Hrvatski obrazovni sustav napokon dobiva nacionalne ispite, a s njima i stvarnu priliku da se u sklopu cijele vertikale obrazovanja naglasak stavi na stvarno znanje učenika. Nemaju nacionalni ispiti nikakve veze s prijamnim ispitima, nisu u svojoj namjeri ni provedbi ni približno slični i neće nikada zamijeniti jedni druge. I stoga je izuzetno važno ne samo za učenike nego i za roditelje i nastavnike da nacionalne ispite shvate kao najbolji put objektivne procjene znanja koja sustavu može samo pomoći.
To, nažalost, već u pilot-projektu shvaćaju samo oni nastavnici čiji je rad uistinu orijentiran, bez posebnih uputa obrazovne politike, na znanje učenika, a ne na njegovu ocjenu, a nisu u većini ni roditelji koji razumiju da ocjena učeniku ne jamči ništa. Bunili su se i djeca i roditelji kada se prvi put uvodila i državna matura kao prvi ispit koji je jednak za sve učenike, u kojem nije bitno čiji je učenik sin ili kćer i u kojem je jedino važno znaš ili ne… Tako će i nacionalni ispiti najprije na površinu izbaciti upravo one dionike sustava koji će se glasno protiviti jedinom objektivnom vanjskom vrednovanju znanja učenika osnovnih škola jer će se u tim ispitima ujedno iskristalizirati i nerealno ocjenjivanje i trud onih čiji je posao prenijeti znanje. Rezultati tih ispita otvorit će mnoga pitanja, a umanjit će i ambicije roditelja.
Tako će se ujedno iskristalizirati i daljnji put učenika u srednjim školama koje se i sada bore s najboljima koji su najbolji tek po subjektivnoj ocjeni u osnovnoj školi. Hrvatska tek treba odlučiti što će točno s nacionalnim ispitima i njezinim rezultatima, ali svakako treba ići u smjeru unapređenja obrazovnog sustava, koliko god to nastavnicima i učiteljima stvaralo stres i natjeralo ih da u prvim reakcijama nakon rezultata pilot-projekta nacionalnih ispita izuste kako oni djecu nisu pripremali za nacionalne ispite jer nisu dobili takve upute obrazovne politike. A da su i dobili ikakve upute, one bi se mogle sastaviti samo u jednostavnu rečenicu: dođite na radno mjesto i odradite posao! Jer nacionalni ispiti nisu za upute, oni su jedini ispiti koji predstavljaju stvarno stanje, točnije stvarnu razinu znanja učenika koja mora biti temelj za prelazak u srednje škole. Ujedno su prilika onim najboljim nastavnicima, profesorima i učiteljima koje naše škole imaju da konačno dođu u prvi plan, da budu cijenjeni i plaćeni za svoj rad.
Daleko je to od stvarnosti, draga Lana. Kad biste samo znali koliko je nastavnika zalutalo u struku, koliko su oni nesvjesni svojih postupaka, pa tako i procjena, a time i ocjena ne temelju nekakve objektivnosti. Dok se ne uvedu psihološke procjene na pedagoške studije, neće biti sreće s obrazovnim kadrovima, a onda dolazimo i do ostalih problema: konkurentnost prihoda i plaća, ubojiti učinak administracije i, u novije doba, informatizacije, koji umanjuju udio neposrednog rada za koji su učitelji obučavani. Ako tome pridodamo i neujednačenost u opremi škola i deficite određenih kadrova u nekim sredinama, tada shvaćamo koliko ima iluzija u pokušaju da se ostvare pravi učinci tzv vanjskog vrednovanja. Sjetimo li se još koliko je novca utrošeno za sve te uposlenike NCVVO-a, transport, troškove transporta i ispravljanja testova, shvatit ćemo da smo odavno mogli pametnim ciljanjem na jednostavna reformska rješenja učiniti tehnološki iskorak usporediv s jednom Finskom. Lijepo bi bilo da posvetite jedan svoj članak utjecaju udžbeničkih politika na pogubnost obrazovnih rezultata, umjesto puhanja u krivi rog zagovaranja "objektivnih" mjernih mehanizama u obrazovanju. Istražite malo koliko se javnoga novca razbacuje dostavama besplatnih učenika po školama na način da se dovoze dvije tri knjige svakog dana od različitih nakladnika, koliko su te knjige didaktički napisane, kako ta distribucija po školama izgleda i koje su time posljedice po motiviranost učenika da poštuju njihov sadržaj.