Zbog bolesti i poremećaja vezanih uz mozak godišnje se u
Europi izdvoji 35 posto ukupnih troškova i opterećenja za
sve bolesti, otprilike u iznosu od 450 milijardi eura, a depresivni i
bipolarni afektivni poremećaji postali su peti uzrok onesposobljenosti
u razvijenom svijetu. U Hrvatskoj se najveći broj bolničkih dana odnosi
na pacijente s duševnim poremećajima. Probleme s depresijom
ima pet posto ili 220 tisuća građana godišnje, a glavobolje
i bolesti ovisnosti svakodnevnica su još stotina tisuća.
Kako je mozak čovjekov najdragocjeniji organ, u Hrvatskoj se od 13. do
19. ožujka obilježava međunarodni Tjedan mozga, i to petu godinu
zaredom.
Prof. dr. Vida Demarin, predstojnica Klinike za neurologiju KB-a
"Sestre milosrdnice", objasnila je inicijativu, kojoj su se pridružili
Hrvatski institut za istraživanje mozga, Hrvatsko društvo za
neuroznanost te fakulteti i sveučilišne klinike u Hrvatskoj.
Tjedan mozga je zamišljen kao projekt koji utječe
na podizanje svijesti građana o potrebi vođenja brige o zdravlju i
stanju svoga mozga. Posljednjih se godina pokazalo da
oštećenja koja nastaju u mozgu nisu nepopravljiva, kao
što se prije mislilo rekla je dr. Demarin,
istaknuvši da Hrvatska po učestalosti bolesti poput moždanog
udara te, primjerice, Parkinsonove bolesti slijedi svjetske trendove.
Uz prave poticaje moždanim stanicama, oporavak u slučaju
određenih bolesti i stanja može se postići. Iako je Tjedan mozga
zamišljen više kako bi se problem popularizirao,
on može uključivati i znanstvene aktivnosti kazala je,
nazvavši uspjehe u eksperimentalnom istraživanju genske
terapije i terapije matičnim stanicama "svijetlom perspektivom".
Godine 1990. proglašeno je i Desetljeće mozga, tijekom
kojega su, slučajno ili ne, znatno povećana ulaganja u istraživanja
razvoja, građe i funkcija ljudskog mozga te poremećaja. Na početku 21.
stoljeća, nazvanog i "stoljećem uma", prioritetnim ciljevima su
označena istraživanja matičnih stanica i uloga gena u razvoju živčanog
sustava, metode slikovnog prikaza građe i funkcioniranja mozga te
istraživanja spoznajnih poremećaja, duševnih bolesti i boli.
Početkom 2003. godine u SAD-u je prvi put dokazano da se matične
stanice iz koštane srži mogu razviti u moždane stanice, a ne
samo u stanice krvi kostiju, kako se dotad vjerovalo. Secirani su,
naime, mozgovi četiriju preminulih žena, kojima je za života presađena
koštana srž muških donatora. Kako su u njihovim
mozgovima pronađene stanice s Y kromosomom, bilo je jasno da su se
donatorske matične stanice, teoretski sposobne transformirati se u bilo
koju vrstu stanica u organizmu, transformirale u moždane stanice novih
domaćina.
Nadu znanstvenika da se matične stanice dobivene iz fetusa mogu
koristiti i u terapiji pacijenata kod kojih je zbog, primjerice,
moždanog udara ili Parkinsonove bolesti došlo do moždanih
oštećenja, sredinom 2004. godine dodatno je podgrijao uspjeh
izraelskih znanstvenika. Oni su u tretmanu laboratorijskih životinja
dokazali da se matične stanice transformiraju u stanice koje proizvode
neurotransmiter dopamin, što je otvorilo perspektivu
pronalaska nove terapije za oboljele od Parkinsonove bolesti.
Korak dalje otišli su znanstvenici sa Sveučilišta
Georgije te južne Floride, koji su listopadu iste godine, također
istražujući u laboratoriju na životinjama, otkrili da se intravenoznim
unosom matičnih stanica i primjenom lijekova oštećenja
nastala moždanim udarom mogu smanjiti i 40 posto. Napokon, istraživanja
provedena u milanskom institutu San Raffaele na miševima
pokazala su u srpnju 2005. da matične stanice unesene u krvotok
samostalno migriraju prema područjima mozga i leđne moždine koji su
pogođeni upalom te tamo uništavaju žarišta upale.
Iako je svima jasno da je konačni uspjeh u primjeni na čovjeku
još daleko, potencijal matičnih stanica u regeneraciji tkiva
i organa otvorio je put prema terapiji kojom bi se mozak i živčani
sustav zaštitili od tumora i multiple skleroze.
Zasad je ipak još nerješiv problem kako matične
stanice, nakon unosa u mozak i njihove transformacije u moždane
stanice, natjerati da uspostave neuronske veze s ostalim moždanim
stanicama u koristan neuronski krug. U suprotnom, stanica može biti
štetna.
Kako bilo, nakon što su u Beču na šestom kongresu
posvećenom epilepsiji znanstvenici podastrijeli uspjehe u terapiji te
bolesti matičnim stanicama na laboratorijskim životinjama, mogućnosti
su se pokazale neslućenima. Iako sami znanstvenici priznaju da je
istraživanje još u ranoj fazi te da je ishod do pune
terapijske primjene neizvjestan, sigurnom se pokazala mogućnost
nadomještanja oštećenog moždanog tkiva nakon
kirurškog tretmana epilepsije.
Za sve one koji pate od epilepsije bolesti s kojim su se
nosili Napoleon, Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Fjodor Mihajlovič
Dostojevki te Alfred Nobel svakako je dobra vijest da su
znanstvenici nedavno u mozak laboratorijskih životinja uspjeli unijeti
stanice koje su genski manipulirane tako da proizvode adenozin,
nukleotid za koji se pokazalo da djeluje antikonvulzivno kod
epileptičara. Iako se epilepsija danas vrlo uspješno tretira
i lijekovima, pokaže li se ova metoda primjenjivom na ljude, oboljeli
od epilepsije više ne bi trpjeli zbog čestih nuspojava
lijekova koje uzimaju.
Vrijeme, čini se, radi za znanstvenike. Danas se smatra da bi se u
doglednoj budućnosti genskom terapijom mogle uspješno
liječiti ne samo bolesti poput Alzheimerove i Parkinsonove, s čime se
već polako i počinje, nego i tumori mozga. Ono što svakako
ulijeva nadu da bi se čovjekov san o doista dugom i kvalitetnom životu
mogao ostvariti jest to što vrhunski stručnjaci sa svakom
novom spoznajom otkrivaju sve više mogućnosti i,
što je najvažnije ne odustaju.
