Ruska politologinja Tatjana Jurijeva s Moskovskog državnog instituta za međunarodne odnose, s katedre za međunarodne odnose i politiku, autorica brojnih radova o međunarodnim odnosima, privukla je ovih dana pozornost gostujući na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa koja je organizirala panel o odnosima Rusije i Europske unije. U intervjuu za Večernji list dr. Jurijeva, koja se bavi pitanjima sigurnosti, europskom politikom prema Rusiji, integracijom kao svjetskim političkim procesom, iznosi zanimljive poglede na odnose u svjetskoj politici, koji se prelamaju i na Balkanu i njegovoj podjeli na zone zapadnog i ruskog utjecaja.
:: Okreće li se Rusija odnedavno više prema istoku?
Ljudi ponekad ne razumiju da zemlje kao što su SAD ili Rusija moraju imati multifaktorsku vanjsku politiku, ne mogu sebi dopustiti jednostranu geopolitičku orijentaciju. Sigurno ste čuli o vječnoj raspravi u SAD-u o tome kamo se treba usmjeriti, prema Europi, Aziji i Pacifiku ili Latinskoj Americi. Rusija je tu vrlo slična, smještena je na dva kontinenta i ne može biti orijentirana ni samo prema Europi ni samo prema Aziji i Pacifiku, ni samo prema Južnoj Aziji. Svaka ruska vlast, još od doba carstva, preko boljševika do sada poslijeboljševičke Rusije, mora stvarati delikatnu ravnotežu među tim smjerovima. No, s druge strane, mnogi stručnjaci predviđaju da će se centar svjetske politike pomaknuti u Aziju, kao i centar ekonomske moći. Amerikanci su objavili kako se kane preorijentirati na azijsko-pacifičku regiju. Neki ruski eksperti s Ruske akademije znanosti vjeruju da bi Rusija trebala učiniti isto. Možda ne uskoro, ali to je svjetski trend. Dakle, orijentacija prema Aziji nije rezultat odluke ni SAD-a ni Rusije nego Azija u jednom neovisnom procesu postaje središte. Kina, Indija i druge zemlje postaju centri ekonomske i političke moći.
:: Rusija je Hrvatskoj posebno zanimljiva, jer su u susjedstvu Srbija, Crna Gora, Republika Srpska unutar BiH, pravoslavne zemlje u kojima se očekuje jak utjecaj pravoslavne Rusije.
Balkan nije moja specijalnost, ali u Rusiji postoje mnogi eksperti za Balkan, imamo Centar za balkanske studije na Institutu za Europu, uz još nekoliko instituta za slavenske studije. Prije pet godina skupina autora objavila je knjigu o Balkanu pod vodstvom Are Jezkove, ona je jedan od vodećih balkanista u Rusiji. Glavna ideja knjige je da Balkan postaje normalna europska regija, ljudi počinju zaboravljati na fenomen balkanizacija, kad je Balkan bio izvor svih nevolja ne samo za Europu. Dvojica autora napisala su dva poglavlja o političkom odnosu Rusije prema Balkanu, oni se prilično razlikuju u pristupu i angažirani su upravo zato da prikažu cjelovit pogled na rusku politiku prema Balkanu. Iako pristupi različiti, obojica kažu kako bi podjela Balkana na katolički dio pod okriljem zapadnih zemalja i pravoslavni dio pod ruskom zaštitom više nije relevantna. Bili su svjesni da će ljude ta ocjena iznenaditi. Ali jedan do temelja aktualne ruske vanjske politike je pragmatizam, ta je politika jako očišćena od ideologije. Ne samo Srbiju, ne samo druge većinom pravoslavne zemlje nego sve zemlje u regiji Rusija vidi jednako, kao partnere od jednakog interesa. Iz Rusije ističu da neće pojačavati crte podjele između zemalja na Balkanskom poluotoku, bilo je i više nego dovoljno crta podjele, građanskih ratova, i po mom mišljenju, previše umjetnih podjela među južnoslavenskim narodima na neprijateljske strane. Ta se dvojica autora slažu i kad je riječ o ruskom ekonomskom prodoru u jugoistočnu Europu. Ideja je da Rusija mora igrati vlastitu ulogu i ne treba čekati na priključivanje svih zemalja regije Europskoj uniji, mora imati vlastitu ekonomsku politiku.
:: U odnosima Rusije i Europske unije najvažniji su zapravo odnosi Rusije s Njemačkom, najjačom europskom zemljom, te su veze važne za obje zemlje i mislim, kad govorimo o odnosima Rusije s EU, zapravo govorimo o jakim vezama s Njemačkom.
Ne, nije tako. Zapravo, to nije stvar Rusije, nego vanjske politike Europske unije. To je politika EU i odluka EU hoće li djelovati kao jedinstven svjetski igrač. Ako EU ne uspije postići suglasje o nekom problemu i podijeli se u 28 nacionalnih politika, svaki treći partner, pa i Rusija, mora slijediti taj okvir za odnose, ili EU kao cjelina i jedan glas ili njih 28. Ta dva okvira, multilateralan i bilateralan, idu ruku pod ruku i ovisi o EU da odluči hoće li neko pitanje povezati s interesom Unije ili države članice.
:: Osjećaju li ljudi u Rusiji da pripadaju Europi?
