Oko 34 tisuće radnika prijavilo se do kraja kolovoza na burzu rada nakon što su dobili poslovno uvjetovani otkaz. Riječ je o ljudima koji su bili zaposleni “za stalno”. Lani je u cijeloj godini bilo 24.505 takvih oblika otkaza! Nakon otkaza, na burzu je došla i 61 tisuća osoba koje su imale ugovore na određeno. Broj stalno otpuštenih radnika povećao se 50 posto, dok je broj radnika koji su ostali bez posla jer im je istekao ugovor na određeno bio veći desetak posto! Vlada je najavila da će mijenjati Zakon o radu kako bi detaljnije regulirala rad na daljinu, no pokazalo se da će rad od kuće biti sporedan, dok će se koplja lomiti oko otkazne procedure stalno zaposlenih radnika. Ministar rada Josip Aladrović veli da Vlada želi smanjiti “broj ugovora na određeno, ali isto tako i ići prema fleksibilizaciji raskida ugovora na neodređeno vrijeme”. Gotovo u dlaku sličan stav prenosi nam i Hrvatska udruga poslodavaca.
– Neki od ključnih zahtjeva HUP-a smanjenje su ugovora na određeno vrijeme, u kojima je Hrvatska jedan od predvodnika, a znamo da takvi ugovori donose određenu dozu nesigurnosti i da je radnicima nemoguće planirati život i budućnost ako rade pod takvim ugovorima (kreditna nesposobnost i dr.). Međutim, uvjet za smanjenje tih ugovora svakako je fleksibilizacija ugovora na neodređeno vrijeme, koji su trenutačno pretjerano kruti i rigidni te otežavaju poslodavcima zapošljavanje nove i kvalitetne radne snage – poručili su nam iz HUP-a.
Svaki četvrti radi kraće
Hrvatska prednjači po udjelu kratkotrajno zaposlenih radnika i ukupnoj zaposlenosti, posebno za vrijeme sezone. Broj je zaposlenih na određeno između 22 i 26 posto, ovisno o mjesecima. Zakon o radu dosad se mijenjao otprilike svakih deset godina, a posljednje znatnije promjene radnih uvjeta bile su 2003. te 2013. godine. Obje promjene, koje su uglavnom išle u korist ‘fleksibilizacije’, izgurale su lijeve vlade. Primjerice, tada su prepolovljeni otkazni rokovi, ukinuta je obveza dostave programa zbrinjavanja Zavodu za zapošljavanje, bolovanje je uključeno u otkazni rok, smanjen je broj zaštićenih kategorija radnika od otkaza, ukinuta je obveza poslodavca da radniku mora ponuditi drugo radno mjesto ili edukaciju. Također, smanjena je maksimalna visina naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora(s 18 na osam plaća), ubrzan je postupak otpuštanja viška radnika (za one koji otpuštaju više od 20 radnika, odnosno više od 10 posto zaposlenih te je olakšan rad od kuće). Nakon tih promjena Hrvatska se po lakoći otpuštanja i zapošljavanja smjestila među zemlje umjerene rigidnosti u reguliranju otkaza i zapošljavanja na poznatom Indeksu zakonske zaštite zaposlenja, u društvu sa Slovačkom, Austrijom i Poljskom.
Nije poznato da je, osim Hrvatske, u razdoblju pandemijske krize neka druga europska zemlja najavila promjene radnog zakonodavstva u dijelu koji bi se odnosio na otkaznu proceduru, no u mnogim zemljama socijalni partneri pokušavaju dogovoriti uvjete za rad od kuće.
Sociolog Dragan Bagić (Filozofski fakultet Zagreb) kaže kako nije ni očekivao da će se razgovori voditi samo o radu na daljinu.
– Čim se Zakon o radu otvori, sve dospijeva na stol – veli Bagić.
Uoči prvog kruga konzultacija sindikati su bili suzdržani u izjavama jer su čekali da čuju s čime će izaći Vlada i poslodavci. Činjenica jest da od karantene raste broj otkaza, pa i obveza isplate otpremnina, koje ne smiju biti manje od jedne trećine plaće po godini staža, najviše do 6 plaća. Kolektivnim ugovorima dogovoreni su i povoljniji iznosi. Hrvatska narodna banka provela je istraživanje nakon prošle krize koje je pokazalo da su poduzeća na krizu odgovorila smanjivanjem troškova poslovanja, a ponajviše smanjivanjem troškova rada. Dominantna strategija smanjivanja troškova rada bilo je smanjenje broja zaposlenih osoba, i to kroz individualna otpuštanja, ali i neobnavljanje privremenih ugovora pri isteku te zamrzavanje i smanjenje novih zapošljavanja. U prvim godinama krize relativno mali udio poduzeća u Hrvatskoj smanjivao je nominalne plaće nastojeći se prilagoditi negativnom gospodarskom šoku, no taj se udio iz godine u godinu povećavao, kao i postotak radnika obuhvaćenih smanjenjem plaća.
– Ne vidim procese velike transformacije u gospodarstvu koji bi zahtijevali da se sada neka radna snaga masovnije zamijeni i zahtjev za fleksibilizaciju otkaza tumačim kao pokušaj poslodavaca da malo olakšaju upravljanje kadrovima. Moguće je da se toliko boje ove krize da misle da neće biti oporavka iduće godine pa unaprijed žele smanjiti troškove otpuštanja – ističe Bagić, koji pretpostavlja da bi se sad moglo razgovarati samo o cijeni otkaza nakon što je kod posljednje izmjene pojednostavljena otkazna procedura.
– Poslodavcima je u interesu smanjiti potencijalnu cijenu otkaza ako dođe do masovnijeg otpuštanja. Taj bi potez bio možda opravdan da imamo neke sektore koji su u procesu tehnološke transformacije, ali njih nema. Iza svega iščitavam puki strah i pesimizam vezan za koronu ili korištenje prilike da se taj problem riješi za neka druga vremena – ističe Dragan Bagić.
Ne znaju otpustiti
Kad je riječ o ugovorima na određeno, Bagić upozorava da je domaća praksa liberalnija od zakonskog rješenja.
– Država ima instrumente zahvaljujući kojima može utjecati na smanjenje udjela ugovora na određeno, poput poreznih olakšica koje se primjenjuju. Poslodavci su već uzeli petogodišnje poticaje da zaposle mlade ljude na neodređeno, a onda traže snižavanje troškova da ih mogu otpustiti kad nestanu poticaji. To je neprincipijelno i društveno nekorektno – kaže Bagić.
Sindikalistica Ana Pezelj (SSSH) ne vjeruje da će poslodavci manje zapošljavati radnike na određeno ako im se olakšaju otkazi zaposlenih na neodređeno.
– Nije da se ne mogu dati otkazi, ali mnogi ni to ne znaju, pa gube sudske sporove – veli Pezelj na osnovi iskustva sindikalnih pravnih službi. Osobito se to odnosi na izvanredni otkaz jer je tu potrebno kumulativno zadovoljiti više uvjeta, primjerice da je riječ o izuzetno teškoj povredi obveza iz radnog odnosa, da nastavak radnog odnosa nije moguć te da je poslodavac reagirao unutar 15 dana otkad je saznao za povredu.
Ja ne znam što još ljudi čekaju u Hrvatskoj, ma bježite van što prije pa neka si faraoni uvezu robove iz Indije i Nepala koji će im biti zetovi i snahe. U drugim zemljama se još koliko toliko poštuje radnika i ne ponižava ga se a ovdje će vam jedan zapušteni rođak kriminalca Kovačevića Aladrović određivati sudbinu, ma fuj.