na set i učinio moj život kvalitetnijim. No negdje sam tu svoju privatnu bolničku situaciju iskoristio čak i kao inspiraciju pa je vezao uz ulogu Tomaševića koji u jednom trenutku kaže: “Moram poginuti da bih uskrsnuo i tek onda mogu pobijediti.”
Zašto vas na medijske istupe treba, kako se u narodu kaže, tjerati puškom?
Kao mladom glumcu imponiralo mi je biti u medijima, biti viđen, biti poznat. Bilo je lakše doći do cure i te stvari, međutim, poslije sam inzistirao na nekom svom miru, na izoliranosti iz sve te buke i graje oko sebe, osobito od crvenih tepiha. Zvuči grubo, ali počelo me sve to skupa uznemiravati. Kada bih pristajao na sve to, postao bih dijelom onoga što i sam previše ne volim, dijelom neke necivilizirane demokracije, izložen raznoraznim mišljenjima, dekoncentraciji, primitivnim nedobronamjernim komentarima... čemu? Radije sam čuvao svoj mir koji mi je bio polazište za bilo kakav kreativni čin.
Brine li vas razgolićivanje pred javnošću?
Istina, ne volim to.
Nije li i gluma razgolićivanje?
Jest, ali dobro je da glumac nosi neku tajnu u sebi, da ne bude pretransparentan. Sve mimo kreativnog procesa me uznemirava, a ja najviše mogu reći o sebi putem uloge, ako to netko zna pročitati.
Pa evo, vašeg Tomaševića u “Novinama” odlično je pročitala i kritika i publika. No jeste li vi zadovoljni?
Jesam, i sretan sam što sam sudjelovao u jednom takvom projektu, za mene jednom od najdražih poslova na televiziji koje sam dosad radio. Ne mogu reći da mi ne imponira kompliment, ali prerano sam ih previše doživio pa danas to uzimam kao normalan proces. Meni je normalno da sam odigrao Tomaševića na taj način, meni to nije nikakav specijalan uspjeh. A što drugo nego tako? Jedino tako i znam. Uostalom, vrijeme će biti pravi pokazatelj vrijednosti ove serije koja će se, vjerujem, spominjati i za 50 godina.
Jeste li gledali seriju na HTV-u? Neki glumci ne usude se gledati sami sebe.
Gledao sam se, totalno opušten, znajući da sam dao svoj maksimum i svjestan da više ništa ne mogu promijeniti. Ma zapravo, ništa ne bih ni mijenjao.
Gdje ste vi u sebi pronašli sve to zlo pa tako briljantno odigrali Tomaševića – političara, ali i ubojicu, silovatelja, poticatelja na pobačaj, izdajicu, lopova?
Svi ljudi u sebi imaju puno loših, potisnutih stvari iz nekih moralnih principa, pa i religioznih zabrana. Svi mi možemo biti životinje, međutim, neke norme društvenog života nas sputavaju da to zaista i budemo. No ovdje nisam crpio inspiraciju iz svog privatnog iskustva, nego iz svoje glumačke energije. Bilo mi je lako svojom strašću ući u lik jer je to čovjek koji ne bira sredstva da bi došao do svog cilja, a ja sam u tu njegovu strast u borbi za poziciju predsjednika države udahnuo svoju.
Dakle, ja sam, igrajući ga, branio sve njegove stavove, slagao se ja s njim privatno ili ne. Glumački stojim iza toga i to je ona prednost našeg glumačkog posla što možete raditi nešto što je totalno daleko od vas, a bez ikakvih posljedica. Nitko vas zbog toga neće odvesti u zatvor niti ćete odgovarati, a samu glumačku zadovoljštinu nalaziš u tome što igranjem takvog lika prokazuješ zlo.
Neke osobine poput bahatosti nisam nikad imao u životu, a Tomašević je bahat, no tu bahatost crpio sam iz svoje energije s lakoćom. U Ludvigu Tomaševiću skupljene su sve negativnosti naših političara, a na meni je bilo kao glumcu da sve to što je meni strano igram kao da je moje, kao da sam to sam odživio, da mi se vjeruje, pa sam shvaćao kao kompliment kada bih čuo da izazivam strah. Mogu biti i ponosan što sam uspio odigrati nešto što nema nikakve sličnosti sa mnom niti imam osobnog iskustva takve vrste.
Gledate li nekad Sabor, našu političku pozornicu?
Da, gledam Sabor, iz profesionalnih razloga. To je loše kazalište u kojem je ideologija jača od dramaturgije. Gluma koja se svodi na svađu, klevetanje, rasipanje niskih strasti. Ponekad se samo pitam znaju li ti ljudi da će se jednog dana morati vratiti na ulicu, u neki svoj normalni život, kako spavaju i žive? Volio bih da je narod sretniji, da lakše živi, da je misija političara humanija, manje egoistična i interesna.
