Da postoji politički plakat koji opisuje Brexit, taj nevjerojatno slabo promišljen izlazak Ujedinjene kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz članstva u Europskoj uniji, najbolji bi bio jedan vrlo jednostavan: dovoljna je jedna točka na plakatu, možda točka kao u sredini mete za gađanje, i uputstvo: “Bang head here”, odnosno “lupaj glavom ovdje”.
Jer, pregovori o izlasku dosad su više sličili na, s britanske strane, lupanje glavom u zid. Lupanje se događalo bilo zbog činjenice da nikakvu pametniju ideju britanska strana nije imala od početka pregovora, bilo zbog očekivanja da će se taj zid nekim čudom srušiti i to lupanje glavom, ma koliko besmisleno izgledalo, ipak uroditi nekim plodom.
Godinu i pol, od ukupno dvije godine koliko je predviđeno da traju pregovori o izlasku iz EU, prošlo je manje u sadržajnim pregovorima između UK-a i ostatka Unije (EU27), a više u pregovaranju britanskih konzervativaca samih sa sobom o tome što uopće žele od Brexita i kako to misle postići.
Do očekivanog dana izlaska, 29. ožujka 2019., ostalo je, dakle, manje od šest mjeseci i, ako se uzme u obzir da bilo kakav postignuti sporazum o izlasku i budućim odnosima treba proći ratifikaciju u europskom i nizu nacionalnih parlamenata, sada je zapravo trenutak istine o Brexitu. Točnije, listopadski summit, sastanak Europskog vijeća od srijede do petka sljedećeg tjedna u Bruxellesu. Bude li stvarnog pomaka na tom summitu, a istodobno se procijeni da je nužno organizirati još jedan da bi se sve dogovoreno i potpisalo, moguće je produžiti taj trenutak istine do 18. studenog, za kad je predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk najavio da je spreman sazvati još jedan izvanredni summit o Brexitu ako na listopadskom odrade većinu posla (a ne bude li napretka sljedeći tjedan, ništa od izvanrednog summita u studenom).
U najboljem, dakle, slučaju, ta još uvijek velika nepoznanica zvana Brexit bit će ispregovarana do kraja sljedećeg tjedna i amenovana 18. studenog, kada, zgodno, Engleska ugošćuje Hrvatsku na Wembleyu u nogometnoj utakmici Lige nacija, gdje opet Hrvati imaju tu priliku da “zakucaju” taj Brexit, kao što smo, u šali naravno, to učinili ljetos u Rusiji.
Ali, sad za ozbiljno. Nikome nije u interesu da se UK i EU raziđu bez dogovora. To bi bilo loše za Britance i, možda manje ali ipak, loše za Europljane. Nužno je postići nekakav kompromis, i to će se vjerojatno i dogoditi. Sve se u Europi rješava kompromisom, u kojemu sve ili barem više različitih strana odustane od dijela svojih maksimalističkih zahtjeva, i slože se (ili u ovom slučaju raziđu) s osjećajem da svi mogu biti sretni jer su svi podjednako dobili i izgubili.
To je standardan recept za rješavanje bilo kojeg pitanja u EU: kompromis. I moguće je očekivati da će ga i ovdje biti. Ili da će barem biti maksimalnih napora da do kompromisa dođe. Premda, Brexit je različit od svega dosad viđenog u EU i čini se da će ipak u ovom specifičnom slučaju biti malo manje kompromisa koji zadovoljavaju britanska očekivanja, a malo više britanskog otrježnjenja, odnosno nailaženja na zid.
Jer, britanska su očekivanja takva da ih je zapravo nemoguće zadovoljiti ako ostatak EU želi očuvati jedinstveno tržište (a želi) i ako ostatak EU ne želi signalizirati da se izlazak iz članstva zapravo isplati (a to ne želi).
Neki govore da je nemoguće izaći iz EU. Ti ljudi su u krivu. Moguće je izaći, samo je stvar u tome da je život izvan znatno lošiji. Što ne bi bila neka šokantna spoznaja za države i narode koji su cijeli svoj vijek proveli izvan EU, ali za državu koja je suočena sa zadatkom da svjesno ispregovara kako da učini svoj i život svojih građana lošijim, kako da se unazadi umjesto da gleda kako da se unaprijedi, to je jedan frustrirajuć zadatak.
Sve do sada, vladajuća većina u UK-u bila je neiskrena prema svojim građanima. Oni, koji su na referendumu vodili kampanju za ostanak u EU ali su nakon suprotnog rezultata preuzeli na sebe obvezu da provedu Brexit u djelo, neiskreni su oko toga što Brexit znači. Drugi, najtvrđi zagovornici Brexita i prije referenduma i danas, jednostavno ili pričaju lažne bajke ili su u stanju riskirati sudbinu svoje zemlje samo zbog mogućnosti da preuzmu stranku i vladu.
Brexit je izglasan na temelju kampanje prepune poluistina i laži, i pregovaran na temelju fantazija koje su neodržive u stvarnom svijetu. Sada se te fantazije – kako je to u jednoj TV emisiji ovih dana dosta točno opisao Alastair Campbell, bivši glasnogovornik Tonyja Blaira – sudaraju sa stvarnošću. I to je trenutak istine za Brexit.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
