Nakon što je kralj Ferdinand ujesen 1542., zbog nezakonita djelovanja, smijenio s banske časti Petra Keglevića, na to je važno državničko mjesto 27. prosinca 1542. imenovao 34-godišnjega kneza Nikolu Zrinskoga, već iskusna ratnika i tada jedinoga muškog pripadnika roda Zrinski. Bansku čast preuzeo je na Novu godinu 1543., a uskoro je i u Saboru kraljevina Hrvatske i Slavonije priznat i uveden u bansku čast. Do imenovanja Zrinskoga banom, Osmanlije su zauzeli područje južno od Velebita, Krbavu i Liku do Pounja u sastavu Kraljevine Hrvatske te područje Kraljevine Slavonije do Osijeka, Našica, Požeštine, Cernika i Novske.
U tom jednom od najtežih razdoblja hrvatske povijesti glavna hrvatska obrambena uporišta bili su utvrđeni gradovi Senj, Bihać, Kostajnica, Sisak, Ivanić, Križevci i Koprivnica. Osmanlije napadaju u tisućama i desecima tisuća ratnika, hrvatske i kraljevske snage broje se u stotinama i rijetko u tisućama. S banskom čašću Zrinski je stekao i čast kraljevskoga tajnog savjetnika. Kralj je za potrebe obrane banu Zrinskom trebao snositi troškove za plaće i uzdržavanje 600 lakih konjanika i 400 pješaka te troškove održavanja banskoga ureda i plaćanje uhoda.
Prihvaćanjem banske časti u najtežem razdoblju 16. stoljeća Zrinski je preuzeo glavnu upravnu, sudbenu, vojnu i obrambenu ulogu Hrvatskoga Kraljevstva. Tu ulogu obnašao je punih četrnaest godina. Prema Osmanlijama nastavio je voditi aktivnu obranu, na pustošenja hrvatskih zemalja odgovarao je napadima i pustošenjima područja pod njihovom vlašću. Osobito je radio na učvršćenju granice na smjerovima osmanlijskih prodora u hrvatske zemlje, poticao je gradnju i popravak utvrda, u njih smještao posade i opskrbljivao ih obrambenim sredstvima i hranom.
Na njegov poticaj, zagrebački je kaptol na ušću Kupe u Savu za obranu Pokuplja i Gornje Posavine sagradio utvrdu Sisak (1544.), utvrđen je Zagreb i posada u nj smještena, Virovitica je opskrbljena hranom, u Ivanić-Grad smještena je posada, razmještene su straže uz smjerove osmanlijskih kretanja, određena su mjesta za vituljače (“vatrene križeve”) kojima se upozoravalo na dolazak neprijatelja i pozivalo na njegovo zaustavljanje. Bez obzira na sva nastojanja bana Zrinskoga i drugih hrvatskih velikaša i kraljevskih kapetana zaduženih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju te bez obzira na pomoć kranjskih, koruških i štajerskih staleža u financijama i ljudstvu u obrani ostataka Hrvatskoga Kraljevstva, Osmanlije su poslije 1550. godine proširili osvojeno područje do Virovitice i Čazme te do pred Sisak i Kostajnicu.
Iz dostupnih podataka možemo pratiti ratničko djelovanje Zrinskoga u vrijeme njegova banovanja. Hitajući u vrijeme habsburško-osmanlijskog rata 1541. – 1545. sa svojom postrojbom iz Varaždina prema carsko-kraljevskoj vojsci kraj Đura u sjeverozapadnoj Ugarskoj, u rujnu 1543. kod Šomolja u Zadunavlju sukobio se s pljačkaškom osmanlijskom tatarskom postrojbom. U žestokom sukobu, zajedno s postrojbama nekih ugarskih zapovjednika, Tatarima je nanio težak poraz: do 3000 ih se utopilo u susjednoj močvari i zadobiven je velik plijen. U toj je bitki dosta i Hrvata poginulo, a i Zrinski je bio ranjen. Kad su Osmanlije oko 1. svibnja 1545. iz Kraljeve Velike provalili od Ivanića prema Zagorju, Zrinski im se s drugim hrvatskim i krajiškim prvacima pokušao 4. svibnja suprotstaviti u dolini Krapine kod Konjšćine, ali su zbog neopreznosti u vrijeme dijeljenja dogovorenoga megdana pretrpjeli poraz, “izgubili većinu konja, ali vojske nije mnogo izginulo, a ni ropstva dopanulo”.
U nastavku borbi ostatke Kraljevine Slavonije branio je kraljevski kapetan Juraj Wildenstein iz Varaždina, a Pounje i područje između Une i Kupe štitio je Zrinski. U Gvozdanskomu se 13. lipnja 1546. spremao provaliti na područje pod osmanlijskom vlašću. Budući da kralj Ferdinand nije prema njemu ispunjavao svoje dogovorene novčane obveze, sam je Zrinski uzdržavao podređenu vojsku, do 1000 konjanika i pješaka na granici prema Osmanlijama.
