Datum je 12. prosinca 1961. godine. U zaglavlju stoji “CERN, Organisation Europeenne Pour La Recherche Nucleaire, European Organization for Nucelar Research”. Riječ je o 42. sastanku odbora za financije, koji je trebao odlučiti s kime će se potpisati ugovor o proizvodnji zakrivljenih magneta za prijenos zrake te četveropolnim lećama. Te komponente ključne su za rad akceleratora, ubrzivača koji služi za postizanje što veće brzine snopova čestica koji se sudaraju u nekom od detektora. Pozivi za tender, stoji dalje u dopisu, poslani na adrese 22 europske tvrtke. Od 22 pozvane tvrtke, ponudu je dalo njih devet, belgijski A.C.E.C, francuski Ateliers Pontier A.C.E.P., njemački Brown Bover & Co., Siemens A. G., nizozemski Neratoom, engleski A. E. I., švedski C. Mileikowsky & Co., švicarski Oerlikon Engineering Company te Tvornica električnih strojeva Rade Končar iz Jugoslavije.
Ponuda Rade Končara od 4,043.315 švicarskih franaka bila je najniža te je prihvaćena s još dvjema, onom Oerlikona te A.C.E.C.-a. Od Končara su zatraženi dodatni podaci jer su u ponudi navedeni samo cijena i uvjeti isporuke. Daljnji su razgovori vođeni u Zagrebu. Iz Končara su opisali uvjete i postrojenja kakvima zagrebačka tvornica raspolaže, naveli gdje bi se nabavljao materijal, što je do sada tvornica proizvodila te izrazili uvjerenje da bi Končar, iako do sada nije radio traženu vrstu izolacije zavojnice, posao mogao obaviti. Na kraju je 5. prosinca 1961. godine pala odluka da će se ugovor podijeliti. Rade Končar iz Zagreba dobit će ugovor za četveropolne leće vrijedan 2,672.200 franaka, a Oerlikon ugovor za otklonske magnete u visini 3,196.700 franaka. Takvim je ugovorima CERN uštedio 2,574.500 franaka.
Ali, preduvjet je za ostvarenje ugovora za Končar bio da se obave testiranja prototipova već u siječnju 1962. godine. Ako Končar na tim testovima ne zadovolji, tada kompletan posao ide švicarskom Oerlikonu. Prema zapisu u trećem broju časopisa elektroenergetika iz 2008. godine u kojem se govori o suradnji Končara s CERN-om, ti su testovi prošli i više nego zadovoljavajuće. Jer, kako tamo stoji, 1962. godine započinje isporuka 46 kvadrupolnih leća, ali i zakrivljenih magneta i ispitnog magneta. Opisano i nije prvi ugovor koji je ondašnji Rade Končar potpisao s CERN-om.
Već 1959. godine isporučene su magnetske leće i sustav regulacije programiranih strujnih udara visoke učinkovitosti za upravljanje magnetskim lećama protonskog sinkrotrona. Godine 1961. Rade Končar izrađuje i specijalna automatizirana postrojenja, motor-generatorski sklop s cjelovitom automatskom regulacijom za davanje strujnih impulsa visoke točnosti u magnetske leće. Suradnja CERN-a i hrvatske industrije, u slučaju da se ostvari nakon zaključenja ugovora između naše države i CERN-a, ne bi, dakle, bila ništa novo. Jugoslavija, koja je bila i među osnivačima CERN-a, nakon ugovora s kraja 50-ih i početka 60-ih godina prošlog stoljeća izašla je iz CERN-a, pa tako i jugoslavenske tvrtke te, naravno i Končar. Time je izgubila mogućnost ponovnog dobivanja takvih ugovora. Formalno, Jugoslavija je iz CERN-a izašla zbog problema u plaćanju članarine, dakle financija.
Pogledajte galeriju - NASA letjelica InSight:
Nakon Staljinove smrti
No, kako kaže dr. sc. Krunoslav Pisk s Instituta Ruđer Bošković, svjedok tog dijela znanstvene hrvatske povijesti, to nije potpuna istina.
