Bljuje mi se svaki put kad pročitam članak koji kukumavči o tome kako mladi nemaju drugog izbora nego otići van. Kad je izbio rat 1991.e, i krenula inflacija, moja buduća supruga je ostala bez posla a ja sam radio za plaću od doslovno 150 tadašnjih DEM. Unatoč svemu, odlučili smo se oženiti. U idućih 12 godina dobili smo troje djece, supruga je našla posao, kupili smo stan, auto... Danas smo vrlo situirani gradjani sa nekoliko nekretnina, troje odrasle djece koja su sva završila fakultete i rade i zarađuju. Svi smo cijeli život u Zagrebu, i mi i djeca iako smo imali bezbroj prilika za odlazak na Zapad. Nitko od nas nikad nijie prismrdio u politiku, niti bio blizu politike. Nitko od nas nije nikad radio u javnom sektoru niti bio na proračunu. Sve bitno smo u životu postigli u razdoblju kada je bio rat, i neposredno nakon njega. Ako mi sad ovdje netko napiše da je tada "bilo bolje" poslat ću ga u mp3. Dakle, može se. Moglo se onda, može se i danas. Ali najlakše je sjesti i kukumavčiti da se ne može. Ako dvoje mladih radi sa dvije plaće od 1000 EUR, sasvim sigurno mogu iznajmiti pristojan stančić u Zg od 40-50 m2 za 500 €. A ako su fakultetski obrazovani, imat će i preko 1.000 EUR. Nije problem u parama, nikad nije ni bio, nego u mentalitetu, komociji i gotovanstvu, u očekivanju da ti netko drugi riješi sve probleme.

Kad smo dobili prvo dijete ni ja niti supruga nismo radili. U HR je veći problem što ima jako puno neoženjenih i neudanih koji su zagazili u 40-te. Takva je svaka 10-ta osoba u HR.

Otvorene granice znače i da ljudi koji žele otići mogu spakirati osnovne stvari, sjesti u auto ili na avion i otići u zemlju EU koju hoće. U općini gdje su namjerili ostati i živjeti samo se prijave, za dva dana dokumenti su im gotovi, za tjedan dana već su na poslu i mogu planirati svoj privatni život. Bit će još lakše otići mladima negoli je bilo dosad.