U srpnju 1543., kad mu je dugovao 12.000 forinti, žalio se kralju da, otkako obnaša bansku čast, gotovo ništa nije primio od njega za troškove uzdržavanja vojske te se zahvalio na banskoj časti. No ipak je prihvatio obećanje da će se problem riješiti i nastavio obnašati bansku dužnost. Problem je kralj Ferdinand riješio tek 15. ožujka 1546. kad je za 40.000 forinti duga i za buduću banovu službu do 10.000 forinti „za sva vremena banu Nikoli Zrinskomu i njegovim potomcima“ predao gradove Čakovec i Štrigovo i pripadajuće im Međimurje, tada u sastavu Zaladske županije u Ugarskom Kraljevstvu.
Stalna i glavna briga bana Zrinskoga bila je kako spasiti “ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskoga”. Koncem 1550., 12. prosinca, pisao je đurskom biskupu i ugarskom namjesniku Nikoli Iločkom o osmanlijskim pustošenjima hrvatskih zemalja i zaključio: “Ako samo jedan grad uz Unu u Hrvatskoj padne, što Bog sačuvaj, neka vjeruje vaša prečasnost da će naskoro i ostali gradovi Hrvatske osvojeni biti. I jednako, ako u Slavoniji propadne samo jedan grad zagrebačke biskupije, koja je Turcima sasvim na domaku i prezgodna za pustošenje, zaprijetit će smjesta čitavoj Kraljevini Slavoniji očita propast.”
Iz Ozlja je 23. siječnja 1551. javio Tomi Nadaždiju da se Osmanlije spremaju za rat “u nastajno proljeće”. Obilazeći povjereno mu kraljevstvo, 8. veljače 1551. nalazio se u Vranograču, odakle je pisao kraljevskom kapetanu Tomi Nadaždiju: “Mi boravimo ovdje u Hrvatskoj u pustim našim gradovima, gdje ništa dobra ni nova ne čujemo; vidimo samo sve kao opustošeno u domovini.” U vrijeme habsburško-osmanlijskog rata (1551. – 1562.), početkom listopada 1552. bio je u Križevcima, a kad je doznao da Osmanlije kroz Slavoniju napreduju prema Varaždinu, pohitao im je ususret sa 700 konjanika, dočekao ih 3. listopada u Marčanskoj dolini kraj Vinice u zasjedi i u borbi im nanio težak udarac, dosta ih zarobio i oslobodio zarobljenike. Kad je potom iz Đurđevca stigao kraljevski kapetan Luka Sekelj sa svojim konjanicima, zajedno su potisnuli Osmanlije prema Ludbregu i Koprivnici. Zbog neizvršavanja danih mu obećanja, u studenom 1552. podnio je kralju molbu za oslobođenje od banske časti. Četiri mjeseca poslije, u veljači 1553., kralj mu je isplatio sva dugovanja i ovlastio ga, uvažavajući njegovo ratno umijeće i odlučnost, da može i dalje od 1. ožujka o kraljevu trošku držati 600 lakih konjanika i 400 pješaka i za uhode obećao mu je 40 rajnskih forinti.
Zbog nanesene mu uvrede, 1554. Zrinski je pozvao na megdan bosanskog pašu Mehmeda. Taj se megdan trebao održati 24. kolovoza na otvorenom polju kraj Đurđevca, ali kralj Ferdinand taj megdan nije odobrio kako ne bi pridonio većem širenju ratnoga sukoba s Osmanlijama. Iste godine kralj ga je, kao bana, potkralja hrvatskih kraljevina i kraljevskoga tajnog savjetnika, pohvalio da je u mnogim prigodama “čestito, vjerno, revno i hrabro služio”. Kad su Osmanlije u proljeće i ljeto 1556. velikim snagama napadali Siget, njegovoj uspješnoj obrani znatno je pridonio i ban Nikola Zrinski. Sa svojih csurgóških posjeda opskrbio je tvrđavu hranom, a pred očekivani napad (30. svibnja) hrabrio je sigetskoga kapetana Marka Stančića Horvata i pisao mu da bude “hrabra srca te uloži nadu u Boga, koji ne ostavlja nikad onih koji se u nj uzdaju. Neprijatelj kani, doduše, taj grad osvojiti, ali će Bog drukčije udesiti“.
U vrijeme najžešćih osmanlijskih napada na Siget (19. srpnja), zajedno je s palatinom Tomom Nádasdyjem konjicom napao osmanlijsku utvrdu Bobovac (Babocsa), zapadno od Sigeta, pa je osmanlijska vojska morala napustiti opsadu Sigeta i priskočiti u pomoć ugroženom Bobovcu. Ban Zrinski istaknuo se u borbama oko rijeke Rinyje 23. i 24. srpnja. Kad su se Osmanlije ponovno vratili pod Siget, gradske su zidine bile obnovljene, a kad je iz grada i sam Stančić stao provaljivati i ugrožavati Osmanlije, oni su se ispod Sigeta povukli noću 30. srpnja ostavivši 10.000 mrtvih.
