S čak osam rekordno vrućih godina u ovome stoljeću i samo jednom u 100 godina prošlog te s upozorenjima klimatologa na sve ekstremnije suše i poplave, i laicima je jasno kako tvrdnje stručnjaka da će voda za 50-ak godina imati važniju geopolitičku ulogu od nafte i plina nisu samo priče. Nafta i plin tad će već biti izuzetno rijetki – i skupi – pa će voda vrlo vjerojatno biti jedan od glavnih resursa i povod za ratovanja, naročito na euroazijskom prostoru koji tradicionalno troši velike količine kvalitetne vode, kazao je nedavno prof. Igor Dekanić sa zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. Istina, ratova zbog vode i dosad je bilo. No budući će biti i jači i žešći, upozorava akademik Darko Mayer. Prema dostupnim podacima, od biblijskih vremena do naših dana u svijetu se vodilo već 367 oružanih sukoba zbog vode ili napada na vodoopskrbne i hidrotehničke objekte s ciljem ostvarenja ratnih ili terorističkih ciljeva.
Obnovljive zalihe
– Ratovi za vodu ili zbog nje odvijaju se više od 5000 godina, ali se 87% njih, odnosno 319 dogodilo u 20. i 21. stoljeću – od hereroškog i Namaqua genocida na području nekadašnje Njemačke Jugozapadne Afrike (danas Namibija) pa do sukoba za vodu u zemljama zahvaćenim ratnim ili terorističkim operacijama u zadnjih 10-ak godina, Libiji, Siriji, Iraku, Afganistanu, Alžiru, Nigeriji, Sudanu... Dakle, voda, odnosno vodoopskrbni i hidrotehnički objekti stalno su ugroženi od napadača diljem svijeta, bilo da je riječ o njihovu zauzimanju i korištenju ili o tome da se ugrozi protivnička strana u sukobu koji se ne odvija primarno zbog vode, što je imalo i ima utjecaj na geopolitičku kartu svijeta – tvrdi Mayer.
– Daljnjim porastom broja stanovnika, posebno u nerazvijenim i siromašnim zemljama, s klimatskim promjenama i povećanim potrebama za vodom zbog proizvodnje hrane (navodnjavanja), industrijalizacije i korištenja vode za proizvodnju električne energije, sukobi zbog vode sve će se više zaoštravati. Za očekivati je i da će vodoopskrbni i hidrotehnički sustavi biti sve češća meta terorističkih napada – objašnjava Mayer. Zemlje koje će eksploatirati bogate izvore prosperirat će, a ostale će se boriti za sve manje rezerve.
Prema procjenama UNESCO-a, koje obuhvaćaju 188 zemalja svijeta, Hrvatska je, nakon Norveške i Islanda, na visokom trećem mjestu u Europi sa 32.828 prostornih metara obnovljivih zaliha vode po stanovniku i među rijetkima koje građanima sustavom javne vodoopskrbe jamče i osiguravaju pitku vodu. Obnovljive zalihe podzemnih voda u Hrvatskoj procjenjuju se na oko 9 milijardi prostornih metara godišnje, a koristi oko 4,5 posto zaliha. No dok se hvalimo tim brojkama i komparativnim prednostima koje bismo, prema najoptimističnijima, poput nekog bogatog vodenog Kuvajta mogli dobro unovčiti i u kratkom vremenu otplatiti i vanjski dug, u Hrvatskoj još nisu provedena istraživanja na temelju kojih bi se domaće rezerve vode “potvrdile” sa sigurnošću, a potom adekvatno zaštitile. Mayer objašnjava kako su najvažnije tzv. obnovljive zalihe podzemnih voda, osjetljive i na relativno male promjene klimatskih značajki. Američki znanstvenici izračunali su da bi porast godišnje temperature od 2 stupnja te smanjenje količine oborina za 10% vodne zalihe u zemljama s aridnom klimom (gdje je količina padalina manja od mogućeg isparavanja, odnosno s vrlo niskom vlažnosti zraka) smanjile za 1,5 do dva puta. A kako su količine vodnih zaliha znatno osjetljivije na promjene količine oborina nego na temperature zraka, u slučaju globalnog zagrijavanja vodne zalihe u aridnim područjima koja čine 30% Europe, 60% Azije, najveći dio Afrike i jugozapadnog dijela Sjeverne Amerike, 30% Južne Amerike i najveći dio Australije, drastično bi se smanjile.
– S obzirom na klimatski pojas u kojem je Hrvatska i na relativno velike količine voda koje dotječu rijekama s područja drugih država, klimatske promjene u nas neće bitno utjecati na ukupnu vodnu bilancu, odnosno na raspoložive zalihe vode – smatra Mayer.
Veći gubici na Jadranu
No gospodarimo li resursima marom dobrog gospodara?
