Bivši ministar obrane RH s velikim operativnim iskustvom u Domovinskom ratu te vojni analitičar Večernjeg lista Ante Kotromanović gostovao je u četvrtak u našem studiju. Večernjakovoj novinarki Lani Kovačević komentirao je sto dana od početka rata u Ukrajini.
POGLEDAJTE INTERVJU:
Danas se obilježava stoti dan rata u Europi koji je započela Rusija vojnom invazijom na Ukrajinu. Kako danas gledate na situaciju. Krenulo je s ruskom idejom demilitarizacije, a završilo s okupacijom istoka Ukrajine?
Rusija je u početku krenula intenzivno i agresivno s ciljem brzog slamanja ukrajinskog vojnog i političkog vrha te osvajanja cijele države, međutim pokazalo se da se Vladimir Putin itekako preračunao. Prvih sto dana možemo podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu Ukrajinci su pokazali spremnost i zavidnu lucidnost u smislu vojne taktike. Obranili su glavni grad Kijev i otjerali su ruske postrojbe iz središnje Ukrajine tako da nisu ni mogli stići do zapada zemlje. To je natjeralo ruski vojni vrh na totalni taktički zaokret i dislokaciju rata na istok Ukrajine, odnosno na regiju Donbas.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, pokazalo se da ukrajinska vojska ne može do kraja parirati ruskoj agresiji. Pitanje je dana kada će Rusija uspostaviti apsolutnu vlast na jugoistoku Ukrajine i de facto ga spojiti s maticom iz Moskve. Sada se pokazalo koliko je infrastruktura važna. Rusi su sustavno radili na uništavanju cestovne, željezničke, industrijske, skladišne i proizvodne logistike. Ukrajinska vojska je iscrpljena, a postrojenja su uništena, što znači da novo naoružanje ne može biti isporučeno na front. Osim toga, i naoružavanje od država Zapada sada ide sporije. S druge strane, u Rusiji svi pogoni i dalje rade. Vrlo brzo mogu zamijeniti uništeno topništvo te oklopnu i zračnu mašineriju novom. Ne treba zaboraviti da je ruska vojska brojčano strašno nadmoćna tako da imaju luksuz odmarati svoje postrojbe, što rezultira permanentnim naletom.
Rusija je odustala od ofenzive na Kijev i Harkiv, dva najveća ukrajinska grada. Znači li to da se Vladimir Putin potpuno povukao iz te priče ili postoji nekakav skriveni plan?
Mislim da se od Kijeva apsolutno odustalo. Riječ je o gradu od četiri milijuna stanovnika u kojem je smještena apsolutno sva logistika. Za osvajanje takvog grada Rusi bi trebali žrtvovati gubitak i velike resurse, a i onda bi bilo pitanje bi li ga uopće osvojili. Vladimir Putin shvatio je da se ipak ne može u jednoj tako velikoj zemlji voditi tri fronta. Što se pak tiče Harkiva, mislim da od njega Putin nije odustao. Trenutačno su tamo bitke zaustavljene, a fokus je prebačen na istok.
Međutim, očigledno je da će Rusi sljedećih dana udarati na jug Ukrajine – gradove Nikolajev i Odesu te će pokušati napraviti svojevrsni prsten oko Kijeva stavljajući jug i istok Ukrajine pod svoju kontrolu. Ovo je postao iscrpljujući i dugačak rat. Stječe se dojam da se Rusima nigdje ne žuri i da se sasvim lagodno nose s pritiscima i sankcijama Zapada. Jedino čega me strah jest demoralizacija ukrajinske vojske. Ako se ovaj sukob nastavi još nekoliko mjeseci i ako ukrajinski gradovi počnu padati jedan za drugim, moguće je da će ih to obeshrabriti. To će svakako biti jedan od ključnih faktora u daljnjem sukobu.
Moskva je najavila da bi stanovnici Zaporožja i Hersona već ovog ljeta na referendumu mogli glasati o priključenju Rusiji...
Da, to će se vjerojatno i dogoditi. Taj referendum bit će organiziran uz snažnu propagandu i stanovitu silu koja će Putinu dati prividan legitimitet iako je posve jasno da te gradove namjerava osvojiti i priključiti Rusiji i bez referenduma.
Je li nakon sto dana rata Rusija postala drugorazredni igrač?
