Dok je još prije nekoliko dana Muhammad Al-Baradei u Beču širio
optimizam tvrdeći da bi se spor vezan za iranski nuklearni program
mogao uskoro riješiti, dogodilo se suprotno: slučaj je predan Vijeću
sigurnosti UN-a.
Nepopustljivošću Irana i zapadnih pregovarača optimizam se rasplinuo.
Stvari su se zakomplicirale kada je Bush, očito shrvan trajnom
američkom noćnom morom Kinom, sklopio s kineskim suparnikom Indijom
ugovor o nuklearnoj suradnji, čime je zapravo Ahmadinejadu poslao lijep
i skup dar. Revolucionarni gardist Ahmadinejad, koji je svoj nuklearni
program pretvorio u mjerilo nacionalne suverenosti i na tom pitanju
ujedinio inače razjedinjene Irance, sada s pravom može grmiti o
"dvostrukom moralu".
Nekada "nesvrstana", a sada vanjskopolitički izolirana Indija, za
razliku od Irana, još nije niti pristupila međunarodnom ugovoru o
zabrani širenja nuklearne energije. Dosad su europski pregovarači,
Britanci, Francuzi i Nijemci, uime Europske unije pregovarali s
Irancima. Washington je vukao konce u pozadini. S Irancima su
pregovarali i Rusi, koji još od kraja 19. stoljeća ustraju na nekom
svom utjecaju s ove strane Kaspijskog jezera.
Ali, kada će se i kako Amerika uključiti u igru? Hoće li biti
"preventivnog" udara? Primiče se trenutak američke odluke. Dobro
upućeni izvori tvrde da bi Amerikanci nakon uključivanja Vijeća
sigurnosti Irancima mogli poslati ultimatum da u roku od 30 dana
prestanu s obogaćivanjem urana. Iranci, koji su četvrti u svijetu po
proizvodnji nafte, mogli bi odgovoriti uskraćivanjem isporuka. Velikog
izbora nema: Amerika bi, kao u slučaju Sjeverne Koreje, koja već
posjeduje atomsko oružje, mogla slegnuti ramenima i reći da se tu ništa
ne može učiniti. Zašto Washington Irancima ne dopusti da na svom
teritoriju u ograničenom smislu obogaćuju uran?
Naravno, postoje i jastrebovi. U Washingtonu upozoravaju da bi Iranci
najkasnije za pet godina, a možda već potkraj ove godine, mogli
proizvesti nuklearnu bombu te predlažu zračne udare. Taj bi korak bio
nadasve opasan jer je riječ o pogonima koji su smješteni na različitim
mjestima u Iranu.
Iran bi na takav napad sigurno odgovorio, a stručnjaci već upozoravaju
na njihove rakete "shahab 3", koje mogu nositi nuklearne glave i imaju
domet od 2000 kilometara. Iranci bi mogli dosegnuti sve američke
ciljeve u Aziji, ali i Izrael. Izrael, pak, ima nuklearno oružje...
Rat ipak nije izgledna opcija. Vjerojatnija je dugotrajna eskalacija
krize.
PLANET POLITIKE
