Dva tjedna prije odlaska u Oluju proveo je kod kuće, na dopustu. Iskoristio je to vrijeme da obiđe ama baš svu, i svoju i ženinu rodbinu. Obilazio je i vrt, još jednom pogledom upijao svoju Slavoniju.
– Gdje si bio? – upitala ga je jednog od tih dana majka kad se nakon dvosatnog izbivanja vratio kući u Lug Subotički nedaleko od Našica.
– Na groblju. Išao sam si gledati mjesto – uzvratio joj je.
Doći će ti tri muškarca...
A onda je 27. srpnja te 1995. godine otišao od kuće. Majci Katarini i ocu Antunu Štorku njihov sin, 25-godišnji Zvonko, vraćen je u lijesu. Je li pokopan baš na mjestu koje je gledao, roditelji ne znaju. Nije im rekao koju je parcelu na groblju odabrao. Ali im je zato do u detalje ispričao kako će znati da njega više nema.
– Ne znam tko će ti prvi doći na vrata, našička ili valpovačka policija. Ali znat ćeš da sam poginuo kad ti ispred kuće stane automobil s trojicom muškaraca. Jedan od njih imat će malo veći čin, drugi će nositi torbu sa znakom Crvenog križa, a treći će biti vozač. On će prvi izaći iz vozila. Onaj s činom reći će ti da me više nema, onaj s torbom bit će tu da ti da nešto za smirenje. A sutradan će ti doći moji dečki iz Tigrova i potvrditi da sam otišao – ponavlja Katarina Štork riječi svog Zvonka koji ju je pripremao na najgori dan u životu.
– I traži da me vidiš mrtvog – naglasio joj je.
I nije prošlo dugo od tog njihova razgovora, a pred kućom Štorkovih u Lugu Subotičkom zaustavio se automobil. Izišli su vozač, zapovjednik policije iz Valpova, liječnik:
– Na žalost, vaš sin je preminuo – kazao je Katarini i Antunu Štorku onaj “s malo većim činom”. Priskočio je tu odmah i liječnik, “onaj s torbom sa znakom Crvenog križa”. Katarina Štork nije htjela injekciju. Smiriti je ništa nije moglo. Sina je izgubila, potvrdili su joj sutradan i njegova četvorica “dečki iz Tigrova”, 4. kolovoza u Oluji, u Glibodolu. Pokopala ga je pet dana poslije.
U mrtvačnici u Zagrebu, kamo je Katarinu, Antuna i Zvonkovu suprugu Sanju Štork odvezao službeni vozač, obitelj je tražila da još jednom vidi sina i supruga.
– Majko, nećete... – pokušali su je odgovoriti, ali nije odustala.
– Nemojte mi braniti – kazala je.
I dali su im da ga vide.
Tu ispred hladnjaka s mrtvim vojnicima Štorkovi su se upoznali s obitelji još jednog poginulog pripadnika 1. gardijske brigade, Tigrova. Među njima je bila i supruga 26-godišnjeg gardista Darka Zrakića. Godinu prije susreta na ovom tužnom mjestu Zvonko Štork bio je vjenčani kum Darku Zrakiću. Sudbina je htjela da prijatelji i kumovi poginu na istom mjestu, od iste granate. Zrakić, Virovitičanin podrijetlom, pokopan je na Mirogoju.
– Bili smo u bazi nedaleko od Ogulina kad je 1. kolovoza stigla zapovijed. Imali smo tri dana da obučimo rezervni sastav koji smo podizali i da ih naoružamo. Bilo je tu momaka odsvakud, sjećam se konobarske bojne iz Crikvenice – kaže Zvonko Gložinić iz Sigeteca Ludbreškog, zapovjednik voda u kojem su bili Štork i Zrakić.
U pet ujutro 4. kolovoza borbena spremnost bila je potpuna.
– Četnici su nas “krpali” u Stajnici, ali nije se stajalo – kaže Gložinić.
Taj dan u Glibodolu Tigrovi su izgubili još jednog vojnika, časničkog namjesnika inženjerijske satnije Miju Zijana. Bilo je to nekoliko sati prije no što su poginuli Štork i Zrakić. Za Zijana je koban bio rikošet gelera koji ga je pogodio u glavu. Zvonko Gložinić oko 12.30 sati prevezen je u bolnicu. Nepunih šest kasnije više nije bilo Štorka i Zrakića.
– Zvonko je mene spasio dvije godine ranije, a mene nije bilo da mu pomognem – tužno će Gložinić. Štork mu je, kaže, izvukao živu glavu te jeseni ‘93. kod Plaškog, kad se pokušao, vrludajući po tlu poput zmije, izvući od kiše metaka iz strojnice neprijateljskog vojnika.
– Štork je u jednom trenu ustao i pucao na njega – objašnjava Gložinić.
Kada je pokopala sina, Katarina Štork otišla je posjetiti Zvonka Gložinića, da dozna što više o sinu.
– Moj Zvonko ga je, kad je ranjen, otpratio do prve pomoći. Kako su poginuli, ne zna jer je već bio u bolnici – priča Katarina Štork.
Htio umiriti roditelje
Zatim ustaje i iz vitrine vadi i miluje fotografije i odličja svog Zvonka – medalje za sudjelovanje u akcijama Ljeto i Oluja, odličje Red Zrinskog i Frankopana s pozlaćenim pleterom... U toj su sobi, dnevnom boravku, brojne Zvonkove fotografije, na zidu vise njegove majice. Na jednoj je natpis Stipini sokolovi Orahovica, s kojima je proveo dvije godine. Druga je majica Tigrova u kojima je bio od 1993. godine. Čuva Katarina Štork i sva tužna sjećanja na sina objavljena u novinama posljednjih godina...
– Valjda da nas umiri, na kraju je prije odlaska od kuće rekao da za njegov povratak kući ispečem prase, pa da proslavimo njegovu prvu godišnjicu braka – kaže otac Antun.
Ali, Zvonko Štork poginuo je baš na taj dan. Prije dvije godine njegova se Tanja udala.
– Neka, Bogu hvala. Život ide dalje – kaže Katarina Štork. Iako, njoj i suprugu Antunu on je stao 4. kolovoza 1995. godine.
Ostale priče Večernjakova specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.
Jebem vam mater svima u Večernjem Listu koji iz dana u dan reklamirate SMRT hrvatskih vojnika, širite defetizam i odvraćate mlade od služenja u oružanim snagama. Bagro odvratna izdajnička!