Utrofejnoj povijesti KK Cibona nema većeg dana od 3. travnja. Naime, dalekih 80-tih, čak dvije godine zaredom tog su nadnevka "Vukovi s Tuškanca" igrali finale Kupa prvaka i oba puta su slavili. Najprije u Ateni protiv Reala, a potom i u Budimpešti 1986. protiv Žalgirisa, donosi sportski tjednik Max!
Gubitnik sa Žalgirisom
Prošlo je 30 godina otkako je ovaj zagrebački klub postao prvak Europe, a zbilo se to u "Dvorani mira i prijateljstva" u glavnom grčkom gradu, pred 16.000 gledatelja. O tome kako pridobiti neutralne grčke navijače brinuo je tadašnji komercijalist Darko Marijanović koji je istima podijelio dvije tisuće značaka.
Te ugodne pirejske večeri Cibona je pobijedila madridski Real sa 87:78 u čemu je nezaboravni Dražen Petrović sudjelovao sa 36 koševa, a krilni centar Mihovl Nakić sa 21 skokom i čak osam blokada. No, do velikog odmora još uvijek se vodila neizvjesna bitka, pa je trener Mirko Novosel u svlačionici zagrmio:
– Previše ste nervozni. Trošite previše energije tamo gdje ne treba, pa ste onda tvrdoglavi kada bi trebali biti pametni...Aco, ti si promašio "jedan za jedan" jer si se nervirao zbog odluke suca koja se ne može izmijeniti. Ne smiju njihovi vanjski igrači gađati tricu neometani... Napad nam ne smije trajati pet sekundi... Andro, protiv Fernanda Martina idi na ulaz jer ima četiri faula... Dražene, ne možemo već u prvoj akciji ići jedan na jedan... Ajmo sad! Dobijamo sto posto!!!
I doista, vukovi su u nastavku "rastrgali" suparnika. Od 29. do 37. minute napravili su 20:4 i došli do nedostižnih 81:63.
– Dražen je imao problema s otvaranjem, no kada je oko 15. minute ušao u ritam počela je simultanka. Nik je pak kontrolirao reket i imao je, za današnje pojmove, neshvatljiv 21 skok. Čutura i ja smo zabili po 16 koševa, a Knego 10 – prisjetio se tadašnji razigravač, a današnji predsjednik Cibone Aleksandar Petrović.
Tijekom sezone Cibona je dvaput pobijedila Real što je bio kapital i za finale.
– Ključnu utakmicu za plasman u finale igrali smo u Moskvi, protiv vrlo jakog CSKA i junak te utakmice bio je doktor Fattorini koji je nas trojicu osposobio za nastup. Sjećam se da je prije puta u Moskvu dolazio k meni u Dubravu i davao mi infuziju da se oporavim od snažne viroze. S obzirom da smo našu utakmicu igrali nešto ranije u miru smo čekali vijest iz Bologne da vidimo tko će nam biti finalni suparnik – kazivao nam je Aco.
A ta je vrlo važna moskovska utakmica, koju je Cibona dobila (71:66), imala zanimljivu predigru. Naime, kada su cibosi doputovali u najveći sovjetski grad u hotelu "Maladjožnaja" dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Premda ih je u Zagrebu bilo k'o Rusa, a i ostali su tri dana duže, klub domaćin odlučio je snositi trošak za samo 14 osoba gostujućeg kluba. Kod prvog objeda cibosima je pak rečeno da im klub domaćin pokriva samo objede u vrijednosti od 10 rubalja.
Na sve što bi se gosti pobunili, domaćini bi im odvratili sa:
– Tako je naredio pukovnik Gomeljski.
Da se pitalo Gomeljskog za pomoć, bolesni Vukićević i Bečić vjerojatno ne bi igrali, no dr. Fattorini je za njih organizirao večeru u sobu nabavivši nekako i kilogram naranči. Štoviše, dečki su redovito dobijali infuziju, isto što i Aco za vrijeme terapije u Zagrebu.
Sva trojica su primili infuzijske, kalorijsko-energetske i rehidracijsko-elektrolitske otopine, zatim glukozu, kalcij, C vitamine, analgine...
Kad ga je Zoran Kovačević, autor biografije "Vukovi s Tuškanca", priupitao ne krije li se tu kakav mini doping, dr. Fattorini je bio odrješit.
– Niti govora. Čak i neki od nas liječnika koristimo to u stanjima veće iscrpljenosti, a kada priroda kirurškog posla ne trpi odlaganje...
Izgubljeni u Mirkovoj zoni
Nakon moskovske pobjede za trenera Mirka Novosela madridski Real nije bio poželjan suparnik. Toga se prisjetio Aco Petrović:
– Mirko je govorio da je teško neku tako dobru momčad pobijediti tri puta u sezoni, no kada se pokazalo da će to ipak biti Real u svrhu naše psihološke pripreme Mirko je okrenuo priču i počeo pričati kako smo Real dobili dvaput pa možemo i treći put. Na koncu smo ih dobili zahvaljujući match-up zoni koju te sezone uopće nismo igrali. Za realovce je bilo zbunjujuće što smo pratili utrčavanja Jacksona, a nismo Ituriagine pa su se oni svađali igramo li mi to zonu ili čovjeka.
