Svoj je život počeo kao Milivoj Fuchs, progonjeni hrvatski dječak židovske krvi, a okončao ga 78 godina kasnije kao Dan Baram, general izraelske vojske, političar i diplomat. No tijekom tog iznimnog života s dva imena i dva lica, dostojnog literarnog predloška ili scenarija za kakav film, jedno se nikada nije promijenilo: dugih je pet desetljeća, sve do kasne jeseni svog života, putovao s kontinenta na kontinent kako bi posjećivao mjesno groblje u Šćitarjevu nedaleko od Velike Gorice gdje leži svećenik kojemu je dugovao svoj život.
Milivoj Fuchs rodio se 1931. u Zagrebu u židovskoj obitelji, no njegovo pučkoškolsko obrazovanje i djetinjstvo naprasno su prekinuti uspostavom NDH u kojoj ni za dječake u dobi od 10 godina poput njega nije bilo života. S roditeljima Miroslavom i Ernom uhićen je smjesta po donošenju rasnih zakona, dok su mu baka i djed s majčine strane nestali u Auschwitzu. Glava obitelji Miroslav odveden je u zatvor u Osijek, dok su dječak i majka utamničeni u Zagrebačkom zboru koji se nalazio na mjestu današnjeg Studentskog centra. Njihovi bližnji nisu se mirili s najcrnjim scenarijem pa se Ernin šogor Friedrich Gross za pomoć obratio Alojziju Stepincu.
“Znalo se da nadbiskup pomaže Židovima na razne načine, od pribavljanja propusnica pa nadalje. Stepinac je odmah dao izraditi nove dokumente za obitelj Fuchs i ubrzo je njegov izaslanik stigao pred Zbor s dopisom o hitnom puštanju na slobodu majke i djeteta te njihovim novim osobnim iskaznicama na prezime Radičević, a nadbiskup im je dao izraditi i krsne listove. S novim imenima upućeni su u rafineriju Olex u Svetoj Klari gdje su se krili sve dok gospođa Fuchs nije ponovno potražila pomoć nadbiskupa Stepinca koji ih je potom poslao u Šćitarjevo k svom prijatelju župniku Dragutinu Jesihu.
Osim Fuchsovih, u podrumu župnog ureda krili su se i drugi Židovi, pa i komunisti”, navodi spisateljica i novinarka Miriam Steiner-Aviezer, članica Komisije za priznavanje pravednika među narodima i autorica knjige “Hrvatski pravednici”. U Šćitarjevu su ostali do jeseni 1944. godine, sve do noći 27. studenoga, kada su dotrčali suseljani i rekli da bježe glavom bez obzira jer su ustaše doznali za njih. No onaj kojemu su dugovali svoje živote svoju je dobrotu platio vlastitim. “Ustaše su ga one noći izvukli iz stana, odvukli na obalu Save i mučili, a potom ga izboli noževima i leš mu bacili u rijeku”, kazala je Steiner-Aviezer.
Milivoj i njegova majka uspjeli su se spasiti i pobjeći natrag u Svetu Klaru, u okrilje rafinerije mineralnih ulja Olex koja je nakon uspostave Pavelićeve nacističke tvorevine postala utočište progonjenih Židova i čiji bi se vlasnik mogao nazvati hrvatskim Schindlerom. Njen vlasnik bio je imućni trgovac i industrijalac Franjo Sopianec koji je sa suprugom i četvero djece stanovao u vlastitoj vili na Zelengaju, a kada je 1944. ustaška vojska ušla u Olex, vlasnik je prebacio obitelj Fuchs u urede svoje kompanije u Ratkajev prolaz. Ondje su živi dočekali kraj rata, a Milivoj se nastavio obrazovati u muškoj realnoj gimnaziji. Odmah nakon mature 1949. s majkom je naposljetku otišao u Izrael. Kako piše časopis “Most”, prvih je godina nakon repatrijacije živio u kibucu Sha’ar HaGolan, a zatim u mošavu Beit Zayit pokraj Jeruzalema.
Godine 1953. počeo je raditi u prometno-turističkom poduzeću Eged, a iduće godine promijenio je ime u Dan Baram. Završio je časničku školu u izraelskoj vojsci 1960. te sudjelovao u arapsko-izraelskim ratovima kao časnik topništva. U vojsci je ostao do 1973. u činu bojnika, da bi nakon Jomkipurskog rata prešao u policiju gdje je postao jedan od osnivača Mishmar ezrahija (Nacionalne garde). Bio je na raznim dužnostima u strukturama državne sigurnosti, stekao je čin policijskog brigadnog generala i obavljao je funkcije u glavnom stožeru izraelske policije sve do 1988. kada je umirovljen.
Kada je počela agresija na Hrvatsku, Dan Baram odmah je prepoznao da se ne radi ni o kakvom građanskom ratu ni o borbi protiv povampirenog fašizma, kako je to definirala velikosrpska propaganda po svijetu, niti je nasjeo na antihrvatsku propagandu vrlo snažnog prosrpskog lobija koji je stigmatizirao Hrvatsku i Hrvate etiketama nacizma. Dan Baram odlučio je suprotstaviti se tim klevetama i pomoći svojoj domovini Hrvatskoj i hrvatskom narodu koji mu je spasio život u najtežim vremenima prošlog velikog rata.
