Quentin Tarantino jedan je od onih hollywoodskih redatelja koji svoje filmove radi u potpunosti onako kako on hoće, od početka do kraja. Surađivati s Tarantinom mogu samo podjednaki entuzijasti, oni koji znaju razmišljati izvan komercijale, koji su stalno u igri. A glazbeni producent Tomo in der Mühlen, koji je u tom biznisu vjerojatno najuspješniji u Hrvatskoj, upravo je takav čovjek.
Pet pjesama za oskarovca
Svaki put kada ga sretneš, o istoj temi možeš razgovarati na drukčiji način, a tematski se meni neprestano širi. Jer posao kojim se Tomo bavi mijenja se neprestano – i tako sve od vremena kada je prije 30-ak godina “drmao” kultnim zagrebačkim Kulušićem zajedno sa svojim prijateljem i imenjakom Ricovom, čiji je zadnji projekt, pak, bio vrlo uspjeli Terraneo. Razgovarali smo u pravo vrijeme jer se bliži još jedna godišnjica stravičnog napada na Twin Towerse 11. rujna 2000., kojemu je Tomo in der Mühlen, budući da je 12 godina živio u New Yorku, izravno svjedočio. Svijet se od tog dana umnogome promijenio, kao i biznis kojim se Tomo bavi.
– U Ameriku sam otišao 1993. jer u Hrvatskoj tada, usred rata, jednostavno više nije bilo glazbenog posla, a ja sam već znao dosta ljudi vani. Svirao sam i producirao te tako sa suprugom Miriam Westercappell, uspješnom glazbenom menadžericom, gradio tvrtku, kasnije otvorio i ured u Los Angelesu. Kada su uvjeti sazreli, kada je tržište konačno postalo isplativo, vratili smo se u Hrvatsku i otvorili urede u Sloveniji, Poljskoj i Srbiji, gdje se bavimo autorskim pravima u glazbi te produkcijom – govori Tomo te dodaje kako im je glavnina posla i dalje u SAD-u, gdje rade za filmove i televizijske serije.
Ekipa iz njegova IDM musica, među ostalim, sudjelovala je u kreiranju glazbene pozadine za čak pet Tarantinovih filmova – “Kill Bill”, “Inglorious Bastards”, “Death Proof”, “Grindhouse” te posljednji veliki hit, “Django Unchained”.
– Filmovi inače imaju originalni skor, ali Tarantino, koji je glazbeni zaljubljenik, glazbu traži sam. Mi smo jedna od tri tvrtke s kojima surađuje. Kada radi novi film, mi sugeriramo skladbe za koje mislimo da bi se trebale vrtjeti. Redatelji ne pridaju veliku pozornost glazbi u svojim filmovima, ali Tarantina ona izuzetno zanima. No, nije on prvi redatelj s kojim surađujemo, imali smo glazbu i u “Kumu”, a pet pjesama i u Oscarom nagrađenom “Silver Linings Playbook” – ističe In der Mühlen. Najveći im je uspjeh, pak, bio “Big night”, film poznatog glumca Stanleya Tuccija o talijanskoj zajednici u New Yorku.
– To je mali nezavisni film sniman s jako skromnim budžetom. Producenti su došli i rekli: “Gledajte, ništa nemamo, napravite nam nešto.” Tako je sva glazba bila naša. Srećom je film doživio golem uspjeh, a CD sa soundtrackom prodao se u 400.000 primjeraka. A riječ je bila o nekoj talijanskoj bizarnoj glazbi – otkriva Tomo, koji svoj posao ukratko opisuje kao butik glazbenu firmu.
– Dosta naše glazbe sempliraju reperi. Tu je, recimo, 50cent koji je My buddy prodao u milijunskim nakladama, pa Justice, Eminem, Rza... – dodaje.
>> Tarantino – DJ bez konkurencije u svjetskom filmu
Rock može biti broj 1
Kada se razgovara o glazbi, neizbježno je upitati koliko je internet naštetio industriji, odnosno promijenio je.
– Ne bih rekao da je naštetio jer se glazba uz pomoć interneta čak i lakše promovira. Izdavanje CD-a je skup posao s upitnom zaradom, dok s digitalnom distribucijom glazbu možemo ponuditi svima a da nismo vezani za dućane, odnosno fizičku prodaju. Činjenica je da netko tko je ranije prodavao puno CD-a danas nije zadovoljan. Digitalna prodaja nije nadomjestila fizičku prodaju, a nije izgledno da će se to ikada i dogoditi. Recimo, 500.000 klikova na YouTubeu vrijedi sedam dolara, ne više. Jednostavno, sve je na strani portala, a jako malo toga na strani glazbenika, za koje sada postoji više modela. Netko će biti uspješan, postati popularan, pa će odsvirati puno koncerata, poput Princea. Propellerheadsi, recimo, i dandanas odlično žive od tantijema koje su zaradili glazbom za filmove poput “Svi su ludi za Mary” braće Farrelly. Ozzy Osbourne i njegova obitelj danas žive od realityja, a ne više od glazbe. Sam YouTube živi od reklama prikvačenih na uspješnije i gledanije uratke na svojoj stranici – objašnjava Tomo novu realnost glazbenog biznisa. Normalno je da se odmah postavlja i pitanje o Hrvatskoj koja je, ističe, problematična jer se još, bez obzira na ulazak u EU, ne nalazi u sustavu autorskih prava ni reklama na međunarodnim portalima.
