Dok su na ovotjednom sastanku ministri obrazovanja svih članica EU u Bruxellesu slušali o planiranim najvećim izmjenama u hrvatskom osnovnoškolskom sustavu, onima koje podrazumijevaju uvođenje od jeseni eksperimentalne faze cjelodnevne škole, domaći sustav osnovnoškolskog obrazovanja tu je temu zatvorio. Krajnjim neznanjem i manjkavošću. Prema mišljenju većine, stvar su riješili burom uoči javne rasprave, a novu će, kako to inače biva, vrlo vjerojatno podići tek za četiri godine.
Slavodobitno su i s podsmijehom mnogi iz sustava odgoja i obrazovanja odmahnuli na "samo" 183 matične i područne osnovne škole, uglavnom male i s ruralnih područja, koje su se prijavile na natječaj za eksperimentalnu provedbu cjelodnevne škole. Svoju su slavodobitnost na društvenim mrežama mnogi nastavnici, profesori i učitelji, protivnici cjelodnevne škole, ujedno i izrazito glasni protivnici bilo kakvih promjena, iako se busaju u prsa da su one u obrazovanju neophodne, argumentirali i činjenicom da su izostale prijave škola iz velikih gradova. Prema njihovim tvrdnjama, to znači da je njihovo protivljenje bilo i više nego opravdano, iako su svi prešutjeli da se za eksperiment nisu mogle prijaviti škole koje rade u dvije smjene, a takve su najzastupljenije u velikim gradovima. Uostalom protivljenju je dao vjetar u leđa i sam ministar Radovan Fuchs kada je uzmaknuo upravo pred onim glasnim nastavnicima koji moraju iznijeti promjenu i promijenio, nakon javne rasprave, satnicu rada u cjelodnevnoj nastavi smanjivši boravak u školi za jedan sat.
Pritom nije promijenio predviđeni rast plaća u cjelodnevnoj nastavi, pa se i sam pogubio u promjeni koju je započeo. Jer veće plaće su glasnim protivnicima promjena uvijek dobro došle, ali rad po rezultatu - to je već zadiranje u sveti status i kvalitetu nastavnika koji, pokazuju to rezultati svih istraživanja u osnovnoj školi, doguraju jedva do prosječne razine znanja djece.
U posljednjih 40-ak dana, kako je jenjavala bura nezadovoljstva zbog cjelodnevne škole, sustav je pokazao samo kronično nerazumijevanje. Jer protivljenje eksperimentalnoj fazi ne znači i nije značilo da se najavljene promjene neće dogoditi za četiri godine kada će cjelodnevna škola postati obveza. Sustav je krajnje nezainteresiran bio i kada se prije nekoliko godina počela najavljivati ta promjena - zanimala ih je samo kao argument pred roditeljima zbog kojih, primjerice, nisu mogli ulagati u školske kuhinje dok ne vide hoće li država i na koji način u toj investiciji sudjelovati. Protivljenje eksperimentalnoj fazi cjelodnevne škole bilo je samo kupovanje vremena, obmanjivanje roditelja i prepuštanje onim školama koje su odlučile krenuti prve da se suoče s problemima koji ih putem, kao i u svakom eksperimentu, čekaju, a koje će za četiri godine same definirati kako će doista izgledati cjelodnevna škola u Hrvatskoj. Za četiri godine ti će se isti glasni protivnici možda dosjetiti svu odgovornost prebaciti na prijavljene škole, pripremajući u buri loše probavljive argumente pa glasno zapomagati kako ne žele da im škole iz malih sredina diktiraju promjene. A do tada će prijavljene škole krčiti put, a neprijavljene ući u velike radove na samoj infrastrukturi - jer hoće-neće dobit će kuhinje ako ih nemaju, dvorane, opremljene kabinete, dvorišta, opremu za rad ili, u mnogim slučajevima, potpuno nove školske objekte. Iz proračuna Europske unije. Pa bura nije imala smisla, no to roditeljima nitko nije rekao.
POVEZANI ČLANCI:
- Eksperiment sam po sebi uvijek ima negativnu konotaciju, no ovdje je riječ o prilici da se doista implementiraju promjene koje će odgovarati sustavu i koje će proizići iz učionice. Ne znamo što nas čeka, ne zanosimo se da će sve ići glatko i bez zastajkivanja, ali prijavili smo se i idemo u projekt kako bismo mogli reći što je dobro, a što loše. Kako bismo učenicima mogli omogućiti promjenu, naročito onima koji će se tek upisati u školu - kaže Zvonko Belvanović, ravnatelj Osnovne škole Josipa Antuna Ćolnića u Đakovu.
Ono što smatra najznačajnijim u projektu cjelodnevne škole je propisana obveza za potpomognuto učenje, program koji je u cjelodnevnoj školi svrstan u A2 dio - onaj za koji više nema izgovora - jer sada nastavnici, učitelji i profesori moraju u tome dijelu raditi s onim učenicima koji gradivo nisu razumjeli ili pak nadograditi znanje onih koji žele znati više.