To je vječno pitanje i na neki je način uvijek otvoreno. O tome su stavovi Rusa podijeljeni. U Rusiji kažemo: dva Rusa, pet različitih mišljenja. Primjerice, kad sam prvi put išla u Jakutsk, u središte istočnog Sibira, predavala sam tamo na sveučilištu, pitala sam studente osjećaju li se Europljanima, Euroazijcima, Azijcima. Odgovor je bio da su ponosni jer je Jakutsk glavni grad istočnog Sibira. Većina ljudi misli da je Rusija civilizacija i da ne pripada ni Europi ni Aziji, da je to nešto posve drugo. Ljudi vole govoriti o posebnom ruskom putu. Meni se to ne sviđa jer se nameće važno pitanje: kamo vodi taj posebni ruski put. Nema odgovora na to. Ljudi su sretni da njihova zemlja slijedi poseban put, ali kamo? U devedesetima prošlog stoljeća zapadna demokracija i njezina tržišna ekonomija kompromitirale su se u Rusiji. U raspadu Sovjetskog Saveza društveni je bruto proizvod drastično pao, standard je bio sve niži. Ljudi su na ulicama govorili: mi ne želimo takvu demokraciju, ako moramo birati između demokracije i prosperiteta, biramo prosperitet. Sada se srednja klasa obnovila i kad razgovaram s bivšim studentima, ljudima kojima je od 30 do 40 godina, shvaćam da oni žele sve, žele biti uspješni, žele biti neovisni i živjeti u normalno demokratskoj zemlji. Demokracija može biti samo demokracija bilo gdje, ali demokracije ima puno tipova i svaka je različita. Francuska demokracija nije slična njemačkoj, vaša demokracija nije slična demokraciji u susjednim zemljama. Svaka zemlja mora napraviti posebnu vezu između univerzalnih demokratskih normi i nacionalnih vrijednosti i to je bit ruskog demokratskog creda. Nevolja je za Rusiju što mi ni nakon više od dva desetljeća nismo našli odgovarajući oblik te veze. U jednu ruku, prihvatili smo 1993. godine jedan od najidealnijih demokratskih ustava u Europi. To je moje stručno mišljenje. Savršeno, ništa za prigovoriti. Ali imamo problem u primjeni zakona koje donosi ruski parlament jer zakoni su na jednoj strani, a praksa na drugoj. I Rusi su svjesni problema implementacije, radi se na tome, ali nitko ne misli koliko vremena treba potrošiti velika zemlja kao što je Rusija da bi postala demokratska. Susjedi, baltičke zemlje, europske zemlje, znatno su manje i imaju mogućnosti posvetiti se svojim resursima.
:: Je li za veliku zemlju nužno da ima čvrstu ruku?
Ne, Rusija treba centraliziranu vlast, jaku državu i kao posljedicu osjećaj velike moći u Rusiji.
:: Imaju li Rusi ponovno takav osjećaj?
Da, zašto ne?
:: Je li uloga koju je Vladimir Putin odigrao u sirijskoj krizi uloga lidera velike sile?
Ono što je Putin učinio u sirijskoj krizi, ponašanje je velike sile. U današnjem svijetu više je centara moći, eksperti raspravljaju o tome u kojem smjeru svijet ide, u kaos ili prema svjetskoj vladi. Što znači biti velika sila u 21. stoljeću? To je nešto drugo nego u 19. ili 20. stoljeću jer ako država želi utjecati na svjetsku politiku, to ne ovisi vojnom potencijalu nego o ekonomskom, financijskom, ljudskom potencijalu. Protivnici kažu ne, Rusija treba biti supersila sa svojim nuklearnim potencijalom. Što onda? Nuklearna sila ne može biti jedini instrument utjecaja. Nijemci, oni mogu imati samo 300 tisuća vojnika, ne mogu imati nuklearno, kemijsko i biološko oružje, a i vi kažete da je Njemačka najjača zemlja EU iako je vojno patuljak. Belgijski premijer Gaston Eyskens prije 30 godina rekao je da je EU ekonomski div, politički patuljak i crv u vojnim pitanjima. Temelj utjecaja EU je sama Unija. Na različitim razinama, SAD, EU i Rusija su samodovoljne i zato ruske vlasti govore da bi u svjetskoj politici trebao surađivati trokut SAD-EU-Rusija, ideja datira od 2007. godine.
:: Koji su glavni problemi između Rusije i EU?
To ovisi o sferi profesionalnog interesa. Kao politički ekspert, vidim da je glavni problem odnosa nedovoljna razina političkog dijaloga između Rusije i EU. Razina ekonomske i političke suradnje Rusije i EU je asimetrična, 52 posto ruske vanjske trgovine ide u EU. Ruski liberali kažu: “O, 52 posto, Rusija treba biti orijentirana prema EU!” Ali, skeptici kao što sam ja uvijek pitaju i drugo pitanje: kamo ide preostalih 48 posto. Ide u Zajednicu neovisnih država, znači zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ide u Kinu, znači u suprotnom smjeru. Rusija zato mora zadržati svoju multifaktorsku politiku. Nitko ne treba okretati leđa nikome, ni Kini, ni Rusiji, ni Europskoj uniji, jednostavno zato što to nije pristojno.
>> Koliko Hrvatsku stoji strah od Rusa?
>> Panično jačali promociju: Sami krivi za izgubljenih 50.000 Rusa