U znak zahvalnosti za iskazanu potporu Hrvatskoj u godinama velikosrpske agresije predsjednik Franjo Tuđman odao mu je priznanje imenovanjem za počasnog konzula RH u Izraelu 1993. godine.
Tijekom tih godina Dan Baram sve je češće boravio u Hrvatskoj koristeći svaku pri- liku da mračne godine Drugog svjetskog rata rasvijetli svojim osobnim svjedočanstvima. Osvrnuo se i na činjenicu da je zbog pokrštavanja Židova u cilju njihova spašavanja Katolička crkva često bila predmet napada te se tvrdilo da je to činila prisilno.
– Nije bilo prisilnog pokrštavanja – kategorički je tvrdio Baram naglašavajući da i danas čuva svoj krsni list izdan od Zagrebačke nadbiskupije.
– Uopće nije bilo čina krštenja, samo smo dobili krsne listove. U svom životu nisam čuo ni za jednog zagrebačkog Židova da je bio prisilno kršten. Neki Židovi to su dobrovoljno činili iz uvjerenja da će ih to spasiti – posvjeočio je Baram.
Usto se osobno založio da velečasni Jesih bude proglašen pravednikom među narodima, evo i zašto. Dragutin Jesih rođen je 8. Svibnja 1895. u Stenjevcu kod Zagreba u obitelji koja se doselila iz Zagorja. U braku krojača Antuna i Ane rođeno je šest sinova, a njih trojica postala su svećenici: Ljudevit, Pavao (kasnije zagrebački prebendar) te najmlađi Dragutin. Pučku i srednju školu pohađao je u Zagrebu, no uoči mature s nekoliko studenata i mladomisnika odlazi u Ameriku da ondje postane i služi kao svećenik za naše hrvatske iseljenike. Početkom prosinca 1913. stupio je u sjemenište u gradu St. Francis, gdje je pet godina učio filozofiju i teologiju sve dok ga nadbiskup Mundelein nije zaredio za svećenika 17. ožujka 1918. godine.
Kao mladomisnik služio je u Milwaukeeju. Među hrvatskim iseljenicima postao je izuzetno aktivan nakon što je s još nekoliko svećenika utemeljio Hrvatsku katoličku zajednicu (CCU) u Garyju, dok je u svojoj župi osnovao Hrvatsko katoličko dobrotvorno i prosvjetno društvo “Presveto Srce Isusovo”. Bio je urednik i autor u hrvatskim tiskovinama “Naša nada”, “Glas istine”, “Narodne novine”, “Američki Hrvat”. No, vučen nostalgijom i domoljubljem, vratio se u Hrvatsku 1930. godine gdje je kraće vrijeme bio upravitelj župe u Požeškom Brestovcu te se istaknuo u radu s mladima, potom služi u župama Ruševo, Sladojevci i Gradec gdje tiska i financira karitativni list “Dobrotvor” kao poveznicu između Hrvata u Americi i Hrvatskoj. Nakon uspostave NDH imenovan je za župnika u Šćitarjevu gdje je od ustaške ruke stradao u jesen 1944. godine.
Upravo na inicijativu Dana Barama, dječaka kojeg je spasio, Jeruzalemski memorijalni centar Yad Vashem posmrtno je, kao jednom od 103 hrvatska pravednika, dodijelio medalju i povelju Pravednika među narodima vlč. Dragutinu Jesihu koji je skrivao nekoliko židovskih obitelji, među njima i zagrebačku obitelj Fuchs. No Danu Baramu ni to nije bilo dovoljno da vrati svoj dug. U dokumentarnom filmu Jakova Sedlara o Stepincu zabilježena je izjava policijskog časnika Dana Barama kako je uvjeren, s obzirom na sve dokumentirane izjave Židova u Yad Vashemu, da će Stepinac na kraju biti proglašen pravednikom među narodima, no u tome za života nije uspio. Posljednje godine svog života Dan Baram proveo je nezasluženo turobno.
Nakon 13 godina na dužnosti počasnog konzula Republike Hrvatske u Izraelu, taj mu je status 2006. godine pod nejasnim okolnostima oduzeo tadašnji predsjednik Mesić, opravdavajući svoju odluku proceduralnim pogreškama prilikom imenovanja. Ipak, sljedeće godine dodijeljeno mu je odličje Reda kneza Branimira za osobit doprinos razvitku prijateljskih odnosa i suradnje između Republike Hrvatske i Države Izrael. Umro je u Jeruzalemu dvije godine kasnije, 2009., a njegova smrt u hrvatskim medijima prošla je potpuno nezapaženo i, još bolnije, obavijest o smrti propustila je navesti i židovska zajednica. Objavljena je samo u biltenu iseljenika “Most” te Glasilu hrvatskog diplomatskog kluba. No Dan Baram, kao i dječak Milivoj Fuchs koji je do smrti živio duboko u njemu, otišao je mirno znajući da je pomogao otrgnuti zaboravu svećenika koji je, spašavajući Židove u olovnim vremenima Drugog svjetskog rata, uistinu svjedočio Kristov nauk te naposljetku svoju dobrotu platio životom.
Magazin Hrvati i Židovi je u prodaji!
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
I opet taj nesretni Mesić.