- Najznačajniji dio je upravo dio potpomognutog učenja koji se odnosi na sve - kako na napredne tako i na one s teškoćama u učenju. Naročito za djecu s teškoćama jer nemaju sva djeca u svim sredinama asistenta i oni su u dosadašnjem sustavu bili prepušteni sami sebi. Sada i oni dobivaju priliku da im se upravo u tom dijelu više i kvalitetnije posveti i da se s njima radi - pojašnjava ravnatelj Belvanović. Naime, trenutačno u obrazovnom sustavu Hrvatske po zakonskim propisima, dakle na papiru, dopunska i dodatna nastava izvode se u svakoj školi, no praksa je nešto drugo od ispisanih zakona. Ono što poznamo kao dodatnu i dopunsku nastavu sada postaje obvezni dio školskog vremena u tom takozvanom A2 programu cjelodnevne nastave i svi će morati pohađati taj dio. Takva obveza sprečava dosadašnju praksu prema kojoj, na primjer, jedna profesorica drugoj na instrukcije iz vlastita predmeta koje se plaćaju šalje učenike, umjesto da isto gradivo objašnjava u dopunskoj ili dodatnoj nastavi. Propisanom obvezom o potpomognutom učenju sprečava se još jedna praksa u školama, ne tako rijetka. Naime, profesori u dnevnik upisuju da su odradili dopunsku i dodatnu nastavu iako nisu motivirali djecu da na nju idu, a ti sati su im dio plaće. S druge strane, roditelji na "odrađene" sate dopunske nastave upisane u satnici škola svejedno plaćaju instrukcije gdje god stignu - i u cijelom tom začaranom krugu nitko ne preuzima odgovornost. A baš svi u sustavu traže veće plaće.
- Dobrobit učenika bio je naš motiv zbog kojeg smo se prijavili za eksperimentalni program cjelodnevne škole. Vjerujemo da kroz taj program školu možemo bolje organizirati, odmaknuti je od krutog rasporeda. Sve se oko nas promijenilo i vjerujemo da se ovako možemo bolje prilagoditi učenicima - navodi razlog prijave na eksperimentalni program ravnateljica Osnovne škole Silvije Strahimira Kranjčevića iz Senja, Rosanda Bilović. I u toj školi sat potpomognutog učenja odnosno A2 program bio je glavni motiv zbog kojeg se žele okušati u novoj cjelodnevnoj školi i učenicima, bez straha ili brige o vlastitom interesu, ponuditi drukčiji model učenja i svladavanja gradiva.
- Popomognuto učenje treba školama. Taj je dio u javnosti podigao mnogo bure, no u našoj smo školi zaključili da nam je on bitan i nužan. U početku je i u našoj školi bilo skeptičnih, no kako smo se više informirali i kako smo više proučavali taj program shvatili smo da je to korisno ne samo nama nego i našim učenicima, jer sad imamo mogućnost samostalno definirati što želimo ponuditi učenicima, kako želimo s njima raditi i kako iskoristiti sav kapacitet škola - kazala je Bilović.
POVEZANI ČLANCI:
Ti će ravnatelji i škole prvi krenuti s programom cjelodnevne škole, koji, podsjetimo, ima četiri dijela. Prva dva su obvezujuća - A1 u kojem je nastava organizirana u predmetima kao dosad, s time da se učenicima nude novi predmeti i spaja prirodoslovlje u jedinstvenu cjelinu, i program A2 - program potpomognutog učenja u kojem svi moraju svladati gradivo ili naučiti više, i to tako da se prvi put u obrazovnom sustavu motiviraju učenici da napreduju u područjima koja su im zanimljiva i za koje iskazuju interes. Druga dva dijela su B1 izvananstavne i B2 izvanškolske aktivnosti. Upravo te izvanškolske aktivnosti zbunjuju mnoge roditelje budući da su već mnoga djeca uključena u takve aktivnosti u popodnevnim satima. Sada će privatnici različitih područja svoje aktivnosti koje već nude djeci, moći ponuditi odmah u školama nakon završetka nastave, a djeca koja ih budu birala, jer, naravno, kao ni dosad nisu obvezujuće, a dio su eksperimentalnog programa izvanškolskih aktivnosti, plaćat će u pola iznosa, dok će druga polovina tih aktivnosti biti subvencionirana kako bi se djecu i tako potaknulo da biraju ono u čemu se žele okušati ili što žele probati a dosad nisu mogla zbog financijskih razloga. Učenici neće, kako se to govorilo, boraviti svaki dan u školi do 14 sati, njihov boravak ovisit će o aktivnosti, predmetima i razredu koji pohađaju, a svaka škola sama će definirati satnicu.
Gospođo Kovačević, Vi doista mislite da će za četiri godine sve škola raditi u jednoj smjeni i da će se provoditi cjelodnevna nastava kako je trenutačno zamišljena? Je li Ministarstvo igdje objavilo koliko se škola mora sagraditi i nadograditi kako bi svi mogli u jednu smjenu i koliko bi to koštalo, i tko će to graditi jer znamo da nam radne snage toga profila nedostaje? Država u tri godine nije bila u stanju sagraditi 100 kuća u Petrinji, a sad će u četiri godine prirediti sve škole?! Zašto je OŠ Jure Kaštelana, koja se ponovno gradila iz temelja, sagrađena za dvosmjenski rad? I ova će reforma propasti kao što su propale i druge prije nje jer nije dobro postavljena!