Takvih ove godine nema ni na Harvardu. Ni Cambridge im nije bio ni do koljena, a azijska se sveučilišta, primjerice, pred njima mogu sakriti.
Trgovačko pravo nose ovi studenti u malom prstu, arbitražu, ako ćemo preciznije, a da su među najboljima u svijetu, dokazali su na natjecanju Moot na kojem su većinu konkurencije ostavili daleko iza sebe, plasiravši se u deset posto najboljih među čak 365 sveučilišta sudionika.
Natjecanje Moot? E da, pitali smo se i mi za što su se točno ti budući pravnici pripremali ravno šest mjeseci, a da nikako nije komplicirano, barem naoko, pojasnili su nam studenti zagrebačkog Pravnog fakulteta. Moot Courts zapravo su simulirana suđenja, njihovo je područje bila međunarodna trgovačka arbitraža, a zadatak za timove iz cijelog svijeta bio je uživjeti se u ulogu tužitelja i tuženika u imaginarnom slučaju te riješiti kupoprodajni spor.
Konkretno, Zagrepčani su se bavili palminim uljem, ali činjenicu da su plantaže te biljke među glavnim uništavačima prašuma potpuno su ostavljali po strani te se fokusirali isključivo na to jesu li potpisi na ugovorima pravovaljani i je li arbitraža dobro odrađena. Arbitraža? E, pa nešto kao u slučaju Piranskog zaljeva i dogovora između Hrvatske i Slovenije koliko teritorija kome.
Izvansudska procedura koju rješavaju arbitri, odabrani od jedne i druge strane. U slučaju Moota arbitri u kupoprodajnoj zavrzlami. A sad kad smo riješili te pravne cake, s pravnicima koji su ih zaista i rješavali porazgovarali smo o tome kako su se pripremali za natjecanje koje nazivaju i vrhuncem pravničkog obrazovanja. O Mootu s našim mootovcima. Ili mootavcima?
– Ma može i jedno i drugo. Nismo mi birali ime natjecanja, znamo kako zvuči ovo drugo, ali ne sekira nas to, čak je pomalo i simpatično. Moot iz Međunarodne trgovačke arbitraže jedno je od najprestižnijih pravnih natjecanja u svijetu i ponosni smo na svoj rezultat. Postoji već 30 godina, a Pravni je fakultet propustio samo prva tri. Znaju nas svi dobro ondje i prepoznati smo, a ovo nam je jedna od najboljih generacija dosad – hvali svoje studente mentor Antun Bilić, profesor trgovačkog prava i prava društva, a mi pitamo i kako ih to druga sveučilišta prepoznaju.
Plaše li se, govore li "a evo, idu ovi Hrvati, sad smo gotovi"?
– Pa nešto slično tome – smije se naš sugovornik, a onda nam posve ozbiljno otkriva i da je mootovac (ili mootavac) i on sam. Prije 12 godina sudjelovao je na istom natjecanju kao i njegovi studenti, a od tada je mentorirao sve sljedeće generacije. A čovjek koji je njemu pomagao u pripremama za Moot svoje je simulirano suđenje odradio godinu prije njega, a sad s njim mentorira generaciju koja je pomela konkurenciju. Kolega mu je s katedre, ali i s nogometnog terena, riječ je o Tomislavu Jakšiću.
– Ovo "s nogometnog terena" malo je ipak pretjerano, Antun ide na nogomet, ja baš i ne, ali lanjskog smo listopada udružili snage u profesorskom timu, pobijedili smo studente! – smije se mentor Tomislav Jakšić, a kako i neće, u Ćirilometodskoj odlična je atmosfera.
Na broju 4 našli smo se s ekipom s Pravnog fakulteta jer upravo se ondje nalazi "soba 20", Moot loža, kako je oni zovu. Proveli su tu svi skupa dane i noći pripremajući se za finale natjecanja koje se održalo uoči Uskrsa. Šest mjeseci, već smo spomenuli, ali pola godine svakako je vrijedno još jednog spomena, traje razrađivanje slučaja koji se mora obraniti sa svih strana.
