Toga jutra, na uglu Prisavlja i jedne od onih lijepih, pokrajnjih ulica obiteljskih kuća i vrtova, zaustavio se veliki srebrnasti auto. Iz njega je izišao stariji gospodin u elegantnoj Brugi jakni, vesti i hlačama. Možda bi mom redateljskom oku promaknula razvidnost kako su i taj volkswagen kao i odjeća, po riječima ruskoga pisca „vidjeli i boljih dana“, da gospodin nije imao u ruci plastični štap sa štipaljkom na vrhu kakvim gradske radnice u zeleno-bijelim opravama skupljaju smeće oko moje zgrade kad stanari nehotice zamijene kantu za otpatke s prozorom ili balkonom.
Na potpuno praznoj ulici, zastao sam stideći se svoje znatiželje, nespretno poput statista bačenog u kadar na krivo mjesto i bez ikakve upute, pokušavajući odglumiti zašto tu stojim. Okrenuo sam leđa poprištu, brojio sekunde i naoko nehotice osvrnuo sam se točno u času kad je gospodin iz zdepastoga jednookog kontejnera izvukao treću i posljednju plastičnu bocu i pohranio je u svoj prtljažnik.
Prije deset godina snimio sam film „U zemlji čudesa“ u kojem bolesna djevojčica i beskućnik preživljavaju skupljajući boce po kontejnerima. Dobio je „Zlatni Vezuv“ Grand-prix u Napulju, koji je kao grad sirotinje, valjda imao suosjećanja za sirotinju. Od tada je proteklo cijelo desetljeće i kontejner nije hrvatska iznimka, već paradigma. Kao što dobri ljudi u snijegom zametenim šumama ostavljaju hranu za divljač, tako gomile milosrdnih odlažu plastične boce pokraj kontejnera. Gotovo uvijek kad bih u jednoj ruci držao vreću za smeće, a u drugoj plastične boce, ne bih ni stigao položiti ih na tlo, već bi ih dočekale spremne ruke pristojnih gospođa i gospode.
S jednim od njih, profesorom, pročavrljam tu i tamo o Feuerbachu. Stid ga je što skuplja boce, no to je jedini način da on i bolesna supruga prežive. Zato uvijek nosi plastičnu vrećicu sa smećem koje namjerava baciti, kao pokriće zašto je baš tu, na izvoru golog preživljavanja. Danima je vrećica uvijek ista, i u njoj su zgužvani papiri njegovih rukopisa. Dok nas svakodnevno premlaćuju statistikama, utjerujući priznanje kako nam je bolje, to njihovo „bolje“ opredmećeno je i sa tri plastične boce, za koje će profesor filozofije na akciji moći kupiti kilu krumpira.
„Compassione!“ supatništvo, suosjećanje s drugim, „avvicinarsi“, bliskost, približiti se osjećajem, dušom/, jedan je od triju imperativa pape Franje izrečenih na svetoj misi u Svetoj Marti 19. rujna 2017. – Suosjećanje – govori papa Franjo od Jordana do Čilea, od Turske do Kube, kao glas vapijućeg bez kojega bi današnji svijet bio većom pustinjom nego što jest. Riječ je ne samo o temeljnom, već jednom od najplemenitijih ljudskih osjećaja.
Od pape Franje danas pa do četvrtoga stoljeća prije Krista kad Aristotel u svojoj znamenitoj Poetici govori o katarzi, koja se u svim i različitim tumačenjima tijekom mnogih stoljeća, gotovo uvijek svodi na – suosjećanje. Veliki Grk govori o svrsi tragedije koja znači pročišćenje od osjećaja straha i samilosti. Gledajući s bijelih kamenih amfiteatara kako Eshilovi i Sofoklovi junaci pate, ljudi su osjećali strah, ali budući da se to ne zbiva njima, velika su djela budila plemenitu, pročišćavajuću samilost – suosjećanje.