Pomoćnica ministra poljoprivrede za vodno gospodarstvo Elizabeta Kos kaže da je uslugom javne vodoopskrbe pokriveno 93% Hrvatske, što znači da toliko hrvatskih građana ima mogućnost priključenja na neki od javnih vodoopskrbnih sustava. Stvarno je priključenih pak 84%, od kojih najviše u Gradu Zagrebu, a najmanje u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Procjene su da se u Hrvatskoj troši 120 litara vode na dan po stanovniku, što je i više nego dovoljno kada znamo da oko 700 milijuna ljudi u svijetu nema pristup zaštićenom izvoru pitke vode, a 2,5 milijardi ne koristi sigurne sustave odvodnje. Iz oko 600 vodocrpilišta na kojima se voda zahvaća iz podzemnih vodonosnika i izvora, a manji dio iz rijeka, jezera i akumulacija, godišnje se u Hrvatskoj zahvati 460,7 milijuna m3, a korisnicima isporuči 268,3 milijuna m3 obrađene zdravstveno ispravne vode.
– To znači da se prosječno u sustavima javne vodoopskrbe izgubi oko 42% prethodno zahvaćene vode. Gubici su veći na jadranskom vodnom području (48%), a manji na vodnom području Dunava (36%) – odgovara Kos. Stoga je, ističe, jedna od najznačajnijih zadaća vodnoga gospodarstva uložiti napore i znatna financijska sredstva u smanjenje gubitaka vode iz vodoopskrbnih sustava. To će se postići gradnjom novih i rekonstrukcijom postojećih starih sustava koji su u funkciji, a generiraju značajne gubitke vode, objašnjava, ističući kako pri tome računaju i na izdašne fondove Europske unije. Nakon programskog razdoblja 2007.-2013. u kojemu je Hrvatskoj za 23 odobrena projekta izgradnje vodnokomunalne infrastrukture osigurano 199 milijuna eura, novo od 2014. do 2020. podrazumijeva 1,05 milijardi eura ulaganja.
No uz procjene kako potrošnja pitke vode zadnjih 100 godina raste po stopi dva puta većoj od rasta populacije, dok će se u iduća dva desetljeća svjetske potrebe za vodom povećati 650%, najspretniji i najpametniji biznis s vodom već su dobro unovčili, mnogi bi je i privatizirali, dok se u Hrvatskoj voda kao strateški resurs pri obavljanju gospodarske djelatnosti daje u koncesiju, najdulje na 30 godina.
Flaširana voda nosi gubitke
Kos kaže da su koncesije koje država daje različite, od korištenja voda u proizvodnji električne energije, za pogon uređaja, korištenje u tehnološke i druge svrhe, navodnjavanje... pa do zahvaćanja vode namijenjene ljudskoj potrošnji uključujući mineralne i termomineralne vode, za stavljanje na tržište u izvornom ili prerađenom obliku, u bocama ili drugoj ambalaži. Početkom ožujka 2016. bila su 23 važeća ugovora o koncesiji, a godinu ranije njih 27, od kojih su jedinice regionalne samouprave i državni proračun u 2015. uprihodovali oko 13 milijuna kuna (još nema podataka koliko su iscrpili). Godinu ranije koncesije su plaćene 11,1 milijun kuna za zahvaćenih 392,1 milijun kubičnih metara vode.
– U 2015. proizvedeno je 374 milijuna litara prirodnih mineralnih i prirodnih izvorskih voda, od čega je proizvodnja prirodnih mineralnih voda iznosila 193 milijuna litara, a proizvodnja prirodnih izvorskih voda 181 milijun litara – objašnjava direktorica Gospodarsko-interesnog udruženja proizvođača pića (GIUPPH) Jasna Čačić.
Tvrdi kako ukupna proizvodnja vode kontinuirano raste posljednje tri godine. Lani je bila 7,6% veća od ukupne proizvodnje u 2014., proizvodnja prirodnih mineralnih voda 4,7%, a proizvodnja prirodnih izvorskih 11% veća nego godinu ranije.
