Danas ujutro, nekoliko minuta nakon što sam na Twitteru i Facebooku objavio svoj novi (nadam se privremeni) broj telefona, nazvao me moj stari prijatelj Darko koji me sredinom osamdesetih nepovratno zarazio ovisnošću o elektroničkoj komunikaciji. Darko je tada bio sistemski inženjer na Institutu Ruđera Boškovića, a ja pretjerano znatiželjan i poprilično asocijalan tinejdžer. Darko je u slobodno vrijeme u svojoj kući održavao Zagreb BBS, pri čemu je BBS kratica za Bulletin Board System ili u nekom doslovnijem prijevodu – elektronička oglasna ploča.
Na BBS-ovima, što je tada bio najbliže internetu za mase, mogli ste pisati poruke na javnim “pločama” o određenim temama ili privatne poruke koje ste izmjenjivali među korisnicima. Znam se katkad šaliti kako je to bilo vrijeme onih velikih modema iz američkih filmove u koje ste uglavili telefonsku slušalicu i ako ste bili dobar glazbenik mogli ste zviždanjem u slušalicu napraviti onaj temeljni “handshake” između dvaju računala. Na IRB-u je tada već postojao internet i Darko mi je osigurao jednu e-mail adresu na računalu koje se zvalo Olimp (u ono doba morali ste tražiti dozvolu da biste uopće imali adresu). Godinama sam taj papir imao na zidu iznad svog radnog stola. Naravno, internet je potpuno uništio BBS supkulturu i prije godinu-dvije na Facebooku se otvorila grupa “Hrvatski BBS-eri” u koju sam se odmah učlanio samo da bih otkrio kako se sve rasprave i dogodovštine koje članovi izmjenjuju zapravo odnose na sredinu i kraj devedesetih. No ja sam se posljednji put ulogirao na BBS tamo negdje 1992. godine, što me objektivno svrstava u kategoriju dinosaura. I dok ljudi možda znaju da se i prije devedeset i pete komuniciralo putem modema, malo se zna tko su ti ljudi bili. Eto, ja sam bio jedan od njih.
Devedesetih sam bio relativno tih i dok sam se aktivno koristio internetom, pa čak bio i osnivač, a neko vrijeme i urednik časopisa NeT. NeT je, nažalost, prestao izlaziti jer je bio malo ispred svoga vremena i tadašnjih 10 do 15 tisuća internetskih korisnika u Hrvatskoj nije bila dovoljno velika baza čitatelja da bi list održali na životu. Svoju potrebu za pisanjem tih sam godina uglavnom izražavao kroz različite informatičke i poslovne časopise, ali kako sam ušao u posao i vremena je bilo sve manje, a sustizati rokove sve teže, i to je pisanje prestalo.
Godine 2004. dogodilo se nešto novo i zanimljivo, a to je blog. Prvi hrvatski blog-servis pokazao mi je Željko Anderlon s Monitor.hr-a (i danas vrlo uspješnog hrvatskog portala), ulogirao sam se pod pseudonimom Mrak i kreirao Mračni blog. Pseudonimom sam se služio zato što nisam bio siguran da ću se tom igračkom dugo igrati, a točno tom kombinacijom zato što je to kombinacija početnog slova moga imena i nekoliko slova prezimena, zato što inače imam sklonost prema tamnijim i hladnijim mjestima, zato što vjerojatno puno previše slušam alternativnu glazbu i zato što se općenito uglavnom odijevam u crno. Za divno čudo, unatoč tome što je blog ubrzo postao vrlo popularan, moj je identitet dugo ostao neotkriven.
Razočaran društvom
Iz razloga i motiva koji su zapravo kulminirali u veljači ove godine, kada sam trebao postati jedan od dužnosnika u Uredu predsjednika, odlučio sam početi pisati o businessu, ekonomiji i politici zato što sam duboko razočaran društvom u cjelini (unatoč povremenim svijetlim trenucima i sjajnim primjerima) te zato što sam shvatio da netko nešto mora učiniti. Zapravo je bilo poražavajuće da to moram biti ja, no mislio sam da će se, ako pokrenem neku raspravu, ako počnem postavljati prava pitanja, možda još ljudi priključiti i možda na kraju iz svega stvorimo neku društvenu korist (nekako sam osjetljiv i mislim da se društvo mora brinuti o slabijima, a takvih je u ovoj državi mnogo).
