Trenutačna kriza nije pogodan trenutak za zaustavljanje procesa javne nabave i investicija. Do tog je zaključka jučer došla Hrvatska udruga poslodavaca, koja se priopćenjem oglasila o dva tjedna staroj odluci Vlade da stopira sve javne nabave koje u ovom trenutku nisu nužne.
Pitanje je zašto je poslodavcima trebalo toliko dugo da shvate kako štednja države, koja je u Hrvatskoj daleko najveći investitor, znači potop za njihovo poslovanje. Nejasno je i zašto nitko o tome ne razmišlja kada se traži znatno kresanje plaća u javnom sektoru, što će posve sigurno ubiti potrošnju. Dva plus dva trebalo bi biti četiri i kad je riječ o odustajanju od investicija i o rezanju potrošnje. Kod nas se, međutim, od čistačice u nekoj školi, s primanjima nižim od 4000 kuna, očekuje da se solidarizira s onima koji su, kažu mediji, u ovoj krizi do te mjere podigli cijenu dostave vrgoračkih jagoda da se one Zagrepčanima nude po 50 kuna za kilogram. I sve to uz nikad niže ulazne troškove, barem kad je riječ o cijeni nafte.
Veliko je pitanje jesu li tu ekstrazaradu prijevoznika osjetili i njihovi vozači ili im je, s obzirom na teško opće stanje gospodarstva, objašnjeno kako se i od njih očekuje solidarnost. Nitko, naravno, ne spori to da su u javnoj upravi nužne korjenite promjene. To je bilo nužno i prije krize jer nam se u svim sektorima pokazuje višak nekompetentnog i manjak stručnog kadra.
No, pravi put za reforme nikako ne može biti panično udovoljavanje zahtjevima privatnog sektora za drastičnim rezanjem plaća kako bi ostalo više novca za namirenje njihovih apetita. Javni sektor je u ovoj krizi pokazao mnoge kvalitete koje smo u ‘mirnodopskim’ uvjetima skloni zaboraviti. I ne radi se samo o liječnicima i medicinskim sestrama koji rade 24-satne smjene da bi zaštitili zdravstvo od pucanja pod pritiskom epidemije. Nemali doprinos daju i službenici u Poreznoj upravi i Zavodu za zapošljavanje koji poslodavcima bez zastoja isporučuju ono što im je kao pomoć u krizi dodijelila država.
Bilo bi krajnje nepravedno te ljude sada ‘nagraditi’ smanjenjem plaća. Zato bismo, prije nego što krenemo u bilo kakve rezove, trebali dobro razmisliti gdje su nam zapravo viškovi bez kojih možemo jer ćemo u protivnom sustav učiniti nemoćnim za neke druge krize s kojima će se morati nositi.
Javni sustav je pokazao da se ne primjeti razlika u funkcioniranju niti s manje od 30% kapaciteta, te da višak ljudi samo smeta, stvara nepotreban trošak, komplicira i usporava procedure. A najviše je pokazao da te strukture nemaju niti malo solidarnosti niti empatije prema realnom sektoru... Opet su to standardni klišei koji dolaze iz tih struktura - u prvi plan guraju se sestre i doktori, napadaju se truli kapitalisti i zločesti poslodavci, pumpa se mržnja, jal i zavist prema realnom sektoru... No sa svakom krizom ti isti imaju sve manje argumenata. U zadnjoj krizi kada se sve podredilo očuvanju državnih i javnih struktura potezi su doveli do toga da je kod nas kriza najduže trajala, da još nismo dosegli brojke iz 2008. godine, da smo pali na dno EU-a i potaknuli egzodus struke i sposobnih... No očito to nije dovoljno, pa se ide s istim argumentima, istim načinom prema vladi. A kako vlada funkcionira na galamu, ne na struku, onda je izgledan i uspjeh takvog pristupa.