Tko je usred turističke sezone putovao autom u Hrvatsku ili iz nje, prema sjeveru ili zapadu, može samo sanjati da državnu granicu pređe bez dugotrajnog čekanja u beskrajnoj koloni. Naviknuti na naša putovanja preko granice, ulazak u Nizozemsku za automobiliste je prelazak granice prvo i najveće iznenađenje. Na nizozemskoj granici nema nikakvog čekanja. Zapravo, nema ni zaustavljanja, a vozaču, koji u trenutku prelaska pozornost usmjeri na paljenje cigarete ili autoradio, može se dogoditi da nizozemsko tlo "osjeti" tek kada primijeti da se ostala vozila kreću neobično sporo. Naime, previdio je jedinu ploču s natpisom Nizozemska koja označava ulazak u zemlju gdje je najviša dopuštena brzina 120 km/h, što je zamjetno sporije od vožnje njemačkim autocestama, na kojima brzina nije ograničena.
Skupo neplaćanje kazni
Tu usporavanje ne znači i gušenje prometa jer već nekoliko kilometara od granice na svjetlećim se pločama može doznati kojom je brzinom najbolje voziti da se brzo i bez zastoja dođe do Utrechta, Rotterdama, Amsterdama ili Den Haaga. Za takvu su prometnu signalizaciju sve nizozemske autoceste prošarane milijunima senzora, radarima za mjerenje brzine i fotokamerama za otkrivanje neprivezanih vozača. Tek tu i tamo naiđe policijsko vozilo. Policajca ne sretnete čak ni kada kažnjava. Glavnu ulogu odigra pošta, preko koje se obavijest o načinjenom prekršaju, uz obveznu uplatnicu, primi i preko koje se kazna plati. Može se i ne platiti, ali to prvo udvostručava, pa utrostručava iznos kazne i u konačnici dovodi do ovrhe. Ta strogost nije natjerala Nizozemce da izgrade 10.000 kilometara biciklističkih staza čija mreža povezuje sva naselja u zemlji. Tradicija biciklizma (dva bicikla na tri stanovnika) starija je tu od automobilizma.
Za zemlju na čijim poljima raste više cvijeća nego pšenice i kukuruza, gdje su sve veće znamenitosti djelo ljudskih ruku, u kojoj se marihuana i seksualni užici kupuju u prodavaonicama s izlozima odgrnutih zavjesa, njezini ponosni domaćini kažu: "Bog je stvorio zemlju, a Čovjek Nizozemsku".
Među znamenitosti svoje zemlje svrstavaju prostranstva oteta moru, nastala marljivom izgradnjom nasipa i kanala za odvodnjavanje. Svoju su zemlju tako "povećali" za dobrih deset posto. Kanali su plovni pa se duboko u kopno Nizozemske može stići sasvim pristojnom jahtom i privezati brod za kućni prag. Kuće koje izlaze na kanal, čak i ako su manje udobne, na višoj su cijeni od onih u "sporednim" ulicama. Kanal je, kako god uzak bio, žila kucavica svakog naselja. Njime se plovi, uz njega se šeta, sjedi i sunča bez obzira na godišnje doba, a za rijetkih oštrih zima na kanalu se može i sklizati. Prave vrijednosti kanala gradske su vlasti Amsterdama postale svjesne vrlo rano pa porez nije naplaćivan na površinu kuće već na širinu ulične fasade. Tako su nastale znamenite "uske kuće" u koje se čak ni pokućstvo ne može unijeti kroz vrata. Za useljavanje ili iseljavanje koriste se prozori, a pod krovom svake kuće izvučena je greda s kukom za vitlo preko kojeg se namještaj digne do prostorije kojoj je namijenjen.
Kuće uske zbog poreza na fasadu
Porez na fasadu jedini je razlog što je poduzetni kućevlasnik na obali amsterdamskog kanala sagradio kuću čija širina ulične fasade ne prelazi dva metra. Dva stoljeća unatrag bilo je to domišljato, a danas mu je kuća jedna od turističkih atrakcija koja se najbolje vidi iz panoramske vožnje kanalima. Odatle se vidi da ima i kanala preko kojih vodi sedam mostova, čime se ni Venecija ne može pohvaliti, ali i da su neke kuće toliko nakrivljene da se neupućeni ne bi usudili u njima stanovati. Do drvenih pilota zabijenih u movčarno tlo, koji daju stabilnost podlozi, došao je zrak i započeo je nazaustavljivi proces truljenja, objašnjenje je nastanka "nakrivljenih kuća", ali spasonosnog rješenja još nema.
Poučeni takvim iskustvom, na jednako nepovoljnom tlu u Amsterdamu se danas bez bojazni grade supermoderne građevine od novog gradonačelnikova ureda do zgrade opere, muzeja ili poslovnih nebodera. Suvremena je arhitektura, pored svakojakih muzeja, jedna od znamenitosti koje Nizozemci s ponosom pokazuju svojim gostima. Nimalo im se neobičnim ne čini što unutrašnje razgledanje znamenitih roterdamskih kubusa - stambenih zgrada s kosim vanjskim zidovima - naplaćuju. U vrijeme njihova nastanka, na rubu trgovačko-poslovnog središta Rotterdama, nitko u njima nije htio stanovati, a sada se njihovi stanari osjećaju povlaštenima. Najposjećenija je točka Rotterdama njegov vidikovac Euromast, koji je svoje mjesto našao i na popisu najviših svjetskih građevina.
Miris mora u - Scheveningenu
S Euromasta se doista vidi daleko, ali osim grada "na dlanu), njegovih mostova i lučkih naprava najvećeg europskog pristaništa, u koje brodovi iz središta Starog kontinenta stižu Rajnom, ništa osobito. Da bi se osjetio miris mora, treba otići do Scheveningena, nama poznatijeg po zatvoru za balkanske zločince, mondenog nizozemskog ljetovališta i grada igračnica do kojeg se većina dnevnih kupača iz Den Haaga doveze tramvajem. Stalnim se gostima nude hotelski silosi, a samo najbogatiji sebi mogu priuštiti boravak u luksuznom hotelu "Kurhaus) izgrađenom potkraj 19. stoljeća kao jedno od prvih zapadnoeuropskih lječilišta, za potrebe okrunjenih glava. Manje mondeno je ljetovalište Nordvijk, ali oba su na tmurnom, hladnom i vjetrovitom Sjevernom moru s kojeg Nizozemci od kišnog, hladnog i vjetrovitog ljeta uporno bježe prema ljepotama, suncu i toplini našeg Jadrana.
Piše Vlado Zagorac