Mračni blog bio je blog jedne osobe, a meni ih je trebalo mnogo pa sam stoga stvorio stranicu Pollitika.com, grupni blog specijaliziran za sve teme koje se bave politikom i od svog osnutka do danas definitivno središnje mjesto za “građansku” politiku na hrvatskom komadiću interneta.
Prvu zapaženiju “političku” pažnju moje pisanje na blogu dobilo je u času kada je Carla del Ponte odlučila izjaviti kako je Hrvatska udovoljila kriterijima te da ona više ne stoji na putu između Hrvatske i EU. Tada se povela velika rasprava u Saboru, a zastupnica Marija Lugarić izišla je za govornicu i citirala moje riječi s bloga na kojem sam ustvrdio kako nas je od EU do sada čuvala Carla del Ponte, dok se od tog trenutka moramo brinuti sami. Makar sam čest gost po Europi, ne idealiziram je previše i znam da ona nije rješenje naših problema te da to rješenje moramo pronaći sami.
Zanimljivo je i da je Carla del Ponte osobno odgovorna za moj prvi obavijesni razgovor u životu. Naime, Ante Tomić u jednome je času pisao o Rahimu Ademiju (tadašnjem haaškom optuženiku) te je pokušao objasniti složeni odnos države prema njemu i drame koje je njegova obitelj prolazila, no, unatoč svemu, ostala na okupu. Ja sam potom napisao vrlo kratak osvrt rekavši kako je priča o Rahimu Ademiju priča s više ljubavi i domoljublja nego mnoge druge ratničke priče kojima smo tada bili zasipani. Nakon nekoliko dana pojavio se komentar na blogu čiji se autor predstavio kao Ademijeva kći te je ukratko napisao da bi mama Valentina (ako se dobro sjećam) pošteno izmlatila Carlu del Ponte, samo da može. Čudom Google optimizacije, moj je blog bio prvi na ključne riječi Rahim Ademi, komentar je bio dobro vidljiv i njegov branitelj odmah je policiji prijavio da se netko lažno predstavio na internetu (zamislite vi samo taj bezobrazluk!), no kako se radilo o Haagu i slučaju visoke vidljivosti, policija je navalila te sam tako odradio svoj prvi obavijesni razgovor. Dobro se sjećam, bio sam uplašen i u šoku ne bitno manjem nego što je ovaj koji ovih dana proživljavam.
Bill Gates i Al Gore
Na policiji sam potom bio još nekoliko puta, među ostalim, i zbog Sanaderova blindiranog BMW-a, ali i zbog mog projekta biračkih popisa. Biračkim popisima dugo sam se bavio zato što smatram da nema pravedne države bez pravedne vlasti. Pravednu vlast nikada nećemo imati ako vladajuće ne izaberemo na poštenim izborima, a njih nije moguće obaviti bez besprijekornih biračkih popisa. Svi smo, naravno, već godinama znali da se biračkim popisima manipulira, no nismo znali kako ni gdje. Moja je ideja bila vrlo jednostavna i samo sam htio pokazati koliko je birača prijavljeno na određenoj adresi. Ja ne mogu biti policajac i baviti se time što se događa u Splitu, Makarskoj ili nekom seocu na granici s Bosnom, no mogu pokazati drugima kako da to provjere. Smatram da je objava i provjera načina kako se manipulira tim popisima bila kap koja je prelila čašu. Danas svi znaju što se s njima dogodilo i kao rezultat, u Saboru se raspravlja o Zakonu o prebivalištu, ali i o promjenama Ustava koje bi spriječile te manipulacije. Nekako mislim da je to bila sjajna ideja i da je ta internetska stranica više nego opravdala svoju svrhu (a dobio sam i svjetsku nagradu za promicanje demokracije na temelju toga).
P. S. Posljednjih mjeseci svakako su me nazivali. Moj prijatelj Tomislav Klauški na portalu Index.hr nazvao me hakerom bez završenog fakulteta. U trenutku kad je to objavio s lijeve mi je strane na TED-u sjedio Bill Gates, a s desne Al Gore. Čitajući taj tekst na Indexu i osvrnuvši se oko sebe, shvatio sam da mogu živjeti i s etiketom koju mi je zalijepio Klauški.
Sve mi se čini da su Rakara Milanović i Josipović dali kao žrtveno janje da se njih ne otkrije u svemu ovome. Tako ti je kad se družiš sa takvim slojem ljudi.