Kad čovjek u kinu suosjeća s nedaćama glavnog junaka, kad mu je žao, kad je ganut, kad plače, kao što je publika, i ne samo ženska, od Indije do Argentine i Japana plakala na svršetku „Oficira s ružom“, to suosjećanje s izmišljenim i nestvarnim likom koji je samo privid svjetla i sjene, barem tih trenutaka, tih sati, čini samog čovjeka boljim. Suosjećanje je ljekovito, makar i ne bilo djelatno. Svakom nesretniku kojemu je teško, kad naiđe na ljudsko biće koje doista s njim suosjeća, lakše je podnijeti nedaće. Svakako je čudesno, plemenito, ali nije i nužno, poput Svetoga Franje dijeliti ruha i blaga siromasima s kojima suosjećaš.
Suosjećanje samo po sebi vrednije je od darova i novca. Urbi et orbi govoriti o suosjećanju kao čovjekovu imperativu može si priuštiti samo Sveti Otac i gotovo nitko drugi a da ne izazove podsmijeh i prezir prema posve staromodnom i naivnom jadniku koji spominje i poziva na nešto u modernome svijetu iščezlo, zaboravljeno i prognano. Prva i posljednja hrvatska vlast koja je ne samo ostvarila obećanja o slobodi, samostalnosti i granicama, te prva i posljednja vlast koja je suosjećala s narodom, bio je prvi povjesničar u povijesti koji je ujedno i stvorio povijest, a zvao se i opet, koje li znakovitosti, Franjo. Doktor Franjo Tuđman. Jedna od tajni njegove karizme bila je i ta što su stradalnici, kao i heroji Domovinskog rata, znali i bili sigurni da s njima suosjeća.
U svih ovih 18 godina nakon njega, suosjećanje se zagubilo po bespućima desetaka tisuća otpuštenih i bijednim mirovinama stjeranih uz kontejner poput mojega profesora. Političke elite kao robovi kapitala i svojih vlastitih apetita i karijera, kojima na duši nije zaštita hrvatskih ribarskih, već vlastitih i prekograničnih klijentilističkih mreža, egzekutirale su svaku mogućnost suosjećanja, koje se smjesta proglasi jeftinim i opasnim populizmom. Najviše što mogu otrpjeti, prevaliti preko jezika i pribilježiti negdje na kraju političkih programa, jest „društvena solidarnost“. U prijevodu, kad kaić s mršavim ulovom pristane uz jahtu, onda njen vlasnik, dok svojom vodenom jurilicom ne ubija nevine po moru, solidaran s ribarom, odustane od zubaca na lešo. Jednako bezobzirna i od svake osjećajnosti cijepljena ekipa u oporbi, ovima na vlasti ne predbacuje da nemaju suosjećanja, već „nedovoljnu socijalnu osjetljivost“, koju su dok su vladali dokazali šutnuvši svoju kvotu od toliko i toliko tisuća radnika na cestu. Kad hoćeš uništiti ono što ti je opasno i ne sviđa ti se, prvi je korak uništavanje imena. Stoga je valjalo lijepu i jasnu hrvatsku riječ suosjećanje, zamijeniti stranom riječju, a glasi „empatija“.
U medijskim raspravama o bešćutnosti današnjega vremena, gdje su poglavito tema djeca i mladi, svi govore o empatiji. Izmjestivši „suosjećanje“ u medicinski naziv, ono se preobražava ne samo u znanstvenu, već gotovo psihijatrijsku činjenicu, te zvuči kao bolest, kao dijagnoza. I onda se kao u velikim i starim filmovima dogodi čudo veličanstvenoga obrata; kad nas poput poplave i najezde pošasti zadesi seoba naroda, nepregledne povorke bijednika, svi ti siromašni starci i starice po nekada prebogatim slavonskim šorovima, ne gledaju taj egzodus iza plotova, skriveni iza zavjesa, već tim ljudima i njihovoj djeci iznose i daruju sve što imaju. Kad se pronese glas o nekom teško bolesnom djetetu kojem država neće i ne želi platiti liječenje, uvijek ista sirotinja naziva i daruje tri kune. To je finale tog filma, to je suosjećanje pape Franje, to je Aristotelova katarza, to je jednostavno rečeno hrvatski hepiend.
Hvala Bogu, ima nade, pomislim svaki put kad u Večernjem pročitam članak Dejana Šorka.