VIDEO Studentice zagrebačkog Prava pomele stranu konkurenciju: 'Gotovo su im nudili poslove, sada su im otvorena vrata'
– Dobijemo spis, odnosno problem, imamo korespondenciju između stranaka, dokaze, iskaze svjedoka, prvo zastupamo tužitelja, nakon dva mjeseca smo tuženik, pišemo kontre, pobijamo što smo rekli, odgovaramo na podnesak države koja nam je dodijeljena, a nakon toga ide još usmeni dio – objašnjava nam Sara Senjak, članica tima od sedam studenata, a s kolegicom Katarinom Mikulić i najbolja govornica ovogodišnjeg natjecanja.
Na uspjeh tih djevojaka vratit ćemo se nešto kasnije, sad ćemo još malo ostati u sobi 20. Ključ tih prostorija Pravnog fakulteta ima svaki član tima, a razlog za to vrlo je jednostavan. Kad bi oni završili s radom, u zgradi već odavno nije bilo više nikoga.
– Ostajali bismo redovito do dva-tri ujutro. Zadubi se čovjek u knjige, traže se izvori, proučavaju se autori, Bečka konvencija..., ona nam je vrlo važna jer pravni se sustav razlikuje, naravno, od države do države, a gotovo su sve potpisnice te konvencije o međunarodnoj prodaji robe – pojašnjava nam Katarina Mikulić, a mi pitamo, naravno, jesu li si svi skupa, nakon pola godine u jednoj sobi, počeli pomalo ići na živce.
Nikako! Gotovo uglas govore nam studenti, svi redom na petoj godini. Nisu uvijek radili samo ovdje, objašnjavaju nam, ali i da jesu, ne bi bilo problema.
– Svi smo jako dobri prijatelji. Ne samo da smo se družili ovdje, ručali svi skupa i radili, išli bismo u pauzama i na kave. Pa dio njih sam i vozila do Gornjeg grada – govori nam Sara Senjak, koja je našla i načina kako doskočiti činjenici da se šest mjeseci nije stigla baviti trčanjem, aktivnošću koju iznimno voli. Parkirala bi na Šalati pa pješice brzim hodom do Ćirilometodske. Ima i stepenica, smije se Sara, dobar je to kardio. Pa kakve su to onda bile pripreme ako se ni sat vremena za trčanje nije našlo? Pitamo jer – laici smo.
Nismo tad još znali da ovih sedmero veličanstvenih, dok su se pripremali za Moot, nije stiglo položiti ni jedan ispit na svom faksu. Za učenje jednostavno nije bilo vremena. Sad će, uvjeravaju nas, krajem svibnja su rokovi. Neki od njih upravo kod dvojice mentora, Tomislava i Antuna. Hoće li biti gledanja kroz prste? Pitamo, iako znamo da pitamo glupost.
– Tko dobro riješi ispit, taj prolazi – ozbiljni su mentori, za koje tim kaže da su najbolji na svijetu. Sretni su s njima, profesori su to rođeni u osamdesetima, fora su, radišni i strogi ako treba, ali ne onaj tip koji tlači.
– To su vam kuleri, vole vam i K-pop – govore nam studenti, smiju se, jasno nam je da je interna fora u pitanju. Svejedno, pitamo profesore koji im je najdraži bend.
– Blackpink! – unisono odgovaraju, a mi, jer ništa ne znamo o glazbi Južne Koreje, guglamo bend. Moderne Spice Girls, reklo bi se na prvu, dobar izbor profesora! A osim muzike, biraju oni i studente koji će upasti u tim za Moot. Kako to rade?
– Svatko se, naravno, može prijaviti. Ali i mi na seminarima i na ispitima gledamo tko je dobar, tko razumije materiju, pa ih kontaktiramo. Oni koji nam se jave s konačnom odlukom prolaze i testiranje, a važno nam je reći i da prosjek ocjena nije ključan za selekciju – kažu Antun Bilić i Tomislav Jakšić, koji nam napominju da je, uz njih, studente mentorirala i Dora Zgrabljić Rotar, profesorica međunarodnog privatnog prava. Mi se vraćamo na taj prosjek ocjena pa tim s Moota gnjavimo koji je njihov. Četvorka im je neka sredina, ali ona koja ozbiljno naginje petici, nisu ni oni "za baciti".
– Nismo to ni rekli! Htjeli smo samo naglasiti, možda kao poticaj nekim budućim studentima, da tražimo one koji imaju "ono nešto" i voljni su raditi – kažu nam profesori.
