U povodu Dana hitne pomoći, koji se obilježava 30. travnja, predsjednik Hrvatske udruge djelatnika hitne medicinske pomoći te predsjednik Hrvatskog sindikata hitne medicinske pomoći Danijel Šota upozorava na niz stvari koje bi se morale ispraviti kako bi hitna pomoć bila još kvalitetnija i učinkovitija.
- Nezadovoljni smo sporošću onih koji su sjeli na rukovodeća mjesta Zavoda i vrlo inertno napreduju u organizaciji službe, a bave se sasvim drugim i nebitnim stvarima. Kompetencije medicinskih sestara i tehničara najveći su problem jer se ne može postići dogovor Komore, Zavoda i Ministarstva, a traže se rješenja koja nama ne idu u prilog zbog sasvim drugog načina školovanja - kaže Šota. Dodaje kako su oprema i automobili već sada neadekvatni za rad jer ne postoji zakon koji bi naglasio potrebne stavke i koje bi se morale uvažavati kod nabavke i kupnje.
- I danas mi koji smo pokrenuli cijelu priču govorimo da smo onda znali kada nitko nije, znamo i danas kako brze i bolje dostići razinu kvalitete usluge koju dajemo našim sugrađanima, a to treba biti jedini interes šire zajednice. Hitna zaslužuje više, bolje i brže. Hitna je početak medicine. Kvalitetnu i organiziranu hitnu trebamo svi i zato se moramo potruditi da takva i bude - ističe Šota.
Podsjeća i kako je 30. travnja 2001. godine Hrvatska udruga djelatnika hitne medicinske pomoći, koja je osnovana u Vinkovcima, pokrenula akciju paljenja sirena u kolima hitne u 86 gradova Republike Hrvatske. Tada su javnost i mediji prvi put dobili informaciju da je stanje u organizaciji službe neodrživo i da se mora pokrenuti reorganizacija ove službe. Nakon uplitanja medija nadležni mjerodavnih institucija pozvali su ih na razgovor i od tada službeno započinje reorganizacija hitne medicinske službe. Rezultat svega je obilježavanje Dana hitne, osnivanje Zavoda za hitnu medicinu kao i činjenica da su u većini županija zadovoljni dobivenom mrežom timova.
>> Većina pacijenata nije za hitnu, ali pomoći ćemo svakomu
Pošto sam, nažalost, imala iskustva i s hitnim prijemom i s hrvatskim bolnicama, mogu reći da je to daleko od idealnog, i da tu ima puno, puno posla. No nisam primjetila da je Varga učinio ikakav pozitivan pomak osim što se dodatno zakoplicirao kompletan sustav. Nažalost, jednom sam imala priliku vidjeti kako čovjek s moždanim čeka da za prime više od tri sata, i to u bolnici koja je proglašena najboljom u Hrvatskoj. To definitivno nije ono što ja želim za svoju budućnost, a niti za budućnost svoje djece.