Već je postalo stereotipno da se kapitalna djela vezana uz hrvatski identitet i povijest kao i ključni kulturni ili prosvjetiteljski projekti pokreću i realiziraju u Zagrebu. Uostalom u Zagrebu su i sjedišta ključnih nacionalnih institucija poput Akademije i Matice hrvatske, vodeći nakladnici, pa i najveća koncentracija kako intelektualnog kapitala tako i potencijalnih financijera. Zato je to s pravom i očekivano. Međutim, često se dogodi da elite hrvatske metropole zakažu ili se nedovoljno angažiraju oko nekih tema, obljetnica ili ostvarenja, pa kao nacija ostanemo zakinuti…
S druge strane, u ostalim dijelovima Hrvatske ima sjajnih doprinosa i projekata, ali – ako nemaju dobre odnose s javnošću u metropoli ili se ne nalaze u drugim velikim hrvatskim središtima poput Rijeke, Osijeka ili Splita – često ostanu nepravedno prešućeni ili potpuno ignorirani.
Zato bi netko mogao s pravom pomisliti da intelektualni ili umjetnički napori ne vrijede jednako u Zagrebu i primjerice u Vrgorcu, Belišću ili Kninu. Itekako vrijede, ali na periferiji treba daleko više truda, energije i upornosti kako bi se uspjelo stvoriti nešto vrijedno divljenja, a na razini zemlje vrlo često uopće ne bude zapaženo. Zato bi takve doprinose, trebalo – ako ne više cijeniti – onda barem pravilno vrednovati.
Kad sam kao dječak došao iz hercegovačke provincije u Zagreb, nisu me toliko fascinirale građevine koliko činjenica da su u Zagrebu nadohvat ruke svi oni važni ljudi koje smo gledali na televiziji ili o njima čitali u novinama. Ne samo da sam svim tim profesorima, akademicima i kanonicima mogao pokucati na vrata ureda već sam na ulici ili tržnici mogao susresti čak i poznata televizijska lica. To je bio čar i snaga hrvatske metropole. Sve što je važno i relevantno nalazilo se nadohvat ruke – od nacionalnog kazališta, preko vodećih novinskih redakcija do muzeja i političkih institucija. S vremenom mi je izblijedio taj osjećaj fasciniranosti važnošću metropole i mogućnosti koje ona pruža jer se to počne podrazumijevati, ali ga se nerijetko prisjetim kad gostujem negdje na terenu, na promocijama knjiga ili na predavanjima.
Tako sam, baveći se hrvatskim velikanima i njihovim doprinosima svijetu, posljednjih godina počeo "skenirati" sva izdanja koja su pokušavala vrednovati njihova djela, analizirati njihovu popularnost i raditi različite ljestvice najuspješnijih, najzaslužnijih…
Nakon što smo u Večernjem listu 2014. otvorili sezonu objavom autorske knjige "Hrvatski velikani" s popisom i prikazom 100 najzaslužnijih i 300 najpoznatijih Hrvata, pri čemu su mi u odabiru pomogli vodeći hrvatski autoriteti s desetak nacionalnih institucija, izišlo je nekoliko vrijednih monografija posvećenih velikanima. Robert Knjaz je za HRT snimio sjajan televizijski serijal. Večernji list je organizirao spektakularnu izložbu posvećenu Hrvatima koji su zadužili svijet u Meštrovićevu paviljonu, a ovih će dana u atraktivnom projektu Sit & Meet zagrebačke trgove i ulice ukrasiti trinaest skulptura najpoznatijih hrvatskih velikana, djela poznatih domaćih i stranih kipara, kako bismo turiste na kreativan način zainteresirali za njihove živote i ostvarenja. U cijeloj toj popularizaciji nacionalnih velikana na poseban način mi je privukao pozornost jedan naizgled mali projekt iz Vinkovaca, koji je svojom snagom zasjenio moćne i razvikane institucije.