A mi sad prelazimo na tim! Saru Senjak i Katarinu Mikulić, najbolje iz usmenog dijela zadatka, već smo spomenuli, a tu su još i Vanja Cvetko, Ines Horvat, Marija Tropina, Ivan Turić te Iva Ramljak. Posljednja koju spominjemo nije nam se pridružila u Ćirilometodskoj jer je otputovala na Cipar, ali njezini nas kolege upozoravaju da je obvezno u tekstu moramo titulirati s "gospođa".
Opet neka interna šala, ali udovoljavamo pa gospođu Ivu Ramljak pozdravljamo na Cipru i okrećemo se jedinom muškarcu u Moot timu, ne računamo li mentore, Ivanu Turiću. Međunarodno natjecanje, odnosno rezultat s njega golem je uspjeh i za njega samog, kaže nam Ivan, koji je već odlučio da upisuje apsolventsku godinu i sljedeći ljetni semestar provodi na Erasmusu u Beču. Zašto baš tamo?
– Njemački već donekle znam, volio bih ga usavršiti, a mislim da je grad koji je sličan Zagrebu vrlo dobar izbor – ne možemo se ne složiti s Ivanom, studentom koji se za sudjelovanje u Mootu prijavio jer je čuo da se, iako naporno, isplati jer praksa koja se dobije na natjecanju ničime se ne može zamijeniti. Nekadašnji je on igrač Medveščaka, a sad vodi rukometnu sekciju sportaša na svom faksu. Ozljede su ga spriječile u razvoju karijere kao vanjskog i pivota.
– Nije možda samo ni to. Shvatio sam da ima puno boljih od mene – smije se Ivan Turić, od kojeg možda boljih ima u rukometu, ali u trgovačkoj arbitraži teško. A za pripreme za Moot imao je on još jednog pomagača. Odnosno, kako kaže student, nije baš pomagao, ali nije ni odmagao, što je odlično za jednog mačka. Ben je njegov ljubimac, sivkasti mačor, onakav kakvog se vidjeti može i na reklamama za Whiskas. Svog četveronošca ima i Vanja Cvetko. Charlie, desetogodišnji maltezer, njezin je kompanjon još od osnovnjaka.
– Šetnje s njim najdraža su mi zanimacija, a volim i kuhati – kakve hobije imaju pravnici koji su ujedno i gurmani, otkriva nam Vanja, djevojka koja će sljedeće godine tražiti vježbeničku poziciju u nekom od odvjetničkih ureda. Plan je to većine studenata iz ove, najbolje ekipe, a pronalaženje posla ne bi im trebalo biti problem.
– Svojevrsne su ponude već dobili na natjecanju – otkrivaju mentori, a Sara Senjak i Katarina Mikulić kažu nam da se one za internship ili, kako bi se reklo po naški, stažiranje već prijavljuju.
Doduše, sad će, prijave traju do kraja travnja, a Pariz je njihova ciljana destinacija. Zajedno bi jer funkcioniraju tako super, kažu cure, a "zašteka" li s francuskim, to će riješiti Katarina koja jezik ljubavi, kako ga mnogi zovu, trenutačno uči. Do aerodroma će ih odbaciti Marija Tropina, jedina članica tima koja vozački ispit još mora položiti. Ali nema straha, sad će. Vožnje je odrađivala dok je pripremala Moot pa je sve išlo nešto sporije, zbog čega je ekipa redovito zeza, ali ne smeta joj to, dragi su joj pa im je dozvoljeno. Da krene s pripremama i priključi se ekipi, Mariju je nagovorila Sara.
– Zaključila sam da je to dobra ideja, a htjela sam i poboljšati engleski jezik. Nismo se puno susretali s pravnim izrazima na stranom jeziku, a ja sam mislila kako ne bi bilo loše da i to usavršim – kaže nam Marija Tropina, a mi pitamo, naravno, i je li sad zadovoljna. Govori li jedan dobar pravnički engleski?
– Pa nisam loša – smije se naša sugovornica. A imamo još jednu, Ines Horvat. Djevojku koja se za Moot prijavila jer je proučila sve o natjecanju, a i o iskustvima prijašnjih generacija. I Moot Alumni postoji, kaže nam, veseli se već okupljanju u Beogradu. Ines je, inače, i jedina članica tima koja nije iz Zagreba. Živi, naravno, ovdje, ali budući da je Međimurka, pitamo je i kako su roditelji podnijeli činjenicu da je doma, u vrijeme priprema, dolazila svega jednom u dva ili tri mjeseca.
