U Čakovcu je nedavno umro Vladimir Kapun, zaslužni prosvjetni i kulturni djelatnik, školovanjem profesor hrvatskog jezika i sociologije, ali i vrijedni istraživač povijesti, napose međimurske. Profesor Kapun bio je dokaz da povijest čine živi ljudi koje povijest zanima i koji ne prolaze zatvorenih očiju pored važnih znakova vremena. U Čakovcu je profesor Kapun obavljao razne društvene dužnosti, vodio je i čakovečku knjižnicu, te marljivo pisao brojne tekstove o međimurskoj povijesti i velikim, često i zaboravljenim Međimurcima surađujući s različitim novinama i časopisima.
U sjećanju mi je najviše ostalo kada sam početkom devedesetih godina kao novinarski mladac iz Zagreba bio poslan u župu Raskrižje na samu slovensko-hrvatsku granicu gdje je tadašnji župnik Stjepan Slaviček (u međuvremenu je i umro) jedne nedjelje držao posljednju misu na hrvatskome jeziku. Na zadatak me poslao tadašnji glavni urednik Večernjeg lista, također Međimurac Ivo Lajtman i to upravo zbog mojih međimurskih korijena. Župnik Slaviček misu je držao u lijepoj župnoj crkvi u kojoj su bili zapisi na hrvatskom jeziku koji su poslije svi prevedeni na slovenski.
Situacija uoči mise bila je napeta. Bilo je i ponešto ružnih provokacija. Zanimljivo, prednjačio je jedan kamerman slovenske javne televizije koji se kamerom grubo i agresivno unosio u lice mirnog, ali i vidno razočaranog župnika Slavičeka kojem je slovenski biskup zabranio držanje mise na hrvatskom jeziku u dvojezičnom kraju u kojem su nakon raspada Jugoslavije mnogi međimurski Hrvati preko noći postajali Slovenci. Župnik Slaviček nije dobio podršku s Kaptola koji je mudro šutio i to u trenutku kada je Hrvatska imala puno većih problema sa svojim istočnim susjedima da bi se bavila jednom malom brdskom župom i prelijepom brdskom crkvom sa svojih sjeverozapadnih granica.
Vladimir Kapun došao je na misu u Raskrižje podržati župnika Slavičeka (inače strastvenog pijanista i pravog gospodina), a nakon mise, kada su se ljudi i okupljene novinarske ekipe već počeli razilaziti, pozvao me da se odvezemo malo dublje u Sloveniju da mi pokaže jedan stari međašni kamen koji je stoljećima pokazivao gdje je bila stara granica između slovenskih i hrvatskih zemalja. Kod tog kamena i snimio me svojim fotoaparatom i to s leđa, a koliko se sjećam, tu je fotografiju i objavio u jednom novinskom napisu. Htio je dokumentirati stari kamen kako ga nečija ruka ne bi izvadila iz plodne zemlje i uklonila iz politikantskih razloga. Htio je sačuvati dio povijesti koja je toliko puta bila falsificirana i prikrivana, a tako je radio tijekom cijelom svog dugog i plodonosnog života.
Ne znam je li se stari kamen međaš na slovenskom tlu zadržao do današnjih dana i možda to i nije važno. Bez profesora Kapuna ionako ga nikada ne bih pronašao. No upravo radi budućnosti treba sačuvati priču i sjećanje o profesoru Kapunu i o kamenu koji je snimio na dan kada je u Raskrižju održana posljednja misa na hrvatskom jeziku.
