Hrvatski mediji uglavnom nisu objavili vijest da je prošlog tjedna u osamdeset i petoj godini života u Splitu umro poznati srpski, francuski i europski slikar Vladimir Veličković. Medije nije zaokupila čak ni činjenica da je srpski i francuski akademik (Veličković je bio član Akademije lijepih umjetnosti u Parizu) iznenada umro u hrvatskoj jadranskoj metropoli, gdje je boravio sa svojom suprugom Maristelom, inače Splićankom koja također ima zanimljivi prevoditeljski, ali i fotografski opus.
Tome nasuprot, francuske najvažnije novine spomenule su činjenicu da je slikar, rođen u Beogradu s pariškom adresom i najvećim francuskim umjetničkim počastima, umro baš na hrvatskoj obali, u gradu Splitu. Naši mediji nisu spomenuli smrt Vladimira Veličkovića, slikara i arhitekta čiji su slikarski počeci itekako vezani za Zagreb jer je u tom gradu 1962. i 1963. godine bio suradnik prestižne majstorske klase Krste Hegedušića, kako uredno navode svi mediji u regiji koji su Veličkovićevoj smrti dali veliki i zasluženi publicitet. Godine 1965.
Veličković je osvojio glavnu nagradu na Bijenalu mladih u Parizu i otada živi u tom velegradu koji itekako njeguje slikarstvo. U Parizu je Veličković bio i dugogodišnji profesor Akademije likovnih umjetnosti te je i zbog toga u tom gradu bio iznimno cijenjen. Nije slučajno da su francuski dokumentarni filmovi o tom umjetniku ne tako davno prikazivani u znamenitom Louvreu.
Na 36. Bijenalu u Veneciji 1972. godine Veličković je predstavljao jugoslavensku suvremenu umjetnost s Vjenceslavom Richterom i Dušanom Otaševićem. U Hrvatskoj Veličković nije često izlagao (dosta se spominje njegova izložba iz 1969. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu), a posljednji put je to, čini se, bilo baš u Splitu 2012. godine u uglednoj galeriji Kula, kojom je prilikom u katalogu izložbe hrvatski akademik Tonko Maroević napisao da “iznimno koherentno, motivski ulančano a morfološki ujezgreno, likovno stvaralaštvo Vladimira Veličkovića ima već polustoljetni kontinuitet i gotovo univerzalni odjek kao uvjerljivo svjedočanstvo dramatične ljudske sudbine i neosporni tragični znak vremena.”
O Veličkoviću je snimljeno dvanaest dokumentarnih filmova i objavljeno petnaestak monografija. Za hrvatske prilike, to su iznimno reprezentativne i nedostižne brojke, ali treba znati da je za Veličkovićevu karijeru jako važna činjenica da je od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća djelovao u Parizu koji je presudno mjesto njegove međunarodne afirmacije.
Sve ove činjenice ipak nisu bile dovoljne da se za Veličkovićev fizički odlazak pronađe barem mala, agencijska vijest u hrvatskoj javnom medijskom prostoru, iako je on, kao što se zorno vidi, imao doticaja i s hrvatskom kulturnom scenom i to ne samo zbog života u nekadašnjoj Jugoslaviji. U svijetu (pre)brzih informacija koje su danas navodno svima lako dostupne zbog društvenih mreža, neke važne informacije i to iz kulture, kao što je i ova o Veličkovićevoj splitskoj smrti, ne uspijevaju prijeći granice. Šteta.
Najprije, nisam ni znao da je umro. Od kuda bi ja znao kao građanin, ako mediji ne objave! Pa koga ovaj gospodin kritizira? Ako je on znao što je čekao, što nije objavio na sva zvona, pa radi u medijima! Ja ne radim! Svašta! Dakle, opet politička implikacija tipa Hrvati ne vole Srbe! Je li to pisac htio reći? Svašta!