O tkad je prvi put poslije izbora Most zahtijevao zajedničku vladu sastavljenu od triju koalicija, tu i tamo bi se prokrijumčario pokoji prigovor da je riječ o jednostranačju, jednoumlju kakvo smo imali pola stoljeća.
Mostovci su doživljavani kao idealisti, nevinašca, pa im se malo tko oštrije suprotstavljao. No otkad su na trojnom sastanku u zagrebačkom hotelu Esplanade predložili kako bi se imenovao premijer, i to "stručnjak" bez izbornog legitimiteta, te podijelile druge dužnosti i resori, tako reći masovno su u medijima i među političarima odbijani i osuđivani teškim, pa i najtežim riječima. Tako je HNS-ov zastupnik Goran Beus Richembergh optužio Most da se "ruga na izborima iskazanoj volji velike većine građana", da "čitavu naciju tretira kao svoje pacijente ili stado ovaca" te da "usiljeno potire društveni i politički pluralizam pod krinkom jedinstva", što je "totalitarna manira i antidemokratsko prozivanje jednoumlja". Slično je govorio i potpredsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak, odbivši naum Mosta o trojnoj vladi, rekao je kako nas on vraća "u vrijeme Socijalističkog saveza i jednopartijskog sustava". Nije da se hvalim, ali ću reći da sam političare i kolege preduhitrio, jer sam sedam, osam dana uoči izbora, 31. listopada, u svojoj tjednoj inventuri u subotnjem Večernjaku napisao bilješku i o predizbornoj težnji jednostranačju. Vrlo je kratka pa ću je citirati: "Sve manje stranke i koalicije, kad blaže, kad žešće, napadaju SDP i HDZ, ali svi bi s njima. Pa tako u HDSSB-u kažu da bez njih neće biti nove vlade.
Nove vlade neće biti ni bez Mosta, sigurni su mošćani. Neće je biti ni bez Bandića, odlučno tvrdi Bandić. A ni bez Čačića, kaže Čačić. Predsjednik Živog zida Sinčić već smjenjuje i zatvara, što će reći da i on očekuje vlast. IDS također voli koalicije na vlasti. A manjinci kažu da je njima teško biti u oporbi, pa eto i njih. Svi bi vlast, manje-više nikome ne bi smetalo što bi mu partner bio lijevo ili desno, te možemo govoriti o svojevrsnom jednopartijskom mentalitetu. Pa bi se predizborna kampanja mogla okititi pjesmom – Druže Tito, mi ti se kunemo..."
Dakle, Most je izraz jednog prilično raširenog i naslijeđenog, što bi rekao veliki književnik Ivan Aralica, "mentalnog komunizma". Nevjerojatno je da se mladi ljudi, Petrov, Grmoja i drugi, ponašaju poput Tita, Đilasa, Rankovića, Kardelja i drugih i djeluju kao nekakav partijski centralni komitet, politbiro ili izvršni odbor.
Često sam pisao o tome kako su u hrvatskoj prošlosti manjine – etničke poput Austrijanaca, Nijemaca, Mađara, Talijana ili Srba, ili ideološke poput ustaša i komunista – nagonski osjećale mogućnost da nametnu svoj diktat u Hrvatskoj. Istim nagonom vođen je i Most, koji je tako daleko od ponašanja koje mu dopuštaju rezultati izbora. Premda nemaju ni petnaest posto zastupnika u Hrvatskom saboru, oni govore kako ih je "narod izabrao" (sa stilom koji podrazumijeva sav narod), kako su im birači "povjerili odgovornost za državu" koju oni "moraju preuzeti".
Na isti način kao što su komunisti dolazili iz svojih bijednih biografija, i mostovci dolaze iz provincijske anonimnosti i nedostatka bilo kakvog iskustva u vođenju države i nedostatka bilo kakve uvjerljivosti da bi u tom vođenju bili uspješni. Kažu da jedino oni imaju program – ma koji program!? Na primjer, najžešće su se bili narogušili na Hrvatsku narodnu banku, a onda su nakon razgovora s guvernerom HNB-a podvili rep i kao sinje kukavice tvrdili da je guverner – na njihovoj strani! Provincijski se goropadnici uplašiše pred zaštitnikom jedine moći koju Hrvatska ima, a to je novac u stranim rukama! Most je zapravo ono "ništa" iz Internacionale koje hoće biti "sve".
Ugodno me je bila iznenadila HDZ-ova uskrata potpore Mostovu kandidatu za predsjednika Sabora, no još ugodnije me iznenadilo odlučno protivljenje Mostu iz HNS-a, premda se govori kako je riječ o strahu da bi u slučaju trojne vlade za HNS bilo manje fotelja. Hrvatska se mora oprijeti totalitarnim eksperimentima koji baš nigdje nisu donijeli ni boljitak za građene ni na duži rok ojačali državu.
>> Neka narod presiječe gordijski čvor na ponovljenim izborima
>> Božo Petrov, mesija iz našeg sokaka
Vaši su članci, Ivkošiću, već odavno postali nečitljivi. Dovoljno mi je već da vidim naslov nad ovim najnovijim pa da izgubim volju za čitanjem. Ne, niste u pravu, za Petrova i MOST mi, građani Hrvatske, smo ljudi koji su nakon dugog vremena konačno zaslužili na čelu zemlje ljude kojima je ZAISTA stalo do njezinog dobora i dobra svih nas. A ako smo za ikoga pacijenti i ovce, onda smo to za ljude koji nas dijele pričama o ustašama/partizanima, i to ne zato što im je zaista stalo bilo do jednih bilo do drugih, već zato da bi na osnovu tih priča mogli još koju dodatnu godinu musti još uvijek prilično masno hrvatsko vime. Mislim da bi bilo dosta toga.