U očaju što nismo proveli reforme te zbog dojma da se izjalovila borba s korupcijom, sve češće čuju se žalopojke kako bi nam bilo bolje da smo nakon 1. srpnja 2013. imali monitoring barem nad pravosuđem i u borbi s korupcijom, kao što ga Rumunjska i Bugarska imaju od 2007. Odnosno, što nisu realizirane prijetnje europske povjerenice za pravosuđe Viviane Reding o monitoringu i nakon ulaska u EU. Lani su to tražile neke naše udruge. Bivša premijerka Jadranka Kosor požalila je što nismo imali monitoring barem u pravosuđu.
Hrvatska u ozbiljnoj regresiji
– Hrvatska je zaista u posljednjim godinama pregovora postajala bolje društvo i reforme, čak i u pravosuđu, bile su vidljive – ističe prof. dr. sc. Ivo Josipović. – Uz to, nakon dugotrajnih pregovora u kojima je uloženo zaista puno truda, izgledalo je ponižavajuće biti član EU drugog reda, i dalje pod nadzorom. Unatrag 3-4 godine Hrvatska je u ozbiljnoj društvenoj regresiji. Od ulaska u EU nismo proveli ni jednu ozbiljnu reformu. U zadnjoj godini svog mandata predlagao sam opsežne reforme koje su trebale ojačati decentralizaciju, ali i drastično smanjiti broj jedinica lokalne samouprave, ozbiljnu reformu pravosuđa i uprave na državnoj razini te brojne druge promjene u pravnom i političkom sustavu. Na žalost, ni tada vladajući SDP ni HDZ nisu pokazali interes za te reforme. Nisam uvjeren da bi monitoring dao odgovarajuće rezultate. Ako sami iskreno ne želimo promjene, EU nam ne može pomoći. Deviza “sad nam više ne mogu ništa, pa ćemo po starom” postala je moto vlasti. Korupcija i nepotizam zaudaraju kao prije 2000., pravosuđe nije uspješno u kažnjavanju korupcije a neke odluke sudova, pa i Ustavnog suda, blago rečeno, neobične su. Volio bih da dočekamo vlast koja iskreno želi reforme i odmak od korupcije i nepotizma – kaže Josipović. Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa rezolutan je da nam monitoring nije trebao.
– Najvažnije je da sami štitimo svoje institucije, a pojedini ekscesi koji trpe kritiku nisu dokaz da sustav ne funkcionira. Dokaz je i to što zemljama koje sada pristupaju EU pomaže Hrvatska, i to ne zato što smo se nametnuli, nego zato što su to od nas tražili EU i Vijeće Europe – obrazložio je. Na pitanje bi li borba protiv korupcije imala bolje rezultate pod monitoringom, kako neki tvrde, pa se možda ni Ustavni sud ne bi usudio ukinuti presudu bivšem premijeru, Sessa tvrdi: – Sigurno ne bi bilo drukčije jer bi to onda bilo političko suđenje. Sve ovo i jest zbog toga da suci sude autonomno i savjesno – zaključuje Sessa.
Identičan stav o tomu ima i bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić, kao i o monitoringu: – Štoviše, čitav niz loših rješenja koja imamo u pravosuđu, ideje su EU iz razdoblja pregovora. Ne može nam se nametnuti neki model, jer ne postoji standard pravosuđa u EU, pa ni po pitanju što je sudac i sudski predmet. Monitoring bi se sveo na alat za političku ucjenu i držanje zemlje u drugorazrednom položaju.
Uostalom, u Bugarskoj i Rumunjskoj nije donio bitne promjene – kaže. I ministar Dražen Bošnjaković tvrdi da ne bismo prošli bolje s monitoringom:
– Možda nismo napredovali željenim snažnijim koracima, ali stvari se pomiču nabolje, pa je i naš paket pravosudnih zakona preduvjet za značajniji napredak, kao i tehnološka unapređenja koja uvodimo.
Tragično što nema projekata
Prof. dr. sc. Ivan Koprić kaže: – Da, bilo bi bolje da smo možda pod nekom vrstom monitoringa, malo čvršćeg, premda ne treba zaboraviti da smo i u okviru europskog semestra, pod obvezom da svake godine planiramo reforme, ali se ta procedura nije pokazala dovoljno učinkovitom. Baš izrađujem izvještaj za tijela EK, i od 2014. svake godine je ista preporuka – počnite se baviti pretjeranom fragmentiranošću javne uprave, i to, prvo, u obliku pretjeranog broja jedinica lokalne i područne samouprave, i drugo, previše tijela na državnoj razini. Hrvatska je svake godine nešto obećavala, ali ni minimum nije napravila.
Tragično je da nismo proveli ni jedan projekt za koji su nam od 2014. do 2020. dostupna sredstva iz europskih strukturnih fondova – kaže Koprić, a o pravosuđu dodaje: – Što je veći pritisak EK ili civilnog društva, koje je u nas, čini se, potpuno poraženo, nesumnjivo bi stvorilo drukčiju općedruštvenu atmosferu u kojoj neke aberacije u sudskoj grani vlasti ne bi bile učinjene, jer bi se i oni koji rade u pravosuđu ipak malo pribojavali društvenih posljedica onoga o čemu odlučuju. Ovako, kad vide da nema želje za borbu protiv korupcije, naravno da mogu koristiti procedure koje im stoje na raspolaganju na način koji izaziva pesimistične reakcije u javnosti – tumači Koprić.
Za reforme u pravosuđu odgovoran je samo ministar pravosuđa i nitko drugi. Monitoring, da je bio,tražio bi prvenstveno odgovornost ministra ako se reforme u tom ministarstvu ne provode. Zadnji slučajevi pokazuju da osuđenici i osumnjičenici za kaznena djela još uvijek bez problema mogu pobjeći preko granice i onda iz druge zemlje pljuvati po Hrvatskoj! Odgovornost ministra pravosuđa za te slučajeve još nitko nije tražio, što je nedopustivo!?