Luda je 2016. godina iza nas. Brexit, Trump, teror, kaos u Siriji, izbjeglice... Hoće li se dramatika bez presedana u novijoj povijesti nastaviti ili nas očekuje smirivanje političke situacije u svijetu u novoj, 2017. godini, razgovarali smo s političkim analitičarom Žarkom Puhovskim.
Kako bi ste jednom riječju opisali 2016. godinu?
Zabrinjavajuća
Možete li pojasniti zašto baš tom riječju?
Razlozi za brigu su doista svestrani (kako zemljopisno, tako i „sektorski“); nastavljeni su (i intenzivirani) ratovi s masovnim ubijanjem civila, a pad Alepa, te slična ratna situacija u opsadi Mosula, upućuju na to da se nastavljaju ratovi izazvani izvana na „Bliskome Istoku“ (ali i drugdje). Migracijski val, uzrokovan tim ratovima, ali i temeljitim uništenjem iračkoga i afganskoga društva (iz ranijih sličnih intervencija), te bijedom u subsaharskoj Africi, dosegao je (gotovo) sve dijelove Europe, te služi kao dodatni povod za bitno osnažena primitivno desničarska iživljavanja djelatna diljem Europe, dodatno amplificiran Trumpovim trijumfom. Pojedinačni akti terora izazivaju mnogo nelagode u svjetskim centrima moći (jer se kod njih događaju), čiji se stanovnici očito smatraju vrednijima od ostalih koji nastavaju planet (a mediji to tako i interpretiraju – pet mrtvih u SAD, ili u Rimu, dobit će višestruko veći prostor od desetaka žrtva, primjerice u Darfuru). Svi se ovi trendovi tendiraju preliti ne samo u narednu godinu, nego i u desetljeća koja dolaze…
I Britanci i Nijemci su za riječ godine 2016. izabrali riječ "post-činjeničan" - (eng. post-truth, njem. postfaktisch) - živimo li doista u svijetu u kojemu su emocije puno bitnije od samih činjenica i koje to ima posljedice za budućnost, s obzirom da sve više uranjamo u digitalno kada se informacije prenose munjevitom brzinom i društvenim mrežama kruže mnoge lažne vijesti?
Nekada popularni anagram – svijet je vijest tek je s recentnom informacijskom globalizacijom dobio puno značenje. Masovna produkcija vijesti (i „vijesti“) očito sve jasnije producira paralelne svjetove. No, pomodna fraza koja opisuje „poslije-činjenični svijet“ pretpostavlja da je, valjda, prije ovoga postojao nekakav u činjenicama utemeljeni svijet. Bilo bi svakako interesantno doznati kada je to (i gdje) bio slučaj. Kao ideal, svijet utemeljen u činjenicama potkrepljenoj samosvijesti postulira Prosvjetiteljstvo, u radikalnoj protimbi kršćanskoj praksi, koja je stoljećima maltretirala zapadni svijet praznovjerjem suprotstavljenim znanstvenim uvidima, pa i masovno likvidirala one koji to praznovjerje nisu prihvaćali. Nema dvojbe da je čovječanstvo prošlo (i prolazi) kroz razne faze prije-činjeničnoga legitimiranja političkih zajednica, ali poslije-činjeničnoga (još) nema, jer je činjenično utemeljenje javnih poslova tek utopijski (ili znanstveno-fantastični) obrazac. Ako su milijune (kršćanskih) ljudi stoljećima tjerali da vjeruju kako je žena nastala iz rebra Adamova, ako je milijarda (kineskih) ljudi živjela dvadeset godina nesvjesna činjenice da su se (amerikanski) ljudi spustili na Mjesec, onda ni suvremene učestale laži ne treba shvaćati kao zbiljsku prekretnicu.
Svaka ozbiljna politička raščlamba jasno pokazuje da politička istina nije ono što je (filozofijski ili znanstveno) dokazano, nego ono što vjeruju politički relevantni akteri. Moderna je tehnologija omogućila veću brzinu proliferiranja laži, no na sadržaju nije mnogo promijenila.
4. Koji su uzroci doveli do Brexita, izbora Trumpa, rasta populizma, terorističkih napada u Europi... i koje posljedice možemo očekivati u 2017.?
