Predstojnica UNICEF-ova ureda Hrvatska Valentina Otmačić jučerašnji radni dan počela je u 5.45 po newyorškom vremenu. Vrijeme izdvojeno u rano jutro za Večernji list bilo je tek uvertira u obvezama pretrpan radni dan.
– Pomoćnik ministrice za socijalnu politiku i mlade i ja u New Yorku predstavljamo hrvatsku praksu u sprečavanju smještanja djece u institucije. Kolegama iz drugih zemalja govorimo o tome kako prevenirati izdvajanje djece iz bioloških obitelji i zašto je alternativni smještaj, u drugu obitelj, kao rješenje na drugom mjestu, a smještaj u neku instituciju mogućnost koju treba razmatrati tek kao uistinu posljednju opciju – govori naša sugovornica, kojoj je New York samo jedan od svjetskih gradova u koje će je njen posao ovog mjeseca odvesti.
– U Hrvatsku se vraćam u petak, ali već idući tjedan putujem na jedan edukativni UNICEF-ov skup u Tursku – kaže.
Djeca iz poplava
Paralelno, sa svojim je hrvatskim timom od tridesetak zaposlenika intenzivno okupirana djecom s poplavljenih područja. U hrvatskom ureda UNICEF-a počeli su odmah, čim su se rijeke počele izlijevati iz svojih korita, osmišljavati kako pomoći najranjivijima, najmlađima.
Odmah su na teren poslana sredstva protiv proljeva, za zaštitu od komaraca i druge sitne potrepštine, a ubrzo su u Gunji, Dvoru na Uni i Kostajnici otvorene i radionice te igraonice za djecu.
– Igra je uvijek ono što djeci najviše treba, a u projekt su uključeni i stručnjaci koji mogu procijeniti, a onda i pomoći ako je neko dijete traumatizirano u tolikoj mjeri da treba i individualnu pomoć. U Dvoru, Kostajnici i Jasenovcu uspjeli smo u pedesetpostotnom iznosu sufinancirati i nabavu knjiga za siromašniju djecu, a s Vladom Republike Hrvatske obnavljamo jednu školu u Bosni i Hercegovini, u općini Orašje. Svega toga, naravno, ne bi bilo da nemamo redovite, mjesečne donatore i nove koji su se odazvali kad se dogodila ova prirodna katastrofa – kaže Valentina.
Povećane donacije
Hrvatski UNICEF redovito mjesečno dobije oko sto tisuća kuna od stalnih donatora, a ta je svota, nakon što su izdali apel za pomoć poplavljenima početkom lipnja, do sredine kolovoza dosegla 1,3 milijuna kuna.
Voditeljica UNICEF-ova ureda u Hrvatskoj nije se prvi put suočila s humanošću naših građana, niti je UNICEF prvo radno mjesto na kojem joj je u opisu posla zaštita djece i općenito ljudskih prava. Svoje djece nema, ali tijekom dvadesetogodišnje karijere skrbila je za brojne velike i male ljude.
Do dolaska na čelo hrvatskog UNICEF-a radila je na projektu “Škole – prijateljice ljudskih prava”. Međunarodno iskustvo u promicanju i zaštiti ljudskih prava, pak, stječe od 1996. u Bosni i Hercegovini, gdje je radila za Organizaciju za sigurnost i suradnju. Nastavila je u Tanzaniji, pri UNHCR-u, gdje je vodila izbjeglički kamp Lukole s više od 130.000 izbjeglica iz Burundija i Ruande. Potom je na redu bio Burundi, gdje je radila na povratku i reintegraciji izbjeglica.
U Libanonu je od 2004. do 2007. godine bila angažirana na projektima za djecu i mlade, a njen priručnik “Sukob kao izazov: jačanje kapaciteta djece za konstruktivnu transformaciju sukoba” danas je jedan od udžbenika za pripremu nastavnika u libanonskim školama.
Autorica je i niza stručnih članaka, a u njezinu su životopisu i tri godine u hrvatskom Amnesty Internationalu. Inače, ima diplomu Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je diplomirala francuski i španjolski jezik, a govori i engleski. Magistrirala je na sveučilištima u Barceloni i Granadi u sklopu programa za rješavanje sukoba te mirovne studije i ljudska prava, a trenutačno priprema doktorat u području rješavanja sukoba na Sveučilištu Bradford, u Ujedinjenom Kraljevstvu.
– UNICEF smatram krunom moje dosadašnje karijere – kaže ova Samoborka bogatog životopisa, s malo slobodnog vremena i prijateljima raštrkanim po cijelom svijetu.
– Nemam ih tako puno, ali za krug najbližih prijatelja koje ne uspijevam redovito viđati, jer ih ima od Tanzanije do Libanona, često su rezervirani vikendi na Skypeu – ističe Valentina Otmačić.
Posao je u srcu i uvijek na prvom mjestu, ali vikendima ju je moguće sresti u Samoborskom gorju. Baterije najradije, kaže, puni u prirodi, obožava šume, a kad god stigne, gost je i zagrebačkih kazališta.
