Ako bismo tražili jednu riječ koja izražava duh vremena u kojem živimo i kojom bismo mogli objasniti izbornu i političku renesansu lijevog i desnog populizma u današnjem svijetu, ta bi riječ bila – gnjev. Ne bi me iznenadilo da povjesničari na kraju 21. stoljeća njegovo prvo i, posebice, drugo desetljeće nazovu desetljećima gnjeva. Brojna istraživanja i još brojnije medijske priče pokazuju da prvenstveno Europa i Amerika, ali i Bliski istok te veliki dio Afrike, Azije i Latinske Amerike, žive u ozračju pritajenog ili otvorenog, pa i plamtećeg narodnog gnjeva, posebice mladenačkoga. Ljudi jednostavno osjećaju da u njihovoj obitelji, selu, gradu, državi, društvu, na njihovu kontinentu, pa i u cijeloj suvremenoj civilizaciji nešto ne valja, ide u krivom smjeru, dođavola.
Prst uprt i u Wall Street
Izraz gnjev koristim i zbog toga jer podsjeća na slavni roman Johna Steinbecka “Plodovi gnjeva“ (možda još i više na filmski klasik Johna Forda iz 1940. s Henryjem Fordom u naslovnoj ulozi Toma Joada), objavljen prije 77 godina. Zbog tog je romana Švedska akademija piscu 1962. godine dodijelila Nobelovu nagradu, a društvena i kulturna važnost romana – danas se oko toga slažu kritički raspoloženi američki književni znanstvenici i kritičari – nije izvirala samo iz njegovih pomalo staromodnih pripovjedačkih vrijednosti, već iz činjenice da je izvrsno izrazio duh Velike depresije koja je najprije moćnu Ameriku, a zatim i Europu gospodarski, društveno i ljudski osakatila. Bacila ih je u bezdan izgubljenog desetljeća – od 1929. do 1939. – iz kojeg su izrasli korijeni velikih zala 20. stoljeća: fašizam, nacizam, komunizam i njihovi brojni derivati.
Ni onda, a ni danas, gnjev nije jasno određen ljudski osjećaj, pa američko-engleski, kao i hrvatski jezik, poznaje mnoštvo njegovih istoznačnica ili suznačnica.
Uz izraz “wrath“ koji je u romanu koristio Steinbeck, a njime Amerikanci, pomalo duhovito, označavaju vrlo veliku ljutnju i bijes, oni koriste i anger, rage, fury, indignation, outrage, spleen, vexation (high) dudgeon, crossness, displeasure, annoyance, irefulness, huffishness itd.
Današnjim novinarima, stavotvoriteljima i političarima od pojma “wrath“ draža je imenica “anger“, ljutnja, razdraženost, pa su ovdašnji mediji posljednjih mjeseci prepuni naslova tipa: “Zašto je Amerika tako ljuta?“ (CNN, The Economist, BBC), “Ljutita Amerika glasa“ (Washington Examiner), “Ljutita Amerika Donalda Trumpa“ (The Spectator), “Crnci imaju pravo biti ljuti“ (The Psychology Today) itd. Ni hrvatski jezik, a to znači i hrvatsko povijesno iskustvo, ne oskudijeva u riječima koje su istoznačne ili suznačne gnjevu: ljutnja, ljutina, ljutitost, srditost, ojađenost, ozlojeđenost, osornost, ogorčenost, razdražljivost, razljućenost, srdžba, bjesnoća, mrzovoljnost, goropadnost itd.; da ne spominjem: poludjelost, pomahnitalost, popiždenost, nakurčenost i slične nepristojne slengovske izraze.
Na početku trećega tisućljeća, ključni razlozi i poticaji za gnjev, kad je Amerika u pitanju, bili su: (1) samoubilački teroristički napad otetim zrakoplovima islamskih fanatika-samoubojica na New York i Washington 11. rujna 2001. i (2) velika recesija koja je 2008. i 2009. pogodila Ameriku i otkrila da kockarski, spekulativni, financijski kapitalizam, omogućava enormno bogaćenje uskog kruga ljudi sa stvarnoga i metaforičnog Wall Streeta te sustavno osiromašenje mnoštva.
