Ponovo se uzvitlala prašina oko tzv. monetizacije autocesta. Nema političara, sindikalnog čelnika ili komentatora koji se nije izjasnio o tome. Uglavnom negativno. Uglavnom ne znajući baš ništa o modelu. Dovoljno je da nešto tek \"miriše\" na privatizaciju da bi se apriori bilo protiv. Pa makar time izabrali nepovoljniji model. Vladajući političari hrabre sami sebe kako se \"u to ide jer alternative nema, dugovi se moraju vraćati\". Oporbeni su uvijek protiv, s argumentima ili bez njih. A u najširoj javnosti vlada tolika magla da bi mogla zatvoriti sve autoceste, sve lokalne ceste i puteljke. Priberimo se. Nasuprot raširenim zabludama, radi se o običnom financijskom instrumentu. Nema tu nikakve privatizacije, nikakve rasprodaje, nikakvog odricanja od nacionalnog bogatstva. Ne radi se o nikakvoj prodaji obiteljskog srebra. Niti ima prodaje niti je ono što je predmet transakcije nekakvo srebro, blago. Obrnuto, predmet transakcije su dugovi! Toliki da ih HAC ne može vraćati. Unatoč sporadičnim kolonama na naplatnim kućicama i unatoč dodatnim milijardama od poreznih obveznika. Zašto? Pa kada ste vidjeli ijednu ozbiljnu studiju isplativosti neke dionice autocesta? Nikada.
Jer se nikada i nismo prema njima odnosili kao prema ekonomskoj temi. Uvijek je to bilo zamagljivano kao pitanje \"strateškog nacionalnog interesa\". Ne pita se za cijenu kod tog ranga. Cijena je nevažna, što košta – košta. E pa upravo o tome se radi. Autoceste su krasne, ali je stigao i stizat će desetljećima i povelik račun za njih. Svima nama, ne samo onima koji se voze. I to treba riješiti, nekim financijskim instrumentom. Koji se onda u strahu od neutemeljene optužbe da se radi o prikrivenoj privatizaciji naziva \"monetizacija\". U tom istom strahu od neinformirane javnosti formiraju se i prevelika očekivanja u pogledu iznosa. Nema tu nikakvih \"novih\" milijardi eura, radi se tek o preslagivanju (\"restrukturiranju\") postojećih neto obveza. Niti ima budala, kod kuće ili u svijetu, koji bi dali silne milijarde za nešto što financijski ne vrijedi ništa. HAC je upravo takva firma. Odnos njegovog duga i njegovog EBITDA je grozan. Neodrživ. Jer mu poslovni prihodi ne pokrivaju troškove. U takvu kompaniju nitko neće staviti novac. Jer će ga izgubiti. Za tu i takvu kompaniju i njene dugove jamči pak država. Inače nikada ne bi ni dobila te silne kredite. Ta država će morati otplaćivati kredite. Znači svi mi. Divili se autocestama ili ne. Vozili se po njima ili ne. Kada ih već otplaćujemo, isprobajmo svaki raspoloživ financijski instrument dok ne pronađemo najjeftiniji. Pa zvao se taj obični instrument i \"monetizacija koncesije na upravljanje dijelovima autocesta\".
Pričekajmo stoga konkretnu natječajnu dokumentaciju. Izračunajmo sve buduće prihode tog novog poduzeća. Uz velike rizike njihova podbačaja. Ne zaboravimo obveze. One su jedine sigurne, barem tolike. Razvucimo na 50 godina. Diskontirajmo neto tijekove novca. Zbrojimo u svih tih 50 godina. Dodajmo i rezidualnu vrijednost. Eto nam procjene vrijednosti \"nacionalnog bogatstva\" u autocestama. Suma diskontiranih profita HAC-a u idućih 50 godina. Da, dobro ste pročitali. Profita. Jer tome bi trebale služiti i autoceste, bez obzira na infrastrukturnu komponentu. Ključne varijable o kojima će ovisiti iznosi tih diskontiranih profita su visina i način određivanja cestarina, iznosi od naknada iz goriva, zatim obveze i troškovi održavanja i izgradnje, te iznos dugova koji će ostati na kompaniji, i naravno, jamstva koja će (opet!) država morati dati za brojne slučajeve. Prvo na listi će biti jamstvo za slučaj neostvarenja projiciranog prometa. Upravo na tim novim državnim jamstvima i na namjenskim porezima koji i sada idu HAC-u vidjet će se kako se u stvari radi o običnom preslagivanju financijske imovine i obveza države. Predviđam, znajući tek grube pokazatelje, da će doći do velikog razočarenja kada se otvore neobvezujuće ponude. Kakve milijarde ... A kako će nuđenje biti omogućeno svakome tko ima novca, eto šanse za sve nas, kroz naše mirovinske fondove. Ako i oni procjene da projekt vrijedi ulaganja, eto očekivane koristi za sve, a autoceste ostaju u domaćim rukama! Ako pak procjene da to nije isplativo ulaganje, u čemu je onda problem? Istu će odbijenicu tada poslati i stranac. Financije nisu magla.