Tko vas je inspirirao za lik Tomaševića? Možda gradonačelnik Zagreba koji želi biti “gradonačelnik Hrvatske”?
Stvarni političari kao likovi u kazalištu i na setu su nezanimljive pojave pa sam inspiraciju više tražio u klasičnoj literaturi, u ulogama koje sam igrao ili ću tek igrati. No, s obzirom na to da je Ludvig Tomašević iskonsko zlo te da puno psujem u seriji, što inače volim izbjegavati, u jednom času čak sam se konzultirao sa svećenikom trebam li se ispovjediti. Dobio sam utjehu, uz obostran smijeh.
Osim cigareta, imate li drugih poroka?
Nemam.
Niste nasjeli na taj kliše o glumcima i alkoholu?
Nisam, jer imao sam situaciju u obitelji u kojoj je moj otac rudar kopajući na 200-300 metara dubine u utrobi zemlje, kao i svi ostali rudari, imao jednu jedinu vrstu zabave – onu u piću. I tada sam, još kao dijete, iz toga izvukao lekciju i shvatio da piće neće biti moj izbor bez obzira na to što radio.
No, s ocem i majkom, koja je čistila stubišta kako bih ja studirao, bio sam u jako dobrim odnosima. Iako su bili neobrazovani ljudi, prepoznali su moju ljubav prema glumačkoj profesiji i podržavali me. Nisam, dakle, imao nikakvih prepreka jer je ocu bilo stalo da radim posao koji volim. I danas kada ih više nema, većinu emocija koje izvlačim na sceni izvlačim iz odnosa s njima.
Istini za volju, kada sam počeo studirati, razmišljao sam može li me alkohol motivirati kao neke druge koji su pričali da ih je motivirao, međutim nakon konzumacije alkohola zapravo osjećao sam se glumački nemoćno i bilo mi je glupo da se nakon toga liječim pet dana i da ne mogu doći k sebi. Ne vjerujem u glumu koja je vezana uz opijajuća stanja. Uostalom, kasnije sam bio i profesor koji je studentima trebao govoriti kako trebaju zdravo živjeti svoj glumački život.
Dakle, dobar glumac može biti miran obiteljski čovjek, ostvaren na svim poljima? Ne mora biti opsesivan, mračan, depresivan, na granici ludila, ne mora biti, recimo, Marlon Brando?
Ne mora. Ja čak i inzistiram na toj distinkciji između sebe privatnog i sebe glumačkog. Ja sam većinu vremena privatni Dragan, a glumac sam samo dok igram i na taj način sam uvijek nalazio neku svoju unutrašnju ravnotežu i svoj unutrašnji totalni mir iz kojeg sam onda mogao ući u bilo koji lik.
Kako ste se zainteresirali za glumu?
Promatrajući svećenika u crkvi. To je za mene bila jedna vrsta propovijedanja s oltara u nastojanju da naučimo biti bolji i plemenitiji, da razmišljamo o nekim drugim ljepšim svjetovima mimo ovih materijalnih u kojima živimo. I ta ljepota fluidnosti koja je prelazila na nas učinila je da sam i ja imao potrebu učiniti ljude zadovoljnima, čak i sretnima.
I tako se situacija propovjednika na oltaru u jednom trenutku za mene identificirala sa situacijom glumca na pozornici. Tako sam ja još kao malo dijete osjetio potrebu da oni mene gledaju, a da ja njima govorim nešto zbog čega će se oni smiješiti. I danas glumu doživljavam na religiozan način, smatrajući da na pozornici ne možeš baš svašta raditi nego, kao i na oltaru, moraš biti u službi neke više stvari.
Kako ste se snašli prvih dana u Zagrebu?
Ja sam ponosni Hercegovac. Dvadeset godina živio sam u predivnom Mostaru, no taj grad više nije što je nekad bio kada tamo više nema mojih roditelja. Zagreb mi je bio obećani, podatan grad koji me oblikovao kao glumca i kao čovjeka, tu sam stekao prave prijatelje, osjetio zrelost, pružio mi je mogućnost da radim ono što volim.
Ovdje ste susreli i buduću suprugu Anju Šovagović.
Nakon četiri-pet dana veze kupio sam joj prsten i to je za mene bilo to. Na svadbi nam je sviralo Prljavo kazalište, a Željko Malnar doveo je Romkinju s harmonikom. I evo nas: 33 godina zajedno, s djecom, jer drugačije ne bih mogao ni zamisliti svoj život. Nisam nikad sanjao da bih bio s glumicom, ali na kraju je ispalo idealno jer me nitko ne bi mogao razumjeti tako dobro kao ona, preko istih kriterija i osjećaja za dobar ukus.
Kako vas je prihvatio njezin otac Fabijan Šovagović?