Slučajno sam 2017. došao do knjižice posvećene ocu modernog padobrana Faustu Vrančiću. Bila je objavljena u povodu 400. obljetnice njegove smrti pa sam pomislio kako je riječ o nekom prigodnom, zasebnom izdanju. No uskoro sam pronašao slično izdanje o Petru Svačiću, koju je uredila poznata hrvatska povjesničarka Agneza Szabo, a objavljena je u povodu 920. obljetnice smrti našeg posljednjeg narodnog kralja. Uz nju je bila i ona o Ruđeru Boškoviću u prigodi 230. obljetnice smrti tog genija i preteče Einsteina, koju je uredio dr.sc. Stipe Kutleša. No tu nije bio kraj. Slijedila je ona posvećena čovjeku koji otkrio uzroke potresa, Andriji Mohorovičiću, u prigodi 160. obljetnice smrti, pa Slavi Raškaj u povodu 140. obljetnice rođenja… Nisu zaboravili ni obljetnice Lavoslava Ružičke, Marije Jurić Zagorke, Izidora Kršnjavog, Josipa Kozarca…
Svaka je knjižica bila pomno napisana i uređena, pa sam se s pravom čudio tko je to tako revan u obilježavanju obljetnica hrvatskih velikana, kojih se često ne sjete ni velike nacionalne institucije te ih tako mudro popularizira u javnosti, a mi o tome pojma nemamo. Nakladnik je Privlačica iz Vinkovaca, što mi baš ništa nije govorilo. No zastao sam vidjevši tko je u uredništvu. U njemu su bili Josip Bratulić, Ivan Aralica, Krešimir Nemec, Dubravko Jelčić, Dubravka Oraić Tolić, Stjepan Damjanović i drugi velikani pisane riječi… Sve me je to potaknulo na dodatno zanimanje za ovu neobičnu i vrijednu nakladničku kuću. Tako sam s nestrpljenjem dočekao drugo, pa i treće kolo s djelima posvećenim ključnim hrvatskim velikanima i njihovim obljetnicama. A u međuvremenu sam otkrio da iza velebnog projekta Hrvatski velikani u vremenu nesklonom knjigama stoji jedan skroman čovjek – Martin Grgurovac, kojem je ovo tek jedan u nizu projekata od nacionalne važnosti… No krenimo ispočetka.
Ove godine Privlačica navršava 42 godine postojanja. Zapravo ju je Martin 1980. nekim neobičnim diplomatskim umijećem "izuzeo" iz tadašnjeg Socijalističkog saveza rodne Privlake i registrirao kao nakladničku kuću u Vinkovcima. Od tada je razgranala svoju nakladničku djelatnost na druge slavonske gradove i sela te unijela živost pisane riječi tamo gdje je nije bilo. Pokretala je časopise i kulturne programe, priredbe, izložbe, likovne kolonije, festivale i radila na prosvjećivanju slavonskog čovjeka, čuvajući i promičući bogatu baštinu. Martin je bio uporan i koristio je sva svoja umijeća, kontakte i energiju kako bi bio uspješan producent, urednik, književnik, trgovački putnik, promotor i nakladnik. Kucao je na vrata poznatih i moćnih, molio i dosađivao. A tko kuca, otvorit će mu se – lijepo nas je Isus Krist podučio.
Osim mnogobrojnim događanjima i izdanjima, nacionalnu je pozornost 1994. privukao bibliotekom Slavonica od stotinu knjiga te bibliotekom Croatica (između 1997. i 2000.), opet sa 100 knjiga posvećenih vodećim hrvatskim književnicima i njihovim djelima, pri čemu mu je ključni suradnik bio akademik Ante Stamać. Obje monumentalne biblioteke nagrađene su prestižnim nagradama za najveći nakladnički pothvat HAZU "Josip Juraj Strossmayer". Kad bismo sva izdanja koja je ova nakladnička kuća objavila u protekla četiri desetljeća stavili na jedno mjesto bila bi to vrijedna i velika biblioteka od 700 naslova, a festivale i događaje više i ne broje.
– Ovih nekoliko podataka pokazuje koliko su relativni pridjevi velik i malen, osobito kada je riječ o Privlačici. Taj "mali" nakladnik pokrenuo je novu veliku biblioteku Hrvatski velikani. Veličina biblioteke nije samo u objavljena tri kola i planiranih okruglih 100, nego u konceptu, ideji projekta – kaže hrvatska akademkinja, književna teoretičarka i pjesnikinja Dubravka Oraić Tolić. Ona dodaje da je biblioteka Hrvatski velikani novum u hrvatskome nakladništvu, odnosno projekt građen na ideji brendiranja hrvatskoga kulturnog identiteta preko djela zaslužnih pojedinaca, ne samo iz književnosti nego iz svih područja kulture od društvene povijesti, politike, znanosti i filozofije do religije, likovnih umjetnosti i, naravno, književnosti. To je – prema njoj - prvi cjeloviti kulturološki identitetski projekt u našemu nakladništvu.
"Kao što vidimo, riječ je o grandioznome kulturološkom projektu, kojemu je cilj pokazati i dokazati da je hrvatska kultura autohtona i samosvojna na svim područjima znanja i umijeća, ali svojim postignućima istodobno integralni dio univerzalne svjetske kulturne baštine" – zaključuje akademkinja.
