Don Nikola i don Stjepan rođeni su u Župi Biokovskoj i bili su među rijetkim pismenim ljudima u to vrijeme. Veliki uglednici u svome selu, ali i šire. Službovali su diljem Dalmacije, a najviše vremena proveli su kao profesori u zadarskoj gimnaziji, dok je don Nikola, uz to što je predavao filozofiju, latinski, grčki, talijanski i hrvatski jezik, bio i njezin ravnatelj od 1888. do 1894. godine.
Zaklada za školovanje
Davne 1850. u kući su imali biblioteku s više od dvije tisuće knjiga. Organizirali su katoličku čitaonicu, a don Stjepan je osnovao i zakladu koja je financirala školovanje članova obitelji. U blizini kuće u Župi Biokovskoj počeli su zidati kapelicu Gospe Lurdske. Stjepan nije doživio završetak gradnje, a Nikola je umro 1903. godine, kratko nakon što je kapelica sagrađena. Preci su to poznatog poduzetnika Branka Roglića, vlasnika Orbica, u čijoj su obitelji bila četiri svećenika, među kojima je najistaknutiji don Nikola Roglić, autor jednog od najranijih molitvenika na hrvatskom jeziku pod nazivom \"Kita duhovnog cvića\". Prije nekoliko je dana u zagrebačkome muzeju Mimara predstavljen pretisak šestog izdanja molitvenika za koji je zaslužan Branko Roglić, praunuk autorova brata Ante. Ideja o pretisku originala davno mu je, kaže, pala na pamet, no posao i obaveze sputavale su ga u toj namjeri.
Utrli nam put prije 150 godina
– Postajemo 28. članica Europske unije, pa mi se to učinilo kao idealna prilika da realiziramo taj vrijedan projekt. Molitvenik je važan za hrvatsku kulturu i povijest jer je pisan na hrvatskom jeziku, na ikavici. Simbol je borbe za ravnopravnost našeg jezika u odnosu na talijanski u to vrijeme – poručuje Roglić te dodaje kako je don Nikola bio glavni pomoćnik don Mihovila Pavlinovića, jednog od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji te se smatra dalmatinskim Starčevićem.
Zbog toga se još više ponosi svojim pretkom koji se školovao u Beču, a bio je i značajan kanonik makarskog kaptola, u Zadru višegodišnji duhovni upravitelj milosrdnih sestara, ali i ispovjednik kaluđerica Svete Marije.
– Neki je čovjek iz Splita nakon trećeg izdanja 1883. godine plagirao molitvenik. Prepisao je oko osamdeset posto i dodao nešto svoje. Znaju mu se samo inicijali A. Z., a don Nikola ga je zvao \"čovo\". Spomenuo ga je u brošuri \"O pričinjenoj kiti\" izdanoj 1887. i napisao kako je neljudski od njega bilo plagirati tuđi tekst – navodi Roglić jednu od zanimljivosti iz života svog pretka svećenika i prosvjetitelja.
Dugo je, priznaje, tražio original \"Kite duhovnog cvića\" sve dok ga na kraju nije pronašao u sjemeništu u Splitu gdje mu je ususret izašao don Jure. Molitvenik je, naime, imao šest izdanja, prvo je bilo 1873., drugo 1879., treće 1883., četvrto 1885., godina petog izdanja je nepoznata, dok je šesto bilo 1897.
– Za mene i mnoge ljude kojima je Dalmacija u srcu ovaj molitvenik pisan ikavicom dio je napora prema ravnopravnosti hrvatskog jezika u odnosu na talijanski u 19. stoljeću. Drago mi je što mogu javnost podsjetiti na ljude koji su nam prije 150 godina utrli put. Zato kažem da 1. srpnja ne ulazimo u Europu, nego se, zapravo, vraćamo kući – ističe Roglić.
Osim što je pretiskom molitvenika odao počast svojim precima, 1993. je godine obnovio obiteljsku kuću i kapelicu Gospe Lurdske u Župi Biokovskoj, koja je bila devastirana u Drugom svjetskom ratu. Knjižnicu nisu uspjeli obnoviti, osim desetak knjiga koje su Branko i njegova supruga restaurirali.
– Otac mi je građevinski tehničar pa je nacrtao kapelicu točno onako kako je prije izgledala. Napravljena je od bračkog kamena, a unutra su fragmenti vrata hvarske katedrale i originalni kip Gospe Lurdske. Jednom godišnje ondje imamo misu za pokojne profesore i svećenike iz obitelji – kaže Roglić, koji svake subote odlazi u obnovljenu obiteljsku kuću u Župi Biokovskoj jer se ondje, priznaje, najbolje odmara.
– Imamo vinograde i voćnjake, s prijateljima se okupljam na boćanju, odnosno tradicionalno igramo na buće ili na balote – zaključuje poznati poduzetnik.