Brexit i Trumpova pobjeda dva su koraka u mogućem pogubnome trokoraku, koji bi mogao završiti pobjedom Marine Le Pan u Francuskoj iduće godine. Ne izgleda to posve vjerojatno, ali je vjerojatnije no što su se prva dva koraka većini činila prije nekoliko mjeseci. Uzroci su ovih pojava, uvjeren sam, različiti – iako su rečene pojave očito povezane. Brexit i Trump predstavljaju jasnu pobjedu nezadovoljnika mainstream politikom s obje strane Atlantika, pobjedu masovnog (moralnoga i političkog) prijezira spram funkcionara političke moći. Što god ovi govorili, velik će broj ljudi unaprijed doživljavati kao laž. Ovakva atmosfera maksimalno širenje zahvaljuje vjerojatno kraju hladnoga rata, jer je nestao izvanjski pritisak na discipliniranu političku racionalnost ugroženih (ili „ugroženih“) političkih zajednica; ostale su samo razlike privilegiranih - spram onih drugih. I zato vjerojatno sada toliko rade na podgrijavanju nove hladnoratovske atmosfere spram Putinove Rusije (a uskoro možda i spram kapital-komunističke Kine) – premda nedostaje svjetonazorski sastojak (pa se sve svodi na geopolitiku). Ma koliko dugo kuhalo nezadovoljstvo elitama u brojnim političkim, ona je ostajalo impotentnim sve dok se nije pokazala izglednom montypythonovska cezura: „And now for something completely different!“. Zaista je bilo potrebno nešto što izgleda posve drukčije od ranijih decenija; napuštanje vlasti omražene EU birokracije ili izbor čovjeka koji brblja što mu padne na pamet na poziciju najmoćnijega na svijetu.
Terorizam je pak – koliko god to ružno i hladno moglo zvučati – ponajprije (još jedan) pokušaj udaranja imperijalista repom njihova imperijalizma. Zločinačka narav terorističkih čina pretpostavlja kolektivnu krivicu (jadni je Jaspers prije punih sedamdeset godina uzaludno dokazivao da takvo što ne postoji), na osnovi kolektivne privilegije života u najbogatijim (i najslobodnijim) dijelovima svijeta. No, ova je („racionalna“) osnova kriminalne politike isprepletena s vjerskim fundamentalizmom (iako je, manji, dio terorista i ateističkoga svjetonazora), ali i nacionalističkim težnjama oslobođenja ugnjetenih naroda (kurdskoga, npr. – koji već stotinu godina opetovano varaju). Zato se val terorizma posebice širi na Tursku (i njezin državni teror), odnosno na „unutrašnje“ neprijatelje u arapskome svijetu.
Na osnovu događaja iz 2016. što možemo predvidjeti u 2017. godini?
Još više istoga, na žalost. Rat u Siriji je daleko od kraja, intervencije u Iraku i Afganistanu i dalje ne uspijevaju, pa su izvanjski potencijali za krizu u najrazvijenijim dijelovima svijeta i dalje identični (one druge dijelove, analize i tako uglavnom zaobilaze). Dolazak Trumpa na vlast je veoma vjerojatno katastrofa za SAD, iako nije nemoguće da bi Clinton bila pogubnija po svjetski „mir“. No, Trumpovo okretanje kući moglo bi u mnogome dovesti Putina u poziciju (mal te ne) gospodara svijeta (a to se baš ne čini nekim poboljšanjem u odnosu na dominaciju SAD). Slabljenje NATO- a se čini pozitivnom posljedicom, uz uvjet da se opet ne pojavi Varšavski pakt. Eventualna pobjeda Marine Le Pen mogla bi, u punome smislu riječi, dokrajčiti EU, dovesti ju – zbog posljedično mogućega istupanja i Francuske iz Unije - u stanje svojevrsne velike Njemačke (neovisno o njemačkim ambicijama, koje, po svemu, nisu takve). A to više ne bi odgovaralo ni izvornoj intenciji, niti realnim potrebama.
Očekujete li daljnji rast populizma u Europi i svijetu s obzirom na izbore u 2017 - u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj... gdje je ekstremna desnica u zamahu?
Nema demokracije bez demagogije, nema demagogije bez populizma. „Jedino“ što se je dogodilo jest to da su kolateralne pojave demokratskoga funkcioniranja postale nekom vrsti matice. Razlog jest neostvarena pretpostavka (liberale) demokracije da su njezini subjekti brojne samostalne individue-građani, a njih je nadomjestila (medijski i drukčije) unaprijed formirana masa.
Zapad se, čini mi se, bori za liberalnu demokraciju i sam izraz demokracija sinonim im je za liberalnu demokraciju. Postoji li alternativa liberalnoj demokraciji u modernom svijetu?