– A kako su podnijeli, teško – smije se Ines Horvat, zna da je svakom roditelju kazna kad dugo ne vidi svoje dijete.
– Ali znali su oni da to mene zanima i da želim da budemo što bolji. Znali su i da konstantno radimo, tako da su ponosni na mene, na naš uspjeh – kaže nam Ines. A njega su "zacoprale" Sara i Katarina, kaže nam vesela ekipa.
– Njih dvije su sjedile na kavi, razgovarale o tome kako radimo dugo i puno, kako nam nije lako i zaključile da zaista zaslužujemo biti barem u top 32. Tako je i bilo – kaže nam tim, a odmah se, naravno, i šale kako bi bilo super da su cure rekle neku još bolju poziciju. Snove o višem plasmanu prekinula je zagrebačkom fakultetu Gvatemala, ali studenti, kao i njihovi mentori, nisu ni najmanje razočarani zbog toga. Nemaju ni razloga biti, pogotovo s obzirom na to da su odnijeli i nagradu za najbolji podnesak, a Sara i Katarina najbolje su govornice. Ili oralistice, kako službeno to zovu na Mootu. Usmeni dio natjecanja je u pitanju.
– Pripremite svoj slučaj i imate 14 minuta da iznesete sve pointove. Mali problem nastane kad vam počnu postavljati pitanja usred izlaganja, a na odgovore se također troši vrijeme. Primjerice, ja sam bila na prvoj točki kad su, u trećoj minuti, počela pitanja, trajala su do devete, a ja praktički nisam ništa od planiranog još izgovorila. Snalažljivost je tada jako bitna, u što manje vremena reći što više toga i "pogoditi" točno ono što treba – da je poprilično stresno biti govornik, pojasnila nam je Sara Senjak.
A je li tim posebno možda strahovao od određene zemlje sudionice natjecanja?
– Da, od Njemačke! – govore nam. I njih prati dobar glas, baš kao i Hrvate, ali Moot je vrlo specifičan, objašnjava nam mentor Antun Bilić. Gotovo pa i nema sveučilišta koje je uvijek u vrhu.
– Pobjednik je svake godine drugi, što je, zapravo, super. Na ovom našem natjecanju je, pomalo neočekivano, pobijedila Sofija – kaže nam profesor, a mi pitamo kako stoje neka od velikih imena. Harvard i Cambridge bili su, primjerice, slabiji od Zagreba, a kakvi su, recimo, Azijci?
– Indijci su dosta dobri, ali Kinezi i Japanci nisu pretjerano daleko dogurali gotovo nikad – kaže nam Antun Bilić. Studente pitamo i bi li opet sve ponovili.
– Kako mislite, ispočetka, da opet budemo u 10 posto najboljih na svijetu? Pa naravno! – odgovaraju nam odlučno. A na način da idu na natjecanje opet sljedeće godine, da je to moguće?
– A ne, to ipak ne – smiju se studenti, koji imaju i molbu.
– Ako je ikako moguće, zahvalili bismo i našim neslužbenim, počasnim mentorima Hrvoju Sikiriću i Davoru Babiću, profesorima međunarodnog privatnog prava – kažu ovi budući pravnici u svojoj Moot loži, a mi im udovoljavamo, što ćemo drugo. A mootovcima bi dobro došli i sponzori, putovanja su skupa...
Zanima nas i je li im žao što na finale natjecanja nisu otputovali u Beč, gdje se ono održava tradicionalno, već su ga odrađivali online.
– Ni najmanje. Nije da nismo bili baš nigdje jer išli smo i na Pre-Mootove, natjecanja prije samog natjecanja, u Pariz, Beograd i Podgoricu, primjerice, gdje smo se odlično zabavili – kažu nam studenti, a mi pitamo i jesu li uopće imali vremena za zabavu. Nešto malo da, kažu nam. Opustiti su se i morali jer pola godine stigli nisu ništa osim pripremati svoj slučaj.
– Zapravo, jedan od najboljih aspekata čitavog natjecanja jest činjenica da smo upoznali puno ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta, stvorili kontakte, a tko zna, možda će nam jednog dana neki od njih i vrlo dobro doći – kaže nam ovaj "dream team". A što sad kad je sve gotovo?
– A ništa, vjerojatno ćemo svi zajedno u neki izlazak, vratiti ključeve od faksa, a onda nas čekaju ispiti – kažu nam ponajbolji svjetski studenti.