Tog finala koji je odredio njihove igračke karijere ponekad se sjeti i Mihovil Nakić, danas zaposlenik Zagrebačkog holdinga u ustanovi za održavanje objekata.
– Ne može se živjeti od uspomena, evocirati ih neprestano bilo bi ofucano, no ponekad se o tome povede razgovor pa je to neizbježno.
Je li to bila najbolja partija u karijeru čovjeku koji je Ciboni donio pravo nastupa u Kupu prvaka, onim košem protiv Zvezde u proljeće 1984.
– Igrao sam ja dobro i u finalu protiv Žalgirisa, ali i u finalu Kupa kupova protiv Scavolinija pa se ne mogu odlučiti.
U svakom slučaju, čini se da je Nik velike utakmice igrao bolje nego one obične.
– Nekako se tako poklopilo. Jasno je da je veća motivacija bila igrati protiv Reala nego protiv Borca iz Čačka a i u našoj momčadi uvijek je bilo onih koji su željni koševa pa bih se ja u tim manjim utakmicama opustio.
Nakon instant slavlja na parketu dvorane, naslov europskih prvaka te se noći slavio još na dvije atenske lokacije.
– Najprije smo slavili u hotelu "Hilton", bila je to službena večera, a potom smo zahvaljujući pokojnom Teu Juriću otišli u neki restoran pored mora u Pireju. Bez obzira što je te noći bio štrajk taksista i vozača javnog prijevoza, Teo se snašao i pronašao neki autobus.
Osim braće Petrović, Mihovila Nakića, Zorana Čuture i Andra Knege, tu su slavnu momčad činili još i Sven Ušić, Branko Vukićević, Adnan Bečić te tadašnji mladci Ivo Nakić i Franjo Arapović.
– Bila mi je to prva sezona i tu finalnu utakmicu nisam igrao niti sekunde. Svi smo bili iznenađeni brojem naših navijača koji su bili brojniji i glasniji od Realovih pa smo se na zagrijavanju osjećali kao da igramo utakmicu u Zagrebu – prisjetio se Franjo Arapović i tome dodao:
– Atmosfera u našoj momčadi bila je takva da bi za nas poraz u toj utakmici bio neuspjeh. Po ozračju kakvo je vladalo na momčadskom sastanku prije utakmice, mogu reći da nismo imali plan B jer smo, rekao bih, 90 posto bili uvjereni u našu pobjedu. Snaga te momčadi bilo je veliko samopouzdanje proisteklo iz dobrih igara tijekom sezone, ali i dobro međusobno poznavanje. Možda je te godine po imenima bilo i boljih momčadi, no mi smo bili jako dobro uigrani i znalo se da ako svatko odigra ono što može, da je to dovoljno za pobjedu.
Kaže Franjo da oni nisu bili svjesni dosega dometa sve dok nisu došli u Zagreb.
– Kada smo vidjeli slike pustog grada snimljene tijekom utakmice, izgledalo je kao da je taj finale gledalo 99 posto Zagrepčana. Kad smo se vratili mnoge su tvrtke htjele da im dođemo u posjet, no to nije bilo moguće jer smo vrlo brzo igrali neku važnu utakmicu.
Avanture jednog pehara
Za vrijeme slavlja na terenu, prijelazni pobjednički pehar doživio je nezgodu jer mu se razdvojilo postolje, a potom se i umalo zagubio tijekom fešte. Nešto slično dogodilo se i po dolasku cibosa u Zagreb, čega se prisjetio tadašnji referent za marketing, a potom dugogodišnji direktor Cibonina marketinga Predrag Vlaisavljević.
– Dočekao sam momčad i s njom otišao na veselicu u Lisinski. Kada je ona završila i kada su svi otišli, pehar je ostao iza pozornice. Uzeo sam ga i odnio u hotel Esplanade ili Intercontinental gdje se održavala svečana večera, no i nakon te fešte pehar je opet zaboravljen pa sam ga ja uzeo i odnio kući. Tih dana smo mi obilazili razne lokacije s kojih bi ga ja nosio kući, a onda sam ga nakon tri dana konačno odnio u klupske prostorije u Tuškancu – prepričao je tadašnji "referent za trofeje" prvaka Europe.
Na dan kada je Prec vratio pehar u klub, Cibona je pobijedila Partizan.
– Cjelokupno slavlje bilo je neponovljivo, na više razina. Bilo je svega, pa i alkohola u ekstremnim količinama što je povećalo opasnost da u Pireju završimo u moru, no ni to nas nije spriječilo da za tri dana pobijedimo Partizan u vrlo važnoj utakmici – prisjetio se današnji predsjednik kluba Aco Petrović.
to u budimpesti protiv zalgirisa je najveca pljacka u istoriji eu kosarke. zbog toga je cijela dvorana u madridu na svjetskom tog ljeta zvizdala yu ekipi i navijala za sovjete vise nego da se u moskvi igralo