Alternativna je verzija tzv. deliberativna (raspravna) demokracija u kojoj građani (prema nosivoj pretpostavci ne samo individue, nego dapače: aktivisti) između izbora u brojnim manjim skupovima razmatraju „dnevne“ političke (i ine) probleme, a svoje prijedloge sustavno pronose do izabranih tijela. No, to je daleka mogućnost.
Zadnjih dana svjedoci smo udaljavanja SAD-a od Izraela. Izrael je optužio SAD za izdaju jer nije stavio veto na rezoluciju UN-a o zabrani gradnje židovskih naselja... Što nam govori ovo udaljavanje SAD-a od Izraela i kakav bi moglo imati epilog u 2017.?
Izrael danas podržava europska desnica i amerikanska ljevica. To govori koliko o njima toliko i o njemu. Bilo bi dobro za svijet – a posebice za „Bliski Istok“ – da se pupčana veza SAD-Izrael jasno prekine, to bi moralo dovesti do slabljenja izraelskoga militarizma.
Brani li se Europa i zapadne vrijednosti na Hindukušu?
Pitanje je, zapravo, koje su to „zapadne vrijednosti“ – Orban, Zeman, Le Pen, Kaczyński, ili oni drugi. Riječju, te se vrijednosti (ako imaju još neki opći smisao) danas brane na Dunavu, Rajni, Wisli, itd.
Nakon napada u Berlinu Nijemci traže stroži nadzor osoba, manje osobnih sloboda, postavljanje više kamera na ulicama i trgovima... Može li 2017. postati godina tajnih službi i sveopćeg nadzora građana?
Problem, na žalost, više nije u općem nadzoru nad svima, u tomu da nam i vlastita računala (npr. ugrađenim kamerama) postaju „neprijatelji“, nego u tomu da takva praksa – raspirivanjem straha (što teror i jest) - dovodi do opće prihvaćenosti ovakve prakse, do njezine demokratske legitimiranosti.
Svi su suglasni - 2017. bit će sudbonosna godina za Angelu Merkel. Može li Merkel postati i četvrti put njemačka kancelarka i da li je Merkel posljednja brana zapadnih vrijednosti koje smo do sada poznavali?
Merkel mnogo bolje danas stoji u lijevo-liberalnome dijelom Njemačke, nego u „vlastitoj“ izbornoj bazi. Problem je u tomu što je činila ono što je druga strana trebala, a nije bila u stanju. Utoliko će pravo pitanje vjerojatno biti dvostruko: ima li Angela Merkel snage izaći na kraj za „svojima“, a SPD pa sa „svojima“, tj. pokušati uspostaviti (matematički već odavno postojeću) parlamentarnu većinu s „lijevima“ (koji, manjim dijelom danas, nasljeđuju tradiciju DDR-a).
U 2017. obilježavaju se dvije velike obljetnice - 100 godina Februarske revolucije i 500 godina Crkvene reformacije Martina Luthera? Koje pouke nismo izvukli iz ta dva događaja i da li bi 2017. mogla biti godina početka reformaciju političkih i ekonomskih sustava, jer je očito da je u ovim sustavima nešto trulo (tu posebno mislim na rast nejednakosti između bogatih i siromašnih te urušavanje srednjeg sloja).
Reformacija je bila bitan prevrat u crkvenoj (i društvenoj) povijesti, ali i početak masivnih klanja. Unaprijedila je europsko pravo, politiku (i, dakako, moral), te omogućila uspostavu suvremenih nacionalnih kultura. Oprez nameće pouka moralistički utemeljenih političkih pothvata – ne zaustavljaju ni pred masovnim ubijanjem. To je i poveznica s drugom, vremenski bližom, obljetnicom. Oktobarska je revolucija bila, paradoksalno, djelotvorna i tamo gdje je nije bilo (jer su, zbog straha od nje, kapitalističke zajednice prihvaćale reforme). A tamo gdje je revolucija vladala, ljudska je cijena (nedvojbenih uspjeha) bila naprosto previsoka.
>> Fillon ili Le Pen? Tko god bio, Francuska će poći stopama Trumpa
"do slabljenja izraelskog militarizma." Profesore,da nema tog militarizma arapi bi ih već davno pobacali u more. Ne znam što da rade ti izraelci,da okreću i drugi obraz? Arapi su netrpeljivi,militantni i sve ostalo. Židovi se jednostavno bore za preživljavanje.