Stjepan Đureković htio je da ga Krunoslav Prates prijavi za Nobelovu nagradu za književnost, Damir Đureković snifao je ljepilo, a šef 2. odjela Službe državne sigurnosti u Zagrebu Josip Perković zapravo je financijski pomagao emigrantski list “Hrvatska država”. Te su tvrdnje obilježile drugi dan svjedočenja Pratesa, koji je osuđen na doživotni zatvor u Njemačkoj 2008. godine zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Perkovićeva obrana na čelu s Antom Nobilom nastoji utvrditi da je S. Đureković iz Jugoslavije pobjegao jer je bio uvjeren da će na svojim romanima o komunizmu, Titu i jugoslavenskom sustavu zaraditi milijune, da je s njim pobjegla i 21-godišnja ljubavnica. Dakle, kaže Nobilo, razlozi su bili obični, ljudski, a ne politički. Nobilo kaže da je u spis priložio iskaz te žene prema kojem joj je Đureković govorio da će na knjigama puno zaraditi.
Selektivno sjećanje
Nekadašnji Perkovićev suradnik Prates danas je izjavio kako mu je Đureković govorio da ga treba prijaviti u Stockholm za Nobelovu nagradu, što je nasmijalo suce i publiku. Na to je reagirao odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović. Pitao je Pratesa je li o tome izvijestio Perkovića, Prates je rekao da se ne sjeća, a Pavlović je inzistirao na tome, rekavši da je neobično što o tako dobrom detalju za propagandu nije izvijestio Perkovića. Prates je rekao i da nije mislio da je ta anegdota s Nobelovom nagradom važna, nego je riječ o anegdoti, pa ga je Pavlović pitao zar je došao na sud pričati anegdote.
Sudac Manfred Dauster intervenirao je, rekavši kako je svjedok odgovorio, da je Pavlović odvjetnik Gizele Đureković, a ne Stjepana i Damira, te da većina u sudnici misli da je zaista riječ o zabavnoj anegdoti. – Ne mogu se s vama složiti – rekao je Pavlović, ocijenivši da je zapravo u pitanju ponovna viktimizacija žrtve.
Sudac je spor oko Nobelove nagrade završio tako što je rekao da će on reagirati ako pomisli da je ugroženo posmrtno dostojanstvo žrtve. Prates je rekao i kako je Damir Đureković, sin ubijenoga Stjepana, bio nezainteresiran za politiku kao i za novine, da je bio malo čudan i da je snifao ljepilo. Pavlović ga je pitao kad je i gdje vidio Damira, koji je u ne sasvim jasnim okolnostima izgubio život četiri godine nakon oca u Kanadi, da snifa ljepilo. Prates kaže kako je to bilo u tiskari za vrijeme tiskanja Đurekovićevih knjiga.
Dogovor Prates – Perković
Ono što na sudu nije rečeno, a proizlazi iz riječi Siniše Pavlovića, jest kako to da se nikad do sada nije spomenula ta anegdota o Đurekoviću i Nobelovoj nagradi, odnosno da bi mogla biti riječ o dogovoru Pratesa, koji se nada obnovi svog sudskog procesa, i Perkovićeve obrane. Nobilo pak izvan sudnice kaže kako ni Perković nije znao tu priču o Nobelu.
Nešto manje razgovorljiv bio je Prates kad je govorio o svom prvom susretu u inozemstvu s Perkovićem. Rekao je da su se našli u Liègeu u Belgiji, ručali u nekom restoranu te da uopće nisu razgovarali o poslu. Na to je sudac Dauster, šaleći se, što često čini, rekao kako je baš vjerojatno da su obojica potegnula nekoliko stotina kilometara kako bi ručala u jeftinom restoranu. Prates se susreta ipak nešto bolje prisjetio kad mu je pročitan iskaz iz istrage 2005. kad je rekao da je Perković tražio da na taj sastanak dovede svoju ženu “kako ne bi pravio gluposti” te kako mu je tada Perković ostavio 2000 maraka u putovnici. Odvjetnik Pavlović izvan sudnice komentirao je Pratesov iskaz.
– Što se uopće može očekivati od čovjeka koji je osuđen kao špijun najniže vrste na doživotni zatvor – rekao je Pavlović. Suđenje se nastavlja u ponedjeljak kada će Prates nastaviti davati svoj iskaz.
>>Kao i brat: Ni Pratesova bivša supruga ne sjeća se ključnih detalja
>>Pratesov brat umalo optužen za lažno svjedočenje jer se 'ničeg ne sjeća'
>>Zašto se Prates nije pojavio na ručku na dan ubojstva?
Gamad udbaška provocira.