Ona napominje da je ova zanimljiva biblioteka namijenjena prije svega mladim ljudima, učenicima i studentima, izloženim globalističkim vrijednostima novca, lakoga uspjeha i internetske ovisnosti. Tek kada se mladim ljudima u školskoj naobrazbi na nov i zanimljiv način ponude vrijednosti nacionalne kulture, koja ima i svjetske dosege, u mnogim odlukama o odlasku iz Hrvatske prevagnut će ljepota zemlje i snaga kulturnoga kapitala. A taj su, kako ona kaže, kulturni kapital upravo povijesno prepoznatljive osobe koje su svojim djelima na različitim područjima društvene povijesti i umjetnosti obilježile nacionalnu, ali i svjetsku civilizaciju.
Njezina razmišljanja dijeli i akademik Stjepan Damjanović, bivši predsjednik Matice hrvatske, koji jako dobro zna koliko truda i energije iziskuju takva kapitalna djela.
– Trebaju nam ljudi koji vjeruju u kulturu i knjigu jer oni koji se posprdno smiješe zagledani u svoje pune novčanike i(li) u svoju političku moć neće pomoći ljudima kraj sebe, neće pomoći kvaliteti života ni čovjekovu samopoštovanju. Tome neće pomoći ni oni koji u povjerenstvima odlučuju da sredstva uvijek odu onima koje oni poznaju, s kojima su ovako ili onako povezani – kaže akademik Damjanović.
Dodaje da nas naša neposredna prošlost, ratovi, potresi i pandemije upozoravaju da se okrenemo bitnome.
– U prirodi i u našim životima postoji ciklus sjetva – rast – plodovi – žetva. Dugo je "Privlačica" pravodobno sijala dobro sjeme, ono je raslo, davalo plodove ljudske darovitosti i mnogi su se od nas radovali žetvama koje su donosile snopove lijepih riječi, lijepih slika, lijepe glazbe, ozbiljnih znanstvenih prinosa… – zaključuje akademik.
Sam nakladnik Grgurovac ne voli se hvaliti. Svjestan je da zaljubljenika u pisanu riječ, koji se trude sačuvati svoju baštinu i vrijednosti od zaborava, ima diljem Hrvatske. No na opasku da njegovi uspjesi sustižu ostvarenja institucija na državnom proračunu koje imaju cijele timove stručnjaka, i to daleko od Zagreba, odlučno, ali pomalo s tugom odgovara: "Vinkovci, koji su uz Osijek najznačajnije književno i nakladničko središte Slavonije, nažalost su postali zaboravljeni i zanemareni na mapi Hrvatske. Kako da netko kupi knjigu kad su mu prioriteti preživljavanja, siguran posao i školovanja djece bitniji i nužniji. Umjesto skupe knjige u kojoj je ugrađeno 25% poreza na tisak ili 40% rabata kakvoj knjižari, ljudima su prioritetniji hrana i kućne režije za koje također nemaju dovoljno. Bogata Slavonija je sada gladna, najviše u Hrvatskoj."
Razočaran je u potpore Ministarstva kulture za knjige i nakladništvo: "Ono malo stimulacija koliko se daje hrvatskim nakladnicima opet je namijenjeno pogodnima, i to pretežito onima iz Zagreba. Ni za jednu svoju knjigu, pa tako ni za Hrvatske velikane, Privlačica punih šest godina od Ministarstva kulture nije dobila ni kune. A i kako će kad i u komisijama koje su za knjigu resorski zadužene sjede predstavnici ili atašei probranih zagrebačkih nakladnika ili ideoloških opcija, koji sami sebi dijele potpore i sami otkupljuju izdane knjige. Mi pak, i bez njih, i dalje postojimo, jer nam je stalo da knjiga i dalje bude čuvarica hrama narodnog. Ponajviše jer smo mali narod i u ovoj globalizaciji sve smo ranjiviji."
Istodobno Grgurovac dodaje da u Hrvatskoj ima i svjesnih i odgovornih ljudi, koji prepoznaju njihove napore. Kao glavne podupiratelje ističe: HAZU, Ministarstvo znanosti i Zakladu Adris. Njima se pridružuju Osijek i Đakovo te općine iz kojih velikani dolaze, kao i niz strukovnih udruženja, memorijalnih centara i muzeja… Žao mu je što edicija o velikanima nije došla do svih hrvatskih gradskih i općinskih knjižnica jer je njezina uloga edukativna i prosvjetiteljska. Uostalom cijeli serijal bi na stranim jezicima svakako morao biti i u programima naših diplomatskih i konzularnih predstavništva te u hrvatskim knjižnicama u svijetu jer je većina naših velikana ima europsku i svjetsku važnost, a taj svijet o njima premalo zna.