– Nema ni YouTubea Hrvatska, a imate ga, recimo, u Njemačkoj ili Češkoj. No, da bi se to dogodilo, moralo bi biti i prometa, a mi ga još generiramo malo u usporedbi s tim tržištima. U Hrvatskoj su mediji jaki, a drže se ustaljenih formula, zbog čega u velikoj mjeri postaju sve sličniji. Dobiva se osjećaj da drže neku svoju poziciju. Praćenjem jednog medija kao da ste ih vidjeli sve, nema previše razlike. Kako se to odražava na glazbu u Hrvatskoj? Pa tako što ništa što je novo ne može doći do mainstream medija. A njihova dužnost trebala bi biti i to da barem tu i tamo objave vijest o uspjehu nekog manjeg benda ili umjetnika. Tako su i bendovi koji se probijaju osuđeni da sreću traže na internetu, i to prije svega na YouTubeu. Jedini medij koji ostaje otvoren za nove bendove je radio, kojemu glazba stalno treba, pa ako napravite neki radio friendly song, to će proći – poručuje In der Mühlen.
Otkako je, dodaje, Institut hrvatske glazbe preko Playkontrola počeo pratiti čega se i koliko pušta u hrvatskom radijskom prostoru, neke su se stvari izbistrile i konačno potvrdile.
– Dokazano je, primjerice, da rock doista može biti broj jedan u hrvatskom eteru. Svaki put kada Hladno pivo, Prljavo kazalište ili Parni valjak puste novi singl, on odmah zauzima čelnu poziciju top ljestvice. Recimo, Silente iz Dubrovnika, za koji možda niste čuli, dva puta imali su singl u Top 40 a da im uopće nije izašao CD. Menadžment današnjih hrvatskih medija morao bi obratiti pozornost na takve stvari – govori Tomo.
Prodao auto, kupio motor
Privatno voli ekstremne sportove ili, kako kaže, sve novo što se pojavi, a i strastveni je bajker. Ima Exileov Bullfighter, primjerak iz renomirane manufakture custom made motocikala koji je vozio Billy Joe Armstrong, pjevač Green daya, te Ducati Diavel, jedan od nekoliko takvih u Hrvatskoj.
– Motor je za mene sloboda, a vrijeme provedeno na njemu samo je moje. Više se motocikle ne može poistovjećivati s bandama jer ih danas voze odvjetnici i biznismeni koji vozilo ne gledaju kao statusni simbol, nego isključivo kao zadovoljstvo. Dobiješ priliku da se družiš s ljudima koje inače ne bi ni upoznao. Pa ja sam i vlastiti auto prodao da bih kupio motor – ističe Tomo, dodajući kako je poklonik duljih vožnji. I upravo kreće na Faaker See, gdje je najveći motosusret u Europi, a pohodi ga svake godine.
Za života u New Yorku, pak, bio je i izravnim svjedokom najšokantnijeg događaja koji je proživjela Amerika, 11. rujna 2000.
– SAD se puno promijenio nakon tog događaja. New York nije Amerika, ondje ima puno neamerikanaca, tako da mislim da je odabrano potpuno pogrešno mjesto za napad. S druge strane, multikulturalan je grad, pa je jasno kakav se psihološki efekt želio postići. Bio je to golem mentalni šok za Njujorčane čiji je politički stav vrlo često suprotan mainstreamu Amerike, oni su zaista najliberalniji ljudi svijeta, a mnogi se od toga nisu oporavili ni danas – prisjeća se dodajući kako je fascinantno bilo gledati ih kako se zajednički, bez obzira na rasu, vjeru ili nacionalnost, bore protiv nevolje koja ih je snašla.
– I svatko je imao nekoga tko je toga dana poginuo, bio je to događaj koji nas je sve dotaknuo. Sama Amerika, usto, postala je zemlja pretjerane kontrole, što nikada nije bila. Narod je prihvatio gubitak liberalnosti uime sigurnosti. Konkretno se to vidi na činjenici da na objavu kako veliki provideri dijele podatke o vama sa sigurnosnim službama i špijunskim agencijama narod gotovo uopće nije reagirao, a nekada to ne bi prihvatio ni u teoriji – zaključuje In der Mühlen.
>> Prošlo je 12 godina: Obilježavanje 11. rujna u sjeni sirijske krize
