Godinu dana uglavnom je drijemao u Diplomatskom protokolu Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Tu i tamo bi se rastegnuo pa lagano prošetao od stola do stola, pogledao što se zbiva. Rad ga nije posebno impresionirao pa bi se vratio na svoje mjesto i nastavio spavati. I onda je, povrh svega, još i nagrađen kad je prošlog tjedna završio jednogodišnji pripravnički staž.
Rocky, 15-mjesečni labrador retriver, dolazio je na posao s djelatnicom MVEP-a Marinelom Coćev Vlajčević dok se pripremao da jednog dana, kad završi edukaciju, pomaže osobama s invaliditetom ili djeci s teškoćama u razvoju. U vlasništvu je Centra za rehabilitaciju Silver, a Marinela je socijalizatorica, volonterka koja uvodi psa u svijet, izlaže ga svakodnevnim i ne toliko svakodnevnim situacijama.
– Posebno mi se urezalo u pamćenje kad mi je kći bila u bolnici na operaciji slijepog crijeva, pa su pse doveli da razvesele male bolesnike. Suprug i ja smo krajem 2018. odlučili da djeci, Ani i Niki, pokažemo da se za Božić ne moraju darivati materijalni pokloni, već da mogu pokloniti svoje vrijeme za nešto više od običnog dara – govori nam Marinela.
U Centru za rehabilitaciju Silver prošli su proceduru, dobili štenca i uz skripte s uputama, tjedne sastanke i stalnu podršku, kao i financiranje hrane i veterinara, počeli s radom da Rockyja odgoje u mirnog i staloženog pomagača.
– Vodili smo ga se svuda sa sobom, išao je u školu s djecom, na aktivnosti. Ide s nama u kino, razne ustanove, tramvaje, putuje, vodimo ga sa sobom kad idemo u kupnju hrane gdje vreba najveće iskušenje – mesnica – govori Marinela. Edukacija se, ističe, događa obostrano. S jedne strane socijalizator uči psa da bude miran, što ipak ne znači da pored sebe ima robota. Kad dođe na livadu, trčat će kao i svi drugi psi. Sve dok mu ne stave prsluk, kad počinje raditi i mora biti miran. Stoga su i suvišna pitanja kako mu je dok Marinela radi i može li socijalizator obavljati svoj posao.
– Apsolutno. Nije došao na posao da bi se igrao i to ni ne traži. Slobodno ga mogu ostaviti dva-tri sata u sobi ako imam sastanke, jer zna da ne mora uvijek ići sa mnom – objašnjava.
No ipak, kaže, iako je neprimjetan, izazvao je veliko zanimanje kad je prvi put došao na posao. Kad je novotarija prošla, zamijenio ju je drugi, trajniji osjećaj.
– Veliko smo ministarstvo i u žurbi na hodnicima si u znak pozdrava kimnemo glavom. Otkad je Rocky tu, pored nas nije prošao nitko da se nije nasmiješio. Baš je podigao atmosferu – govori.
Rastanak s Rockyjem nije bio lak, kolege su se oprostile od njega. Sada prelazi u Centar Silver na tjednu edukaciju, a kod socijalizatora će provoditi vikende, sve dok mu Centar za socijalnu skrbi ne pronađe korisnika.
– Svi pitaju kako ćemo ga se odreći, a ja kažem da je u ovih godinu dana bilo toliko sretnih trenutaka da bi ih bilo šteta propustiti zbog pomisli na rastanak. Mi smo njega socijalizirali, a on je nas senzibilizirao. Uzeli smo ga s idejom da volontiranjem nekome pomognemo, a Rocky i volontiranje su nam ispunili život. Ne moraju svi uzimati pse, danas ima toliko mogućnosti da svatko može pronaći volontersku nišu koja će ga usrećiti – govori. Kad razmišlja s kim će Rocky provesti radni vijek, čini joj se da je prikladan svima – miran je, lijepo i sigurno hoda, dodaje stvari, jako je nježan s djecom.
– Prihvaća sve, ne pokazuje da mu se netko ne sviđa – govori te dodaje: Pravi diplomat iz MVEP-a.
Iz MVEP-a pak kažu kako podupiru rad centara koji se brinu o najosjetljivijim članovima društva i čiji rehabilitacijski programi osiguravaju bolju socijalnu uključenost u zajednicu te kako im je iznimno je drago što su imali priliku družiti se s Rockyjem-
– Uljepšao nam je svakodnevicu i svima će nam nedostajati – ističu.
