Pristup lijekovima nije tema pregovora. To je pitanje života i smrti. Od side boluje 42 milijuna ljudi u svijetu. Više od tri milijuna su djeca. Malarija svake godine ubija milijun ljudi u Africi, što je tri tisuće na dan. Osim ovih dvaju primjera, epidemije i pandemije koje haraju najviše pogađaju siromašne zemlje.
Zato Europska unija ne može prihvatiti neuspjeh pregovora koji su počeli u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji s ciljem da se tim zemljama omogući pristup glavnim lijekovima. No, premda su napredovali, pregovori koji su se vodili ujesen 2002. nisu imali uspjeha. Sto četrdeset tri od sto četrdeset četiri zemlje, koliko ih ima u WTO-u, prihvatilo je nagodbu koja je uglavnom preuzela europske teze. SAD se nije pridružio konsenzusu. Kako se to dogodilo?
Jedan je razlog: moramo pronaći rješenje koje će istodobno omogućiti da se liječe žurni slučajevi i da se financiraju medicinska istraživanja. Te su dvije zadaće nerazdvojive: istraživanja omogućuju da se proizvedu potrebni lijekovi koji se, nakon proizvodnje, moraju moći distribuirati. Činjenica da se prodaju po visokim cijenama koje pokrivaju troškove istraživanja i pripremu budućnosti nije problem u razvijenim zemljama. No, ne možemo isto reći za zemlje u razvoju. U tu su svrhu zemlje članice WTO-a zaključile sporazum u Dohi u studenome 2001. godine. Na poticaj Europske unije priznale su težinu i razmjere problema u javnom zdravstvu zemalja u razvoju, napose u vezi sa sidom, tuberkulozom, malarijom i drugim epidemijama. Ta izjava potvrđuje pravo svake zemlje na izdavanje, kako mi to u žargonu zovemo, "obveznih licencija", tj. pravo da zemlje u razvoju proizvode lijekove bez odobrenja laboratorija koji posjeduje patent. Bio je to prvi uspjeh koji nije doveden u pitanje. No, on je ograničen na zemlje koje imaju farmaceutsku industriju. Još treba riješiti pitanje zemalja bez proizvodnih kapaciteta, što planiramo učiniti do kraja 2002. godine. Budući da je vrag u potankostima, pregovori su bili i još su teški.
Glavne točke neslaganja predstavljaju bolesti koje su obuhvaćene sporazumom te broj zainteresiranih zemalja. U obama slučajevima Europska unija se uvijek očitovala za širi, a ne za ograničen pristup. Farmaceutska se industrija zabrinula zbog takvih smjernica, držeći da bi mogle štetiti znanstvenom i medicinskom istraživanju. Ne mislim tako: danas je u pitanju prodaja lijekova u zemljama koje ih danas ne troše... Nažalost, SAD se nije složio, već je mislio da je nagodbom obuhvaćen prevelik broj bolesti. Ta zapreka nije omela Europsku uniju. WTO i međunarodni sustav u cjelini moraju odgovorno zadovoljiti zakonitu potrebu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Što to znači? Da ćemo, polazeći od sporazuma iz Dohe iz 2001., moći distribuirati lijekove za suzbijanje epidemija velikih razmjera - side, tuberkuloze, malarije i dvadesetak drugih bolesti - zadržavajući mogućnost da rješavamo i druge probleme u javnom zdravstvu. U tom slučaju članice WTO-a moći će se obratiti WHO-u kako bi dobile potrebno stručno mišljenje. Suradnja između WHO-a i WTO-a omogućit će, siguran sam, da se pokrenu stvari i da se postigne konačni dogovor.
U očekivanju trajnog rješenja koje nikoga neće isključiti jasno je da nećemo izazvati prijepor sa zemljama u razvoju budemo li postupali na temelju prijedloga sporazuma iz prosinca 2002. godine. No, taj moratorij koji neki smatraju lijekom za sve samo je prijelazno rješenje bez pravne sigurnosti, koje ne omogućuje liječenje žurnih stanja na dulje vrijeme. U vezi s tim pitanjima Europa ne provodi politiku "lako ćemo, treba samo..." ili politiku učinka poluge. Ona nastoji da konkretno poboljša stanje u zdravstvu u zemljama u razvoju, zadržavajući mogućnost financiranja medicinskih istraživanja. Pokazujući tako, nadam se, kako treba postupati unutar svjetske vlade koja nastaje. (H)
