Više od deset godina dizajner, ilustrator i pisac Tomislav Škrljac formalno nije Petrinjac. Iz grada u kojem je stasao odveo ga je posao, a kad se to spojilo s ljubavlju skrasio se u kraju svoje supruge i sad mu je stalna adresa u Kloštar Ivaniću. Petrinja, međutim, time nije postala ništa manje njegova, pogotovo kad je Banovinu i njegov grad razorio potres.
Pomoć stiže iz Mađarske
Teško je stradala i obiteljska kuća u centru grada, i sama dio povijesne jezgre. Štoviše, prije mjesec dana porušena je do temelja i sasvim je neizvjesno koliko će dugo Tomislavovi roditelji i brat biti osuđeni na život u mobilnoj kućici. Osobnih briga u obitelji Škrljac, dakle, ima napretek, ali Tomislav je ipak prednost dao brizi za opće dobro. Učitelj po obrazovanju, razrednu nastavu i likovnu kulturu diplomirao je prije 16 godina na Učiteljskom fakultetu u Petrinji, a odmah nakon potresa zaključio je da je najvažnije djeci ponovo osigurati prostor za kvalitetno obrazovanje i tako preduhitriti odlazak najmlađih i njihovih roditelja iz Petrinje. Jer, kako kaže taj pisac znanstveno-fantastičnih priča, edukativnih priča za djecu i scenarija za stripove, bez mladih nema budućnosti. Za njih i za Prvu osnovu školu Petrinja, smještenu u potpuno uništenoj zgradi, spomeniku kulture iz 19. stoljeća, napisao je priču za djecu pod imenom “Priča o Petrinji”, a prihod namijenio gradnji nove školske zgrade.
Njegovu humanitarnom projektu, u koji se upustio samo nekoliko dana nakon potresa, bez razmišljanja i honorara, puna srca, odazvalo se i trinaest ilustratora, bezrezervnu je podršku pružila i Školska knjiga, a bogato ilustrirana slikovnica govori o najvažnijim dijelovima petrinjske povijesti, gradskim znamenitostima i predanosti tradiciji. Financiranje gradnje nove škole osigurala je mađarska vlada i đaci bi u nove razrede mogli ući iduće školske godine, a novac koji se prikupi ići će za opremanje. Autor “Priče o Petrinji” zadovoljno ističe kako Petrinjci, s kojima razgovara vikendima kad dođe u posjet, nisu obeshrabreni i sretan je što i sam tome pridonosi.
– I da sam po struci bio nešto drugo, teško bih razmišljao drukčije. Držim se formule iz koje proizlazi da bez dobrih uvjeta za odgoj i obrazovanje djece ni jedna sredina nema perspektivu. Drago mi je da su i mnogi drugi na tom tragu, od mađarskih vlasti koje su se obvezale financirati obnovu škole, do običnih ljudi koji su, prema prvim podacima o prodaji slikovnice, pokazali inicijativu i želju da pomognu petrinjskoj djeci – kazuje Tomislav, koji u Petrinji osim najbliže obitelji ima i širok krug rodbine i prijatelja.
– U Petrinji sam gotovo svaki vikend. Moj sin obožava ići tamo i prespavati kod bake ili bratića Zaista je ironično: prije potresa grad je desetljećima izgledao gotovo kao zamrznut u vremenu, promjene njegovih vizura događale su se sporo ili nikako, a sada pri svakom novom posjetu imamo priliku vidjeti neku veliku promjenu njegova pejzaža. Petrinjci su, inače, razvili kult grada i uspješno ga održavaju. Učinili su to putem višestoljetnog štovanja zavičajne tradicije, a pogotovo u onim danima početkom devedesetih kada su sanjali povratak u svoj grad. Petrinja je bila živahan gradić bogatog društvenog života, unatoč sporoj poslijeratnoj obnovi, nedostatnom razvoju i slaboj perspektivi. Blizina Zagreba je uvijek bila olakotna okolnost i prednost u odnosu na druge zapostavljene krajeve. Ta živahnost je, nažalost u potresu nestala. Sva mjesta na koja su mladi izlazili, u kojima su udruge imale svoje prostore, i u kojima se odvijao kulturni program, već su srušena ili čekaju rušenje i obnovu. Srećom, Petrinjce to zasad ne obeshrabruje, barem prema onome što imam prilike čuti u razgovorima. Strpljivi su i vjeruju da će uskoro dočekati vidljive postupke obnove i ubrzani oporavak. Nadam se da će sada nakon izbora odgovorni prekinuti s prebacivanjem odgovornosti i prepucavanjima, prihvatiti se posla i maksimalno ubrzati tempo – priča Tomislav te objašnjava kako su mu u najtežim danima nakon potresa scene s volonterima i pomoći koja stiže iz svih dijelova Hrvatske bile upečatljivije i od porušenih zgrada.
Jednako tako dirnuo ga je i brz odgovor kolega ilustratora, zahvaljujući čemu se od ideje do slikovnice stiglo u nepuna dva mjeseca.
– Sastavio sam listu od dvadesetak imena, samo sam neke kolege poznavao, očekujući da će me od potrebnih trinaestero ilustratora mnogi morati odbiti zbog drugih obveza. No, svi su pokazali nevjerojatnu spremnost da pomognu. Mnogi od njih, iako traženi na međunarodnoj sceni i preopterećeni drugim narudžbama, pronašli su u svojem rasporedu vrijeme da naprave svoj dio posla – kazuje Tomislav.
Jedan od njih je i poznati ilustrator iz susjedne Bosne i Hercegovine Filip Andronik. Potres se osjetio i u Sarajevu gdje živi i prvi je poriv, kaže, mnogima bio da nekako pomognu.
– Živim u drugoj državi i nisam znao kako priskočiti u pomoć, a kada je Tomislav rekao da radi slikovnicu i da bih mogao pomoći svojim crtežom, nisam imao dileme. Prvo sam pomislio da svatko crta i boji svoju ilustraciju, pa sam rekao: “Hm, daj mi koji dan da to stignem napraviti”. U ovakvim plemenitim zadacima ne postoji nešto važnije, a onda mi je Tomislav rekao da će on obojiti sve ilustracije, spajajući ih tako u cjelinu, te da od nas crtača želi samo po jedan crtež. Dva dana kasnije ga je i dobio – priča Filip.
Slikovnica mora biti vesela
Ukazuje on i na još jedan problem kojeg je bio svjestan: potres je bio strašan, ali slikovnica ipak treba biti vesela.
– Zato je trebalo nacrtati nešto “strašno” na ne tako strašan način. Ali opet, iako su likovi u mom crtežu, i u cijeloj slikovnici, stilizirani i karikaturalni, oni ustvari predstavljaju žive ljude koji su doista radili sve to što smo prikazali u crtežima. Svojim ilustracijama doprinos su, uz njega i autora Tomislava, dali i Branka Hollingsworth Nara, Maksim Šimić, Dubravko Mataković, Josip Sršen, Robert Solanović, Dario Kukić, Darko Macan, Ivana Guljašević Kuman, Frano Petruša, Stjepan Bartolić, Niko Barun te Goran Sudžuka. “Priča o Petrinji” čeka u knjižarama i u web shopu Školske knjige za simboličnih 50 kuna.