– Treba prije svega istaknuti kako sve zemlje članice CERN-a imaju pravo sudjelovati u dostignućima te zajednice, sve zemlje članice sudjeluju u tim znanjima. Što njihove industrije tamo nauče, time se mogu koristiti pa, ako na temelju tog znanja razviju nešto novo, CERN će to kupiti. Pravilo je da CERN kupuje opremu samo od zemalja članica – kaže dr. Pisk te podsjeća kako je CERN zapravo nastao političkom voljom zato da se napravi centar konkurentan tada jakoj Americi.
– Jugoslavija je ušla u CERN iz jako važnog geopolitičkog razloga. Naime, od 1948. godine kada je došlo do razlaza Tita i Staljina tadašnja je država shvatila da mora razvijati vlastite znanstveno-istraživačke kapacitete. Već se tada organizira institut u Vinči, godinu dana poslije onaj u Ljubljani, a 1950. Ruđer, sve nuklearni instituti. Interes je tehnološko-znanstveni jer nuklearna znanost, koja je vrhunska sama po sebi, nudi i tehnološko rješenje, a to je reaktor kojim možete razvijati energetiku, a onda i izotope koje možete primjenjivati u brojnim područjima. Ali i atomsku bombu, koja se redovito službeno ne spominje. Tako je odlučeno da Jugoslavija uđe u CERN i bez ulaženja u Zapadni blok jer se mislilo kako će se tamo steći znanje potrebno za nešto takvo, da će se time ubrzati razvoj. Jer, u svojem neovisnom statusu Jugoslavija nije mogla službeno dobivati nikakvu pomoć, ni od Istočnog bloka ni od Zapada – objašnjava znanstvenik u mirovini koji je još aktivan na Institutu Ruđer Bošković te iznosi zašto je Jugoslavija izašla iz CERN-a unatoč velikom entuzijazmu s kojim je u tu zajednicu ušla.
– Nakon smrti Staljina dolazi do novog zbližavanja Jugoslavije i SSSR-a. Sovjeti, na sličan način kao i CERN, organiziraju centar u Dubni pa se nudi da Jugoslavija bude i u Dubni. No, nije se tu puno toga dogodilo za Zagreb. Više je, doduše, pozitivnog bilo za Beograd i tamošnji institut. No, Sovjeti nude i reaktor kasnih 50-ih godina koji i danas postoji u Vinči. Kada je 1958. godine osnovana savezna komisija za nuklearnu energiju koju je vodio Aleksandar Ranković, počelo se shvaćati da CERN ne nudi Jugoslaviji ono što bi ona htjela. Tada u bivšoj državni nije bilo toliko medicinskog i tehnološkog razvoja, znanost se ponajviše vrtjela oko čiste fizike pa je vlast gubila interes za članstvo u CERN-u. Tako Jugoslavija 1962. godine izašla iz CERN-a, odnosno prestala je plaćati članarinu navodeći financijske razloge, no ipak se prije svega radilo o nedostatku interesa. Jugoslavija je ipak dobila status promatrača – kaže dr. Pisk.
Status promatrača značilo je sudjelovanje u nekim tijelima CERN-a, a jedan od naših najvažnijih znanstvenika, dr. Ivan Supek još je nekoliko godina nakon izlaska Jugoslavije iz CERN-a sjedio u upravnom tijelu te institucije. No, više nije imala pravo odlučivanja.
– Tada se dogodilo da industrije iz bivše Jugoslavije više nisu mogle ugovarati poslove s CERN-om jer Jugoslavija više nije bila član – govori nam dr. Krunoslav Pisk. No, poslije se dogodio obrat.
