Nakon Glavne skupštine u utorak i pat-pozicije između Uprave i njezina strateškog partnera Danka Končara te Vlade RH, čini se da su sve više u pravu oni analitičari i komentatori koji predlažu da se i na Uljanik primijeni “Lex Agrokor”, odnosno Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku.
Naravno, u tom slučaju trebalo bi najprije promijeniti Zakon tako da on obuhvati i tvrtke s manje od 5000 zaposlenih (u Uljaniku ih je nešto manje od 4000) s bilančnim obvezama manjima od 7,5 milijardi kuna (Uljanikove su malo veće od četiri milijarde), no Vlada premijera Plenkovića vjerojatno bi to lako i brzo provela kroz Sabor.
Upravo ovih dana, međutim, u izdanju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) pojavila se studija (working paper 18/218) koja o režimu državne “izvanredne uprave” govori prilično negativno, i u pravnom i u ekonomskom smislu, te zapravo predlaže njegovo ukidanje, odnosno uklapanje u uobičajeni, donekle popravljeni stečajni postupak.
To za nas ne bi bilo od osobitog interesa da se državna “izvanredna uprava” u cijeloj Europi, a onda vjerojatno i u cijelom svijetu, ne prakticira samo u Italiji i Hrvatskoj.
Dodatno, najnovije spoznaje o talijanskom iskustvu mogle bi Plenkovićevoj Vladi i ministru gospodarstva Darku Horvatu izmaknuti ispod nogu teorijsku podlogu za primjenu “izvanredne uprave”, ili u najmanju ruku zakomplicirati i rastegnuti izmjenu Zakona i korištenje tih izmjena u Uljaniku prije no što on padne u redovni stečaj. A u čemu je problem s talijanskim modelom “amministrazione straordinarie” koji je Hrvatska pretočila u svoj “Lex Agrokor”?
U prvom redu, pišu MMF-ovi istraživači, “specijalni režim je (u Italiji) rijetko bio uspješan u postizavanju svojih ciljeva u restrukturiranju kompanija, i umjesto toga u mnogim slučajevima vodio je do prodaje poduzeća nakon dvije-tri godine. A jednom kada se vrijedni dijelovi grupe prodaju, preostala imovina se rješava kroz likvidacijsku fazu koja traje dulje nego opći (stečajni) režim...”
Već ovaj citat izaziva zebnju u pogledu krajnjeg ishoda Agrokorova restrukturiranja, a pogotovo budi sumnju u to mogu li se kroz “izvanrednu upravu” restrukturirati Uljanik i 3. maj u kojima je, za razliku od Agrokorovih glavnih poduzeća, poslovanje i privređivanje zapravo zamrznuto. A glavni razlog da MMF predloži potpuno odbacivanje talijanskog (i hrvatskog) modela “izvanredne uprave” jest njegova skupoća: “Fokus na očuvanje zaposlenosti u propalim tvrtkama kreditori i država skupo plaćaju, i on vjerojatno sprečava postizanje ekonomske učinkovitosti i mogao bi otežavati investicije i stvaranje radnih mjesta.”
MMF-ovi istraživači izračunali su da je spašavanje jednog radnog mjesta u Italiji kroz režim “izvanredne uprave” kreditore, dioničare i državu stajalo 420.000 eura ili 14 prosječnih BDP-a per capita više nego što bi koštalo u redovnom stečaju. Za Hrvatsku bi ta cijena iznosila oko 154.000 eura, a za Uljanikovu grupu ukupno oko 600 milijuna eura.
uljanik ne smije pasti