Šova je mene prihvatio još i prije nego što sam se oženio njegovom kćeri. Igrali smo i ranije u kazalištu i imali smo jako dobar odnos. Znao me odvesti kući za ruku i nahraniti i prije braka s Anjom, a da ne govorim o razgovorima i druženjima za vrijeme braka. Bio je moj kolega i moj uzor, drugi otac. Nedostaje mi, on je jedan od rijetkih od kojih sam imao što naučiti o ovom našem poslu, a bio je i presudan za neka moja razmišljanja o umjetnosti, ženama, o društvu i o životu.
Vodili ste i duge razgovore s paterom Zvjezdanom Linićem. Što vam je značio taj čovjek koji također danas više nije među nama?
Bio je posebna osoba. Dok je djelovao u crkvi sv. Franje na Kaptolu, išli smo Anja i ja k njemu na mise, slušali njegove propovijedi, a ta njegova duhovna snaga nas je opčinila. I poslije kada je otišao u Samobor slijedili smo ga, družili se s njim, razgovarali. Čak sam se ispovijedao kod njega. Krstio mi je sina. S paterom sam imao uistinu poseban odnos tako da smo na 25. godišnjicu braka obnovili zavjete upravo pred njim.
Vjera vam je jako važna?
Nisam fanatik, ali sklon sam vjerovati da me dragi Bog vodi cijelo vrijeme i da sve to u mom životu nije bila moja zasluga. A ako je ovo neka slava, to nije moja, nego Njegova slava.
Mnogi su glumci otišli u politiku – od Borisa Buzančića do Zlatka Viteza – no ne i vi.
Radije biram umjetnost. Sklon sam pridržavanju nekih osnovnih moralnih principa i normi što u politici zapravo ne možeš ostvarivati. Sklon sam povjerovati u važnost svog stava u životu, a u politici ne možeš razmišljati samo svojom glavom. Moraš biti kameleon, moraš biti fleksibilan, prilagođavati se i odricati se svoje slobode na što ja nikada nisam bio spreman.
No niste bježali od društvenog angažmana: davali ste potporu generalu Gotovini, bili narator Sedlarovih filmova, pojavili se na ispraćaju Zvonka Bušića, a na inauguraciji predsjednice Grabar-Kitarović upravo vi govorili ste Himnu slobodi.
To je moj angažman za državu u kojoj živim i koju volim. U ono vrijeme stajao sam iza svega što sam radio promovirajući knjigu o Anti Gotovini jer bio sam u detalje upoznat s njegovim slučajem. I bio sam siguran da sam na pravoj strani, što mi je poslije bilo drago jer se to i obistinilo, i to je moj najveći politički angažman – ako je to politički angažman.
To sam radio iz moralnih razloga. Nitko vam ne može zabraniti da volite svoju djecu i svoj dom. Sve što sam radio imao sam osjećaj da radim za naš narod. A etiketiranje lijevo ili desno nikad me nije zanimalo. No, znajući tko je Gotovina, ja sam stao iza toga, svjesno, u vrijeme kada se to nitko nije usudio. Bio sam i na komemoraciji generalu Praljku: isti taj čovjek doveo me u Zagreb, dao mi je smještaj kod sebe doma u situaciji kada nisam imao gdje stanovati i ja to nikada ne mogu zaboraviti bez obzira na njegov put. A Zvonko Bušić jedan je od najvećih ljudi koje sam upoznao u životu.
Jeste li zadovoljni Hrvatskom danas?
Ovaj naš narod zaslužuje puno bolje. Postali smo država u kojoj su prosvjeta, zdravstvo i kultura zanemareni, a za mene to je temelj svega. Volio bih da smo manje depresivni i da se više smiješimo.
Izgleda da postoje dva Dragana Despota: jedan scenski, karizmatični, snažni i drugi privatni, zatajni, gotovo anonimni.
Da, postoje. Svakoj ulozi davao sam se sa svim svojim tijelom, strašću i emocijom jer jednostavno drukčije ne znam. Ne znam markirati, ne znam se štedjeti, ali uloge me ne opsjedaju poslije čina. Čim završim na sceni, već sam u mislima doma, spreman na izazove običnog života, spreman sinu pomoći pisati zadaću ili skuhati večeru.
Kada pogledate unatrag, niz vaše 62 godine, jeste li zadovoljni sobom? Jeste li kalkulirali ili ste slijedili svoje srce?
Bio sam slobodniji i hrabriji glumački puno više nego privatno. Jer, privatno... još sam samome sebi neprimjetan. No sretan sam jer sam se kroz život izborio za mogućnost da u svemu mogu slijediti svoje srce.
VIDEO: Pokušali su opljačkati trgovinu, ali na ovo nisu računali
Za sve ove lijeve niškoriste koji komentiraju, jedno pitanje: Da li bi toliko bijesno komentirali i vrijeđali mrtvog čovjeka i hrvatskog generala i glumca da se radi o parazitima i zagađivača zraka i javnog prostora poput Saše Broz i Olivera Frljića?