Rusija će uvijek nesumnjivo biti sila. Taj status im nitko ne može oduzeti. Golema su država s golemom vojskom i prirodnim resursima. Međutim, nisu prva sila i Amerikance s tog trona neće nitko skinuti u dogledno vrijeme. Pa dovoljno je samo pogledati brojke i novac koji se odvaja za razvoj vojne industrije i naoružanje. SAD premašuje 600 milijardi dolara na godišnjoj razini, a Rusija je na stotinjak milijardi dolara. Ipak, u ovom ratu Rusija se dosta opekla. Vidjelo se da nisu uspjeli u naumu da pregaze Ukrajinu za desetak dana, što im je nepovratno narušilo međunarodni ugled o supersili koja može što hoće i kad hoće. Pretrpjeli su strašne gubitke zbog nepromišljenih prvoloptaških taktika. Sad su to promijenili. Više ne žure i ne idu bezglavo na nekolicinu frontova. Taktika je iscrpiti ukrajinsku vojsku, ovo pretvoriti u dugi sukob bez kraja i demoralizirati ukrajinski narod.
Je li SAD onda jedini stvarni pobjednik ovoga rata?
Može se reći tko je najveći gubitnik. To su Europljani koji su prvi na udaru ekonomskih reperkusija, inflacije, nestašice i visokih cijena. SAD-u je uvijek i svakako cilj ekonomski i politički oslabiti Rusiju. To se neminovno dogodilo bez obzira na to što sankcije Moskvi nisu ostvarile učinak kakav se očekivao. Ali one ipak djeluju. Nešto sporije, ali djeluju. Tek će se za koju godinu vidjeti koliko će iz ovog rata Rusija izaći međunarodno i ekonomski izolirana, što će se reflektirati i na tamošnji standard koji može dovesti do socijalnih nemira i smjene autokratske vlasti.
Najružnija poruka jest činjenica da svijet gleda kako velika riba jede onu manju. To ne smije biti obrazac ponašanja u međunarodnom poretku. Ako to postane prihvatljiv narativ, onda možemo očekivati niz sličnih sukoba diljem svijeta. Zato je tu SAD bitan. Svjetski policajac treba postojati i ako je već tako, neka to bude SAD koji nikad neće dopustiti ovakve i slične krize na drugim kontinentima.
Što iz svega može naučiti Hrvatska?
Hrvatska može i treba samo učiti. Nekima će to zvučati smiješno jer mi imamo relativno svježe iskustvo iz Domovinskog rata. Ali treba imati na umu da se svijet promijenio. Ovo je dosad neviđeni sukob, urbani rat sa sofisticiranim oružjem. Mi, kao država, trebamo pratiti trendove u vojnom smislu bez obzira na to što smo zaštićeni kao članica NATO-a. Sada vidimo da se događaju stvari koje nismo mogli ni zamisliti. Hrvatska mora biti samodostatna u smislu vlastite vojske i u nju neprestano ulagati. Ovo je jedinstvena i povijesna prilika za reformu vojske RH.
Rusija je u ovom ratu imala hipersonične rakete, termobarične bombe, napredno topništvo i oklopno naoružanje te potpunu nadmoć u zraku i na moru. Međutim, rat pobjeđuju ljudi na terenu – pješadija koja s puškom u ruci ulazi u Mariupolj. To je srce svake vojske, to je jezgra bez koje se ne može. U tom smislu želim kazati da trebamo jačati ljudstvo u vojsci i organizirati pričuvne postrojbe koje će biti na mjesečnoj plaći. Tu mislim na one ljude koji su stručnjaci u svojim profesijama, ne samo na vojnike. Što će vam ljudstvo ako nemate liječnike, pravnike, prometne stručnjake, inženjere, IT profesionalce? Bez toga vojska ne može funkcionirati.
CIJELI INTERVJU POGLEDAJTE U VIDEOPRILOGU S POČETKA TEKSTA!
To je onaj isti tip koji je prodavao priču o maloj specijaliziranoj vojsci i nepotrebnosti odsluženja obaveznog vojnog roka dok je bio ministar i uveo hrpetinu pravilnika koji njegovim nasljednicima pružaju priliku štedjeti na pravima vojnika (pri tome ne mislim samo na materijalno-financijska prava nego i na osnovne formacijske potrebe vojnika). Sramota.