– Kasnih 80-ih godina Jugoslavija je ponovno pokušala ući u CERN za mandata predsjednika savezne vlade Branka Mikulića i Ante Markovića. Ministri s kojima sam u tom smislu surađivao bili su Božo Matić i Božo Marendić. Jugoslavija je bila promatrač pa su njezini znanstvenici i dalje, cijelo to vrijeme za kojega više nije bila član, mogli dolaziti istraživati u CERN. Institut Ruđer Bošković oformio je jednu sjajnu grupu znanstvenika koja je uspjela ostvariti i zamjetnu suradnju u CERN-u. Razmišljanje je ministara Bože Matića i Bože Marendića išlo u smjeru slušanja savjeta prema kojima bi Jugoslavija trebala obnoviti svoj znanstveni i tehnološki napredak pa još jednom to povezati s nuklearnom industrijom i znanosti općenito. Operacionalizacija toga pripala je zajednici nuklearnih instituta u Jugoslaviji koja se zvala NUKLIN. Osim tri glavna instituta, tu su još bili i Končarov institut, institut Energoinvesta i još više od toga. Ja sam bio taj koji je od države dobio akreditive za pregovaranje o članstvu u CERN-u. I tada se ponovno u priči pojavljuje Končar zbog svoje sjajne povijesti suradnje s CERN-om krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. No, i u CERN-u su uvidjeli da Jugoslavija ide prema raspadu pa su počeli kalkulirati. Umjesto ozbiljnih pregovora s Jugoslavijom, oni su u prvom koraku potpisali suradnju s institutima, pa je tako takav ugovor potpisao i Institut Ruđer Bošković 1989. godine – bio je to ugovor o suradnji – kazao je dr. Pisk te nastavio o početku kontakata neovisne Hrvatske s CERN-om.
Zašto nisu došli?
– Uspio sam 1991. godine prvog ministra znanosti u Hrvatskoj Osmana Muftića nagovoriti da počnemo s kontaktima. I 1991. godine Hrvatska je kao država potpisala ugovor s CERN-om. Bio je to ugovor na pet godina i mogao se produljivati. U te su sastanke bili uključeni ljudi iz Končara, Ruđera, ali i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, koji je imao dosta ljudi koji su već surađivali s CERN-om. Pokojni Jure Radić 1992. godine kao ministar poslao je pismo namjere CERN-u ne više samo o suradnji nego i o članstvu. CERN je to ljubazno odbio kurtoazno navodeći kako postojeći ugovor pokriva sve što je u tom trenutku potrebno i ne treba ga mijenjati. I ministar Branko Jeren 1993. godine poslao je slično pismo, koje CERN ponovno odbio iz meni nepoznatih razloga opet navodeći da je postojeći ugovor sasvim dovoljan – prisjeća se dr. Pisk. Dodaje kako je Končar uvijek bio u fokusu kad je riječ o ponudama CERN-u. Končar je bio perjanica, ogledalo onoga što se može ili se moglo učiniti.
– Kada se počelo raditi na LHC-u, dva važna čovjeka i zastupatelja Hrvatske i njezina članstva u CERN-u, i dr. Alfred Ašner i Guy Pajić, slali su mi materijale kojima sam mogao prezentirati Vladi kako postoji ozbiljna mogućnost da Končar usvoji supravodljivu tehnologiju potrebnu za LHC. Bio je to posao vrijednosti 20 milijuna švicarskih franaka kojima bi se lako platila i članarina u CERN-u – ističe Pisk.
Končar doista jest sudjelovao u stvaranju Large Hadron Collidera, najvećeg uređaja svoje vrste, mnogi se akteri sjećaju tog vrhunskog događaja za hrvatsku znanost i tehnologiju. Danas nažalost pokojni, dr. Ašner bio je iznimno cijenjen u CERN-u te je jedno izaslanstvo CERN-a posjetilo Hrvatsku 2001. godine. Nakon što su se uvjerili da se s Končarom može raditi, slijedili su intenzivni razgovori o uključivanju u taj veliki projekt. Opet se, međutim, pojavio ograničavajući čimbenik, a to je da Hrvatska nije članicom CERN-a. Ipak, nakon dvije godine stručnih predstavljanja i analiza Končar je dobio narudžbu za proizvodnju, ispitivanje, transport i ugradnju sabirničkog sustava 20 kA za napajanje CMS-magneta. Za postignutu kvalitetu u proizvodnji i ugradnji tog sabirničkog sustava društvu Končar – Montažni inženjering d.d. dodijeljena je zlatna plaketa CMS-a za 2006. godinu. Naši sugovornici zbog toga osjećaju iznimno zadovoljstvo, ali i razočaranje jer dodjeli tog vrijednog priznanja nije nazočio nitko ni iz hrvatskih medija ni iz službene politike, uključujući tu i osoblje veleposlanstva.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Plesala je dugo ta kuja srboslavija, sad pleše samo tamo gdje nema duševnog mira. Oklopi su razni a Hrvat nikad neće biti Jugoslaven ... Bog i Hrvati