Mnogo toga što je za većinu muškadije uobičajeno ne znam činiti. Ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece. Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu...
Ovako je, ima tome dvije godine, u intervjuu za “Novinar”, glasilo HND-a, zborio Pero Zlatar o teškoj, neizlječivoj infekciji novinarstvom kakvu je samome sebi dijagnosticirao pa je uporno “hranio” umjesto da je liječi.
A onda se novinarskom zajednicom prolomila “prijelomna vijest” da je u 86. godini, od zatajenja srca, netom preminuo taj zapovjednik i general, kapetan duge plovidbe čiji je čvrsti ali već poprilično ruzinavi brod najednom nestao s radara.
“A od čega bi”, čulo se sa svih strana, “naš dobri Pero otišao nego od srca”, od srca kroz koje je pripustio tisuće ljudskih sudbina i priča, milijune ispisanih kartica teksta, ali i svoju redakcijsku djecu, na desetke mladih “žurnalista”, kako bi to Pero kazao, koji su od njega učili o “lijepom novinarstvu”. Taj predmet nisu imali na fakultetu, ali su zato pored sebe imali živu legendu, punokrvnu novinarčinu koja je, u ulozi reportera i izvjestitelja, proputovala sve kontinente i više od 180 zemalja. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije poslije 1948. u Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, Salazarovom Portugalu, Tajvanu, državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, Južnoj Koreji, Čileu...
I zato su mnoge redakcije tekstove svojih novinara danas čekale duže no što je to poželjno. Dugi oproštaj od Pere otpočeo je, a kako nego usred deadlinea, kao u nekoj Perinoj smicalici iz koje se valjalo iskoprcati na vrijeme i sa smislom.
Rodio se u Skoplju 26. listopada 1934. godine, a novinarstvom se bavio još od svoje 15. godine. Radio je kao novinar i urednik u izdanjima kuće Vjesnik od sredine 50-ih. U 60-ima, glavni je urednik tjednika Plavi Vjesnik, pa glavni urednik magazina Studio (1971.–1973.), koji je doveo do vrhunca naklade. Potom je bio urednik u famoznom Vjesniku u srijedu (1973.–1975.), u Sportskim novostima kao i u tjedniku Arena. U toj pak redakciji, a živi su i još uvijek relativno zdravi svjedoci, noći i noći odspavao bi, zapravo, odrijemao u fotelji za svojim radnim stolom u sobi glavnog urednika, otkamo ga se nije moglo otjerati kući ni bičem. “Dobro jutro, moje dame, dobro jutro, gospodo”, bile su riječi kojima je, pomalo zgužvan, ali dobro raspoložen, svakoga dana dočekivao svoje novinare. Pa, ipak, neudobne noći ostavile su traga pa ga se počesto moglo zateći u gradu, u kultnom Saloonu, kako usred galame neometano drijema, glave spuštene na reveru, čvrsto pridržavajući čašu iz koje ni u duboku snu nikada po sebi nije prolio ni kap. “Jesam li vam rekao”, smješkao bi se šeretski, žmirkajući očima u taj sitni sat.
Posljednjih godina, neumorno je radio kao dopisnik izdanja EPH, a kasnije Hanza Medije iz Beograda. Tijekom dugogodišnje karijere novinara i publicista objavio je brojne reportaže i crtice sa svojih brojnih putovanja; potonje je dijelom skupio u knjigama Vežite se, slijećemo (1976) i Otključani globus (1977). Znatnu pozornost privukle su i njegove knjige napisane sredinom 80-ih prošlog stoljeća o albanskom komunističkom diktatoru Enveru Hoxhi: “Gospodar Zemlje orlova“ i “Enver Hoxha – politička biografija“, koje su u svoje vrijeme predstavljale svjetski raritet iz tada najizoliranije zemlje europskog kontinenta.
Kada su ga novinari pitali je li ikada požalio što nije odabrao neko drugo zanimanje, kazao je: “Nikada. Davno sam u šali rekao kako ću skončati kao urednik i pisac jelovnika u hotelu ‘Galeb’ u Povljima na Braču, postojbini mojih predaka”. No, bila je to jedina Perina mala laž. Jedan od najvećih hrvatskih novinara i novinarskih romantika otišao je lupkajući po tipkovnici do posljednjeg dana i do posljednjeg daha, ostavljajući ovaj svijet na ramenima onih čije je živote oplemenio, kao i onih koje je novinarstvom neizlječivo inficirao. A na onu Winstona Churchila da je novinarstvo “najbolji posao na svijetu ako ga se napusti na vrijeme” Pero je, na kraju ovozemaljske putešestvije, tek nakrivio svoj šešir, pa vrhom savršeno ulaštene cipele smrvio opušak cigarete i otpočeo svoj nebeski ples.
Počivao u miru Božjem.