Od vrhunca 2009./2010. do danas hrvatski realni efektivni tečaj mjeren jediničnim troškom rada deprecirao je gotovo 20 posto, samo za nekoliko postotaka manje nego grčki tečaj – napisao je ovih dana u svojem izvješću o stanju makedonskog izvoza analitičar Bečkoga instituta za međunarodnu ekonomiju (WIIE) Vladimir Gligorov.
Dvadeset posto?! Pa to bi se moglo zvati i devalvacijom! Zar je kuna prema euru u sedam godina zaista realno devalvirala 20 posto? A nije prošla ni godina-dvije od velikih rasprava treba li ili ne kunu deprecirati po jedan ili dva posto na godinu. Zar je moguće da je kuna deprecirala i 20 posto, a da to javnost uopće nije primijetila? Da, upravo je tako! A što to uopće znači, je li to bilo za zemlju dobro ili loše? Dobro, nažalost, nije bilo. Inozemne banke koje su proširile svoj biznis na Hrvatsku, na hrvatskom deviznom tržištu na kojem samo one mogu trgovati već 24 godine drže cijenu eura u kunama manje-više fiksnom, neovisno o ponudi i potražnji za eurima, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi hrvatska ekonomija. Tako se nominalni tečaj kune nije mijenjao čak ni u Velikoj recesiji kad je viša vrijednost eura možda mogla pomoći hrvatskim izvoznicima da lakše prebrode krizu.
Ali, stvarnost je neumoljiva! Budući da banke nisu dopustile nominalnu, korekcija tečaja se dogodila realno: euro je poskupio mjereno cijenom rada. Tako sada u Hrvatskoj za kupovinu istog iznosa eura treba 20 posto više rada; odnosno, mjeren eurima, rad je u Hrvatskoj devalvirao 20 posto. I banke su zapravo došle na isto. Nisu dopuštale poskupljenje eura jer su strahovale da će im klijenti teže vraćati skuplje eurske kredite, a sada im klijenti ipak teže vraćaju nominalno jednako velike dugove jer, mjeren eurima, manje vrijedi njihov rad. Nakon drastičnog pada potražnje za njezinim proizvodima u svijetu Hrvatska je svoju konkurentnost obnavljala realno pojeftinjujući rad.
“Realno” znači da su radnici, da bi dobili istu plaću mjereno eurima, morali raditi sve više i proizvoditi sve veći bruto domaći proizvod. Premda je nacrtao malo drukčiju sliku, Vladimir Gligorov u svojoj studiji o makedonskom izvozu nije pogriješio: gotovo identičan grafikon objavljuje i Hrvatska narodna banka u svojim redovitim mjesečnim Biltenima. A pitanje na koje se nakon svega nameće glasi: nije li bilo pametnije, kako su to učinile mnoge druge zemlje, dopustiti da tečaj nominalno deprecira, a da mjeren cijenom rada ostane isti? Monetarni stručnjaci na to pitanje dali bi različite teorijske odgovore, ovisno o tome kojoj “školi” ekonomije pripadaju. No, Hrvatska je na tu dilemu u zadnjih sedam godina odgovorila empirijski: uz održavanje nominalnog tečaja, a uz njegovu realnu deprecijaciju mjereno cijenom rada – zaustavlja se zapošljavanje. Ako za isti realni trošak rada postojeći zaposlenici moraju proizvesti 20 posto više, onda za novima nema potrebe. A moglo je biti drukčije, da za niže plaće u eurima u Hrvatskoj radi više ljudi, a to bi trebao biti cilj svake ekonomske politike.
