Uvjerljiva pobjeda – 60,4 naprema 38 posto – neovisnoga (!) pretendenta na mjesto predsjedničkog kandidata Demokratske stranke, 74-godišnjeg “jadnička“ (“underdog“) Bernieja Sandersa nad miljenicom američke liberalne političke, akademske, donatorske i showbiz kaste, negdašnjom Prvom damom (suprugom Billa Clintona) Hillary Clinton, koja bi u političku povijest SAD-a pod svaku cijenu željela uči kao prva žena, u simbolički izuzetno važnoj državici New Hampshire, mogla bi značiti početak kraja incestuoznoga braka iz računa glavnih centara američke i svjetske moći: Wall Streeta, Bijele kuće, bezbrojnih lobističkih skupina, Kongresa i Vrhovnog suda. Pobjeda Bernieja i poraz Hillary jako su me usrećili jer upozoravaju na mogućnost bitnih promjena u shvaćanju politike, državništva, ali i ljudskosti u suvremenoj politici koja je odavno postala ključnim dijelom showbiza, a time i predmetom narodnog prijezira, otuđenja, cinizma i gubitka vjere naroda ne samo u političare i političke stranke već i u suvremene države i međunarodni poredak.
Kao Gepetto iz Pinokija
Predizbori (primary) u državi New Hampshire na neki su način testni izbori jer je riječ o sjeveroistočnoj saveznoj, petoj najmanjoj državici koja u američkoj povijesti ima vrlo važno simboličko mjesto zbog činjenice što je prva (u siječnju 1776.) proglasila neovisnost od Kraljevstva Velike Britanije. No, da bi pobijedio na predizborima, kandidatkinja ili kandidat Demokratske stranke (DS) mora priskrbiti 2382 glasa delegata, a Republikanske stranke (RS) 1237. U Iowi i NH u igri je od potrebna 2382 bilo mršavih 78 glasova, od kojih je Hillary osvojila 32, a Bernie 46. Paradoks je unutarstranačke utrke DS u tome što od spomenuta 2382 glasa koji jamče pobjedu čak 370 pripada tzv. superdelegatima, stranačkim vrhovnicima, koji svoje glasove mogu dati kome žele, a trenutačno su 362 svoj glas obećala Hillary, a samo 8 “jadničku“ Bernieju. Njezina je prednost, dakle, još uvijek golema. Usto, u svih devet država u kojima će se predizbori održati do kraja lipnja – Nevada, Južna Karolina, Michigan, Florida, Sjeverna Karolina, Ohio, Wisconsin, Pennsylvania i Kalifornija – u devet najpouzdanijih anketa kojima se koristi najbolji američki politički, sportski i burzovni “prorok“ Nate Silver (pokretač, vlasnik i glavni strateg i analitičar portala FiveThirtyEight), Hillary ima prosječnu prednost i više od 20%.
Budući da dugo pratim rađanje i rast “fenomena Bernie“, čini mi se da mogu odgonetnuti i temeljne razloge zbog kojih je taj senator-starčić iz Vermonta (državice od samo 650.000 stanovnika!), koji djeluje kao lik iz nekog retrocrtića ili bajke, primjerice kao politički majstor Gepetto iz Pinokija, odjednom ušao u političku i medijsku modu i zašto njegova sada jedina konkurentica polako izlazi iz mode. Sve te razloge na početku svest ću na ključni: Bernie je autentični američki liberal-ljevičar iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, a Hillary priučena, naštrebana, botoksirana demokratkinja. Bernie Sanders rođeni je Njujorčanin (rođen je u Brooklynu), dijete je poljskih Židova “dotepenaca“ čije su obitelji stradale u holokaustu, a njegov je otac teško spajao kraj s krajem kao prodavač boja i lakova, dok mu je majka bila kućanica. Siromaštvo, osjećaj odbačenosti i opća kulturna klima šezdesetih u kojoj je socijaliziran odveli su ga na put marksizma, socijalizma i frojdovske psihoanalize spolnosti i libida. U državicu Vermont na krajnjem sjeveroistoku Amerike preselio se ranih šezdesetih kad je ona postala odredištem i utočištem brojnih hipija i njihovih zajednica žednih i gladnih netaknute prirode i slobodne ljubavi koje su živjele život u skladu s maksimom: “Sex, drugs, and rock‘n’roll“. Sam Sanders tvrdi da nikada nije bio hipi i da je u životu popušio samo dva džointa.