Svjestan je Martin da živimo u vremenu digitalnih medija, ali ne odustaje od knjige jer je "knjiga kao kulturno i duhovno dobro, kako Antun Radić kaže – posebno jedna i nad svaku sumnju uzvišena čuvarica djedovskih zavjeta koju čuva genij naroda". Rado se prisjeća početaka Privlačice, koja je u kulturnoj pustoši nakon Hrvatskog proljeća popunila taj prostor i obogatila slavonsku ravnicu.
– Tako se Privlačici, u većinom devastiranom prostoru u kojem su djelovali samo oni podobni, baš stoga što je sa sela ukazala šansa da bez veće kontrole relativno lako uskoči u svijet nakladništva i proširi svoju nakladničku djelatnost na cijelu Slavoniju – kaže Grgurovac. Od svoga osnutka djelovala je nenametljivo i oprezno, ali i uporno i tvrdoglavo, a tako je ostalo do danas. Imali su visoke standarde i podizali su visoko ljestvicu. Zato su svojom ozbiljnošću i privlačili kulturnu i znanstvenu elitu.
– Mi nismo na državnim jaslama, već za svaku uloženu kunu moramo tri puta promisliti. Neki promašeni projekt odavno bi nas ugasio. Pogotovo u izdavanju knjiga – kaže vrijedni Martin. Žali se na politiku knjižara s kojima odavno više ne rade jer, kako kaže, one u knjige ništa ne ulažu, već samo traže visoke rabate. Ne pomažu ni gradske knjižnice, jer, dodaje, njihovi djelatnici imaju sigurnu plaću i ne moraju se truditi privlačiti nove korisnike. Takve benefite, kaže, u ovom našem društvu nemaju ni "proizvođači" knjige – autori i nakladnici. Svjestan je toga da danas rijetko koji autor u ovoj državi može živjeti od pisanja. Prisjeća se kako su osamdesetih naklade išle i do 15 pa čak i 20.000 primjeraka. A autorski honorari danas su smiješni, često nisu ekvivalent jednom bruto mjesečnom dohotku bilo kojeg knjižničara, dodaje, iako se dobra knjiga piše barem godinu dana.
Pitam ga poznaju li Hrvati dovoljno svoje velikane. Odlučno odgovara:
– Ne poznaju, i to je žalosno. O njima se i dalje malo zna iako im imena viđamo na oznakama ulica, putokazima ili na fasadama škola i nekih ustanova. Prosječan čovjek i dalje živi u neznanju. Mnogi su narodi ponosni na svoje velikane, a naši su, osim nekolicine, svedeni na kakvu spomen-ploču, najčešće ni to. Zaborav je najgore što im se dogodilo. Skreće pozornost na naše škole, gdje bi ih najprije trebalo revalorizirati, jer većinom se samo negdje usput spominju: "Za mnoge ne znaju ni ravnatelji i knjižničari, a to dovoljno govori o našem vrijednosnom sustavu."
Na kraju ovog zanimljivog susreta doznajemo da Privlačica priprema veliku monografiju "Hrvatske narodne nošnje" u kojoj bi na okvirnih sedamsto do tisuću stranica bilo prikazano oko 300 vrsta, podvrsta i inačica hrvatskih narodnih nošnji, što je nesporno od velike kulturološke važnosti. Uskoro će se obratiti svim općinama i u suradnji s njima snimiti i stručno obraditi to veliko narodno blago tradicijskog odijevanja, kakvo ima rijetko koja zemlja u Europi. Druga knjiga bi se odnosila na nošnje iseljene Hrvatske, a treća na građanske nošnje te vojne i povijesne odore. Za sve tri knjige u potrazi su za partnerima, jer sami ne mogu brzo završiti tako obiman posao snimanja i objavljivanja. "I hrvatske narodne nošnje čine važan dio narodnog identiteta i trebaju biti čimbenik u oblikovanju našeg cjelokupnog identiteta. Naravno, uz našu gastronomiju, turističke resurse, sportaše... i jasno velikane – ponosno zaključuje Martin Grgurovac, čovjek koji živi i radi daleko od Zagreba, ali stvara djela kakva je Zagreb davno trebao napraviti.
privlačica 6g od ministarstva kulture nije dobila ni kune! neće se "ministarka" zasramiti, bez brige!