No zna li se da su 53 poduzetnika u sektoru proizvodnje osvježavajućih napitaka, mineralne vode i drugih flaširanih voda u 2014., prema podacima Fine, ostvarila 1,77 milijardi kuna ukupnih prihoda (oko 60% je voda) te oko 200 milijuna kuna dobiti, mnogi godinama prigovaraju kako koncesionari do vode dolaze prejeftino. Po iscrpljenoj litri plaćaju, naime, oko 3 lipe, 30 kuna po prostornom metru. No privatni konzultant Drago Munjiza, nekadašnji čelnik Konzuma i Gastro grupe, tvrdi kako koncesionari plaćaju i porez na dobit, PDV, doprinose za zaposlenike, komunalnu naknadu... Pored Jamnice, koja u gaziranim vodama drži 85% tržišta, a u negaziranim 70%, tu su još Atlantic grupa (Bio Natura, Kalničke vode), Sveti Rok, Živavoda (Viva), Naturalis, Trento... dok potrošnja ovisi i o kvaliteti turističke sezone i vremenskim / klimatskim prilikama te godine, objašnjava Munjiza. Godinama se za tržište voda pripremao i Franck kao strateški partner Agrokoru, no na kraju je odustao od koncesije u Gospiću. Coca-Cola je odustala od Bistre, a ni Podravki se više ne mili Studena koja joj nosi samo gubitke. “Krpa” ih prihodima od Vegete pa se ovih dana čuje kako o prodaji Studene pregovara s češkom Kofolom koja je nedavno preuzela slovensku Radensku i Badelova bezalkoholna pića.
– Na taj način Kofola bi s Radenskom i Studenom mogla postati broj 2 u Hrvatskoj. No to ne mogu bez podrške Agrokora i Lidl / Schwartza koji kontroliraju tržište maloprodaje hrane u Hrvatskoj, a Agrokor i HoReCa kanal (Roto dinamic, Velpro, Jamnica) – tvrdi Munjiza.
Jamnica pak kao nesporan lider proizvodi oko 75% ukupne proizvodnje voda u boci u Hrvatskoj, a s rastom ekonomije i povećanjem kupovne moći domaće će tržište još rasti, uvjeren je predsjednik uprave Ivica Sertić.
Kako i ne bi bila kad se već na domaćem tržištu troši oko 170 litara vode i sokova godišnje po stanovniku.
– Na flaširanu vodu otpada oko 95-100 litara po stanovniku godišnje po čemu smo u vrhu potrošnje u Europi, iako je naša voda iz slavine pitka za razliku od većine zapadnih zemalja EU – tvrdi Munjiza. Potrošnja vode u boci u EU iznosi 52 milijarde litara, otprilike 103,3 litre po stanovniku godišnje, dok sektor ostvaruje ukupan godišnji promet od 12,4 milijarde eura. Posljednja anketa Hendala za magazin JaTrgovac pokazala je kako 89,5% anketiranih građana tvrdi da si toči vodu iz slavine, a 10,5% njih preferira kupovnu flaširanu vodu.
Pitkom vodom peru se ulice
No čitaju li sitna slova na deklaracijama? U nas se, naime, uglavnom gazirana voda zove mineralnom. No gazirane i negazirane mogu biti sve tri vrste voda koje se prema propisima EU, kao i nacionalnim, dijele na tri kategorije: prirodnu mineralnu vodu, izvorsku i stolnu vodu. Mineralna i izvorska voda crpe se iz zaštićenog podzemnog izvora. Prirodne mineralne vode vezane su uz lokalitet, dolaze iz određenog podzemnog izvora zaštićenog od bilo kakvog zagađenja, a karakterizira ih izvorna čistoća, mikrobiološka ispravnost, stabilan mineralni sastav koji je naveden na etiketi. Ni te, a ni izvorske vode koje se moraju puniti u boce iz zaštićenog izvora ne smiju biti tretirane, moraju proći test zdravstvene ispravnosti Ministarstva zdravlja i ne smiju biti klorirane. Vode za piće u boci ili stolne vode dolaze pak iz različitih izvora, uključujući i površinske vode, a kod njih je čak dozvoljena i dezinfekcija i tretiranje u procesu proizvodnje te dodavanje minerala.
Koliko je pritom opravdana njezina cijena – litra eurosupera 95 ovih dana na Ininim crpkama stoji 8,24 kune, a pola litre Jane 7,29 (što znači da litra stoji i 14,58 kuna), znat će se vjerojatno vrlo skoro.
Klimatolog Branko Grisogono upozorava kako su se u povijesti već vodili ratovi zbog klimatskih promjena, dok je s neumoljivim porastom broja stanovnika na Zemlji voda, među ostalim, postala i superstrateška sirovina kapitalističkih kartela.
S druge strane vodu i dalje razmetljivo trošimo, čak i peremo ulice gradova pitkom vodom. Predviđanja Međunarodnog instituta za istraživanje politike hrane govore kako će nekontrolirano trošenje plavoga blaga u poljoprivredi, industriji i kućanstvima do 2050. godine ugroziti 4,8 milijardi stanovnika na Zemlji, polovicu svjetske proizvodnje žitarica, a zbog suše i nestašica u pitanje će doći i 45% svjetskog BDP-a – oko 63 tisuće milijardi dolara.
>> Je li voda nova nafta? Grade jedan od najvećih cjevovoda na svijetu
>> Je li voda iz boce kvalitetnija od one iz slavine?