Sebe već pedeset i nešto godina smatra “socijalistom“ iako, kako ispravno zaključuje The Economist, u zanimljivom kratkom članku “Koliko je Sanders socijalist?“, zapravo nije socijalist jer se protivi ključnoj ideji Karla Marxa o društvenom/državnom vlasništvu. Tvrdi: “Ne vjerujem u to da bi vlada/država trebala biti vlasnik sredstava za proizvodnju.” Štoviše, iako u kampanji inzistira na zahtjevu za “političku revoluciju”, njegova ideja revolucije nema baš nikakve veze s tezama Marxa i Engelsa o klasnoj borbi i komunističkoj revoluciji, a još i manje s praksom ljudožderskih komunističkih revolucija koje su vodili Lenjin, Staljin, Mao, Castro, Tito i drugi. Na njegovo shvaćanje katastrofalnih posljedica današnjeg kockarskog kapitalizma ključni utjecaj imala su zapravo dvojica ljudi: Albert Einstein na početku i u posljednje dvije godine – papa Franjo. Kad je Einsteinov utjecaj posrijedi, riječ je o kratkom eseju “Zašto socijalizam?” koji je genijalni fizičar objavio 1949. godine i u kojem se zalaže za “nebirokratsku socijalističku plansku ekonomiju” kao suprotnost kapitalističkom društvu koje pokreću puki profitni motivi. Bernie danas ne skriva fascinaciju i potpuno suglasje s kritikom pohlepnog kapitalizma i “ekonomije isključivanja“ pape Franje, kojeg naziva “izuzetnom pojavom“ tvrdeći: “Dragi Bože, on je baš nekako došao u vrijeme kad smo ga trebali.“ U shvaćanju ideje “političke revolucije” Bernie je metaforički Santa Claus (Djed Božićnjak) koji bi današnji bezdušni američki financijski i korporativni kapitalizam – u kojem 1% stanovništva u političkim parolama raspolaže s 99% nacionalnog bogatstva, dok je taj postotak u stvarnosti između 35 i 45% – želio oplemeniti “uvozom“ niza praktičnih rješenja skandinavskog socijaldemokratskog kapitalizma koji je zadržao najviše elemenata negdašnje europske države blagostanja.
Što to, dakle, predlaže Bernie i što ga je dovelo u modu kao simbol puntarskog Robina Hooda u zemlji u kojoj je sloboda poduzetništva i trgovanja, pa i sloboda stjecanja bogatstva bez ikakvih ograničenja, već više od stoljeća najviša društvena vrednota? Želi ozakoniti minimalnu nadnicu od 15 dolara po satu, pravo za sve Amerikance na minimalno zdravstveno osiguranje i zaštitu, želi osmisliti nadzor nad divljanjem cijena lijekova i medikalizacije svakodnevnog života koji su uvele supermoćne farmaceutske industrije. Također želi ozakoniti pravo na bolovanje roditelja bolesne djece, povećati, a ne smanjiti socijalnu pomoć najpotrebitijim pojedincima i obiteljima, ukinuti plaćanje školarine u svim javnim školama. Želi ozakoniti tzv. Robin Hood porez od 0,5% na sve burzovne transakcije čije bi prihode usmjerio na poboljšanje obrazovanja siromašne djece i na istraživačke projekte, uvesti socijalno pravedniji sustav progresivnog oporezivanja najbogatijih, promijeniti sustav financiranja političara i političkih stranaka kojim upravlja uska korporativna “donatorska kasta“. Konačno, želi povratiti barem dio odavno izgubljenog povjerenja u politiku i političare, saveznu vladu i – najvažnije – budućnost Amerike kao zemlje jednakih prilika za sve.
Socijalno pravedni ili “socijalistički“ elementi njegova programa privlačni su za ljude različitih svjetonazora i socijalnih pripadnosti. Međutim, za desetke tisuća oduševljenih mladih ljudi, posebice cura, koji u kampanji prate i oduševljeno slušaju Bernieja uz moto “Feel the Bern“ (igra riječi koja bi se mogla prevesti kao: Osjeti vrućeg Bernieja) nije privlačan samo njegov program nego i njegova pojava i život. Studentski portali i društvene mreže, ali i urbane kulturne tiskovine i mediji tipa The Rolling Stone Magazine i The Mother Jones Magazine, pronašli su u njegovu pradavnom studentskom i svakodnevnom životu mnoštvo zgoda koje su ga pretvorile u junaka u još jednoj apokaliptičnoj generaciji: odrasloj na razmeđu staroga i novoga tisućljeća, spolno inhibiranoj strahom od AIDS-a.
Spolna žudnja i čaša vode
Kad su mediji otkrili, a sam Bernie to potvrdio, da baš i nije bio najbolji student, da nije veliki ljubitelj čitanju klasičnoga akademskog i lijepoknjiževnoga kanona te da je kao mladi student – nadahnut knjigom Wilhelma Reicha “Seksualna revolucija” i doktrinom Aleksandre Mihajlovne Kolontaj prema kojoj spolnu žudnju treba utažiti kao što žedan čovjek ispija čašu vode – napisao svojevrsni “Seksualni manifest“ upućen sveučilišnoj administraciji u kojem protestira protiv odluka sveučilišne birokracije da u studentskim domovima strogo razdvoji studentice od studenta onemogućavajući im time slobodan ljubavni i spolni život, mlade je dobio na svoju stranu.
Da je Bernie Hrvat, za njega bi Zagrepčani kazali da je stari šajser, a Dalmatinci bi ga zvali isluženim galebom ili Bernie-prčom. Ako se, dakle, dogodi predizborno čudo pa Demokratska stranka za svoga predsjedničkog kandidata izabere Bernieja, koji nije čak ni njezin član (u Senatu je neovisni senator), a ima um pokojnog Stipe Šuvara i socijaldemokratski gard Antuna Tonća Vujića, onda ćemo mirne duše moći kazati: Ovaj svijet doista ide dođavola. Budući da je u Americi ostvareno puno toga što je prije samo dvadesetak godina izgledalo nezamislivo, možda i Robin Hood iz Vermontske šume potkraj ove godine postane predsjednički kandidat DS-a. Zašto ne i predsjednik SAD-a: ankete mu daju dobre šanse u izravnom sudaru s – Donaldom Trumpom.
>> Trump osvojio predizbore u Nevadi
>> Bernie Sanders i Donald Trump pobjednici predizbora u New Hampshireu
