Zašto u hrvatskim voćnjacima prosječan urod jabuka iznosi 20 tona po hektaru dok je u austrijskim veći od 40 tona? Zbog čega krave u Hrvatskoj kroz godinu dana daju tek oko 4000 kilograma mlijeka, one u Danskoj gotovo 9000? Moramo li pokraj raskošnih klimatskih uvjeta krumpir i rajčicu uvoziti iz Nizozemske, mrkvu iz Austrije, orahe iz Rumunjske, breskve iz Italije...
Može li se i na ovdašnjim oranicama ostvariti prinos pšenice ne samo 4-5 tona po hektaru nego europski prosjek koji doseže i do devet tona? Zašto su Hrvati međusobno nepovjerljivi i mahom zaziru od svih oblika udruživanja iako su zadruge i klasteri jamstvo veće tržišne konkurentnosti, a time i izdašnijeg financijskog učinka pa ih snažno potiču čak i Amerikanci.
Ovo su tek neka od pitanja na koja će odgovor pokušati dati 11. studenoga u Osijeku sudionici završne konferencije Snaga hrvatske hrane, projekta pokrenutog lani u organizaciji Poslovnog dnevnika kroz serijal panela o stanju u nacionalnoj poljoprivredi i s njom povezanoj prehrambenoj industriji.
Prijavite se na konferenciju ovdje.
Hrvatski agrar u ukupnom europskom okviru danas u gotovo svim proizvodnjama prisvaja udjel velik tek oko jedan – jedan i pol posto, iznimka su šećer i duhan s udjelima iznad tri, odnosno četiri posto. Premda u paketu zaključaka dogovorenih kroz pregovore o pristupanju Europskoj uniji ima detalja kojima se itekako može prigovoriti činjenica koja ulijeva optimizam je financijska omotnica u kojoj su 373 milijuna eura za izravna plaćanja na godišnjoj razini plus 332 milijuna eura za ruralni razvoj što u konačnici po jednom hektaru iznosi čak 628 eura. Ova brojka svjedoči o dobro obavljenom poslu, s tom visinom potpore Hrvatska je u samom vrhu liste svih 28 članica EU.
Međutim, izdašna omotnica nije jamstvo uspjeha i trebat će puno mudrosti, volje i aktivnosti da se ta raspoloživa sredstva iskoriste u cijelosti i postanu kotač zamašnjak snažnijeg razvoja poljoprivrede, a s njom i prehrambene industrije.
U zajedničkoj poljoprivrednoj politici na koju Europska komisija obvezuje sve članice samo su potpore zadana dimenzija sve ostale parametre svaka članica kroji samoinicijativno na svojoj lokalnoj razini. Budući da se radi o proizvodnji hrane, sektoru koji na globalnoj razini postaje biznis broj jedan Ministarstvo poljoprivrede mora odlučiti u koje će sektore ubuduće ulagati i koje od nagomilanih problema prioritetno rješavati.
Zemljišna politika gorući je problem, u četvrt stoljeća samostalnosti još nismo riješili raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem niti je nađen model kako animirati privatne vlasnike, u čijem portfelju je čak 70 posto oranica, da u funkciju stave svoje, velikim dijelom zakorovljene hektare.
Visokorangirana je i edukacija. Upravo radi premalo znanja niski su prinosi u svim proizvodnjama. Njihovim povećanjem 30 do 50 posto, i u biljnom i u stočarskom segmentu što nije nerealno, današnja negativna uvozno-izvozna bilanca hrane mogla bi ispisati radikalan zaokret prema plusu. Nadalje, za rješenjima vape i sadašnja tehnološka neopremljenost, nerazvijena infrastruktura, te posebno slab pristup komercijalnim kreditima. No, ni tu problematiku ne rješava EU već resorno ministarstvo i Vlada.
Ekološka poljoprivreda, proizvodi s oznakama izvornosti i zemljopisnog porijekla, agroturizam ali i čvršća suradnja proizvođača hrane s brojnim hotelskim kućama neka su od rješenja koja hrvatsku poljoprivredu do 2030. mogu pretvoriti u snažan oslonac domaćeg gospodarstva. Za ilustraciju je dostatno spomenuti da zajedničko europsko tržište godišnje konzumira samo ekoloških prehrambenih proizvoda za više od 50 milijardi eura, a cjelokupna poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj koja završi na tržištu godišnje vrijednosno ne prelazi milijardu eura.
Da i zato se sustavno uništava hrvatska poljoprivreda, a sve to zamagljuje upitnim poticajima. Daš poticaje, poljoprivrednik se zaduži, onda ga zaskoče novi zakoni i bace na koljena. . . .