Čim je novi rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, izustio da Sveučilište treba postati “mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti”, s velikom se vjerojatnošću moglo pretpostaviti da će ga zbog toga napasti ovdašnji ratoborni i isključivi ateisti. Čim je Jutarnji list te Borasove riječi stavio na naslovnicu, već se sa sigurnošću moglo, po principu: “spontano, na moj znak”, očekivati nastavak napada na novoga rektora. Ti su napadi podsjetili na komunističko vrijeme, kada je takva netrpeljivost prema biblijskim vrijednostima bila poželjna karakterološka i ideološka osobina. Takvo je netrpeljivo ponašanje politički njegovano tijekom pola stoljeća komunističkog režima. Posebno egzemplarno prema politički proskribiranome zagrebačkome nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu, koji je živio upravo po biblijskim vrijednostima. Nakon što uskoro bude proglašen svetim, mogao bi to biti povod i za novi atak na te vrijednosti.
U titoizmu je ateizam ustrajno uzgajan kao politički poželjna osobina. S ateističkih propovjedaonica se stalno orilo: “Religija je opijum za narod!” Vjera je u tim komunističkim kanonima postala istoznačnica za nešto zaostalo i primitivno. Tada je svaka nevjernička budala tupljenjem protiv biblijskih vrijednosti postajala važnom. Režimski politički majmuni su na naredbu svoga dresera na Bibliju i kardinala mogli baciti kamen i još biti javno pohvaljeni i nagrađeni. Sličan se model ponašanja ponavlja i sada. Kao što se nekada napadalo bilo kakav spomen biblijskih vrijednosti, isto se događa i danas poslije toliko desetljeća! Kao da je vrijeme partizanskog poraća pa se i sada humanističke biblijske vrijednosti pretvara u njihovu suprotnost. Podmetanja i javne podvale opet se pojavljuju u svome starom i zločestom obliku.
Usprkos svojim antifašističkim stavovima i biblijskome ćudoređu, kardinal Stepinac je na montiranom političkom procesu 1946. godine osuđen na 16 godina strogoga zatvora! Stepinac je bio osuđen kao podupiratelj NDH i kao duhovni pokrovitelj ustaških zločina, premda se protivio ustaškim načelima i njihovu provođenju. Još u početku Hitlerove vlasti, Stepinac u svojim zagrebačkim propovijedima grmi protiv “kumira nacionalsocijalizma”, protiv rasne nejednakosti i progona različitih. Danas su svjetonazorski nasljednici njegovih hulitelja ponovo u prilici osporavati biblijske vrijednosti kao da one nisu i općeljudske. Da je svojedobna hajka protiv kardinala Stepinca bila ideološki klimava, a pravno trula, moglo se sasvim uvjeriti još sredinom osamdesetih prošloga stoljeća, neposredno prije smrti kardinalova tužitelja Jakova Blaževića.
Blažević je još tada, možda “pod priličnom parom” zapravo priznao da se kardinalu na montiranom političkom procesu sudilo zato što Katoličku crkvu u Hrvatskoj, po Titovu traženju, nije htio odvojiti od Vatikana. Iluzorna je bila obrana kardinalova odvjetnika juridički vrsnoga doktora Ive Politea. Pravno inferiorni i sirovi Blažević morao je na suđenju pobijediti po nalogu Partije. Dvadesetak godina kasnije, veliki hrvatski pjesnik i sveučilišni profesor Jure Kaštelan mudrošću uspijeva čak i svemoćnoj Partiji izlazak Biblije predstaviti kao neprijepornu kulturnu potrebu. Da je Kaštelan bio zadrti partizan, puki partijski poslušnik, manje nacionalno svjestan i kulturno osjetljiv, prvoga poratnog hrvatskog izdanja Biblije Kršćanske sadašnjosti sigurno ne bi ni bilo. No tadašnja je hrvatska kulturna elita, za razliku od nekih današnjih intelektualnih pigmeja, znala što Biblija znači za općeljudsku i nacionalnu kulturu. Nekadašnje su partijske političke komesare sada zamijenili “liberalni intelektualci” koji jedino dopuštaju mišljenje koje se slaže s njihovim. Oni zapravo i nisu intelektualci nego mentalni teroristi. Hrvatsko je društvo i radi njih ne samo vrijednosno podijeljeno nego i netolerantno i nezdravo. Retorika Komunističkog manifesta nikada zapravo u Hrvatskoj i nije nestala.
>> Damir Boras: Biblijske vrijednosti su zanemarene, moramo im se vratiti
Kod toliko tih gadova mozete zamislit kakva nam je buducnost