Za taj osmanlijski neuspjeh njihov glavni zapovjednik Ali-paša optuživao je Zrinskoga i u posebnom mu pismu spočitnuo: “Nijemci i Ugri mogu za te moliti Boga, jer da ti nisi bio nazočan, od svih njih ne bi ni jedna noga umakla.” U nastavku borbi kršćanska je vojska napala i Osmanlijama otela utvrdu Korotnu, pri čemu se posebno istaknuo Zrinski sa svojim ljudima. Tada se u Zadunavlju predalo nekoliko osmanlijskih utvrda, među kojima je bio i Bobovac. Za vrijeme tih borbi Osmanlije su osvojili, s razlogom se sumnjalo u izdaju, dva grada Zrinskoga – Kostajnicu (23. srpnja), “glavna vrata Hrvatske”, kako se nazivalo tu važnu tvrđavu, i Novi u Pounju, koje su branili kraljevi ljudi. Potaknut nepovoljnim zbivanjima i gubitkom posjeda u Pounju, stalnim kašnjenjem potpore za obranu te da bi se posvetio svojim sjevernim posjedima, Zrinski se krajem 1556. konačno odrekao banske časti, nakon 14 godina njezina obnašanja, a vladar ju je prihvatio na Božić te godine.
Kao hrvatski, dalmatinski i slavonski ban Zrinski je u vrlo nepovoljnim prilikama obranio i spasio ostatke hrvatskih zemalja od konačnoga osmanlijskog osvajanja. Povlačenjem s banske časti, Zrinski više boravi na svojim sjevernim posjedima u Međimurju i Zadunavlju, u Čakovcu u Zaladskoj županiji i u tvrđavi Csurgó u županiji Somogy, gdje je zapovjednik postrojbe od 100 konjanika koju su financirali štajerski staleži. Njemu i bivšem sigetskom kapetanu Kerecsényju povjerena je obnova i opskrba Sigeta hranom, naoružanjem i drugim borbenim sredstvima o vlastitom trošku, kada to zbog stalne osmanlijske opasnosti nije bilo lako. Iako je u veljači 1557. zapovjedništvo nad gradom predao Grguru Farkašiću, Siget je i dalje bio njegova briga, posadi je dostavljao plaće koje im je dijelio kralj, prevozio oružje i hranu. Posebno radi na obnovi obrambenoga prstena oko Sigeta.
Sve je to pridonijelo njegovu intenzivnom uključivanju u politički život Kraljevine Ugarske. Ujesen 1557. postao je magister kraljevskih tavernika u Kraljevini Ugarskoj. Nakon što se nekoliko godina skrbio o Sigetu i njegovu obrambenom prstenu, 1561. imenovan je kapetanom Sigeta i članom Dvorskoga ratnog vijeća. Kao sigetski kapetan od 3. listopada 1561., mogao je o kraljevu trošku držati posadu od 200 konjanika i 600 pješaka. Dogradnja i opskrba sigetske tvrđave i dalje je njegova glavna briga.
Svoje djelovanje koordinirao je s hrvatskim banom, ugarskim palatinom i vrhovnim kapetanom Zadunavlja te s vrhovnim kapetanom Slavonije. Pod njegovim zapovjedništvom bile su i posade u okolnim utvrdama Bobovcu, Breznici, Barču, Izvaru i Csurgóu. Budući da je sigetska posada za uzdržavanje tvrđave ubirala porez od sela i po Slavoniji, Osmanlije su, kako bi to spriječili, počeli graditi tvrđavu u Podravskoj Moslavini. Da bi to onemogućio, Zrinski je s još nekim kapetanima u ožujku 1562. prešao Dravu kraj Martinca i kod Podravske Moslavine napao Osmanlije, nanio im težak poraz, razrušio započete radove i zaplijenio velik plijen.
Dana 28. svibnja 1563. Zrinski je imenovan vrhovnim kapetanom Zadunavlja, na desnoj strani Dunava, između Blatnog jezera i Drave da to područje “brani u svako vrijeme od svakog neprijatelja”. Time je objedinio čast sigetskoga i vrhovnoga zadunavskog zapovjednika. Ako bi Osmanlije ponovno udarili na Siget, Zrinskom je ostavljena mogućnost da taj grad brani ili da ga prepusti drugom zapovjedniku. Istodobno je imao ovlasti državnoga vrhovnog kapetana na povjerenom mu području. Sve te ovlasti Zrinski je izvrsno koristio da bi započetu gradnju sigetskoga fortifikacijskog prstena dovršio u skladu sa suvremenim ratnim graditeljstvom i priskrbio sredstva za njegovo uzdržavanje. Nakon 1563. dospio je i među nadnacionalnu aristokraciju Habsburške Monarhije i postao jedan od aristokrata Kraljevine Ugarske najlojalnijih dinastiji.
Svaka čast velikanu Nikoli Šubiću Zrinskom koji se žrtvovao, proslavio za hrvatski naro,d, no za hrvatski narod je največi od svih sinova Hrvatske Otac domovine koji nam je ostvario tisućljetni san vodeći borbu na ti front protiv srba, komunjarskih izdajnikaka i međunarodne zajednice.