Mrežne “revolucije“ i ratovi u arapskom i islamskom svijetu stvorili su novi, još strašniji oblik terorističkog zla od Al-Qai’de. Posljedica su vjersko-sektaški (šijitsko-sunitski), plemenski i građanski ratovi u nizu zemalja sredozemne Afrike i Levanta, Libiji i Siriji prije svega, koji su pokrenuli “veliku seobu naroda“ iz Afrike i Azije prema Europskoj uniji. Izbjeglice i migranti i strah od terorista-spavača među njima do neslućenih su razmjera uzdigli europske i zapadnjačke ljutnje, tjeskobe, gnjev, strahove i bjesove: od islamske države, terorizma, pa i političkog i ratničkog islama u cjelini.
Da Amerikanci, nacija koja je izmislila pozitivno mišljenje, osmislila američki san i glazbenu frazu “Ne brini se, budi sretan“ pretvorila u životni moto, odjednom postali ljuti, gnjevni i goropadni, prvi su otkrili novinari, a zatim potvrdili i znanstvenici istraživači. Štoviše, javna priznanja o vlastitoj ljutnji i gnjevu postala su dio retoričke mode kojoj ne odolijevaju ni vodeći predsjednički kandidati. Donald Trump često ponavlja da je “vrlo, vrlo ljut“, Bernie Sanders tvrdi “Ljut sam, kao što su ljuti i milijuni Amerikanaca“; Hillary Clinton ponavlja da “razumije zašto su ljudi postali ljutiti“, a New York Times tvrdi da je republikanski predsjednički kandidat Marco Rubio ispao iz utrke “jer nije bio dovoljno ljut“.
Sve u korist novca i moći
Terensko istraživanje koje je agencija ORC International u prosincu 2015. provela na zahtjev CNN-a pokazalo je da je samo 6% Amerikanaca rijetko ljutito i da se njih 5% ljuti samo jednom mjesečno. Više puta na dan ljutito je 31%, barem jednom na dan 37%, a jednom tjedno 20% Amerikanaca. Čak 69% Amerikanaca bilo je u prosincu prošle godine “vrlo ljutito“ ili “dosta ljutito“ zbog “načina kako stvari idu u SAD-u“. Njih 69% bilo je ljuto zbog političkog i financijskog sustava “koji rade samo u korist novca i moći onih na Wall Streetu ili onih u Washingtonu“. Istraživanje je pokazalo i da su republikanci (61%) znatno ljući od demokrata (43%) te da su bijelci (73%) ljući od crnaca (56%) i ljudi podrijetlom iz Latinske Amerike (66%). Kad su primanja u pitanju, anketa je pokazala da su najmanje ljuti bogati (primanja viša od 150.000 dolara) i vrlo siromašni (primanja niža od 15.000 dolara), a najljući oni sa srednjim primanjima (od 50.000 do 75.000 USD).
Što se uzroka ljutnje i usmjerenja gnjeva tiče, sedam je glavnih problema: (1) usporena ekonomija i enormni javni dug (ukupni je javni dug na saveznoj, državnim i nižim razinama 16.300 milijardi dolara!) koji uvjetuju ekonomsko kaskanje Amerike za Kinom, Indijom i drugim brzorastućim ekonomijama, (2) “Washington“ kao simbol glomazne, lijene, korumpirane, skupe, nesposobne pa i glupe vlasti, (3) stvarni i imaginarni imigranti te strahovi povezani s njima, (4) socijalno raslojavanje u društvu, (5) pretvaranje Amerike u zemlju dubokih rasnih, vjerskih, svjetonazorskih i političkih podjela (zanimljivo je da čak 48% anketiranih smatra da su se rasni odnosi nakon izbora Baracka Obame pogoršali, a samo 12% da su se poboljšali), (6) gubitak ponosa vlastitom zemljom i narodom zbog unutrašnjih demona, ali i erozije poštovanja, pa i otvorene mržnje drugih zemalja i naroda prema njoj i (7) ovisnost i s njom povezano nasilje koji su postali rak-rane obiteljskog i društvenog života.
Kad su Hrvati i Europljani u pitanju, u našoj užoj i široj domaji još je uvijek u modi mjerenje indeksa sreće iako nam je nesreća odavno zakucala na vrata, ljubavi, a ne mržnje, pa se tako ne mjere ni indeksi ljutnje, ojađenosti, gnjeva i bijesa.
A oni su, to je i bedaku jasno, u silnom i strašnom porastu.
Da je tome tako pokazuju nepregledni zapisi znanih i neznanih (anonimnih) komentatora na društvenim mrežama i portalskim forumima. Ljutnja, gnjev i bijes frcaju također i iz usta hrvatskih, kao i američkih političara. Oni su bili pokretačka snaga i energija naših lokalnih mrežnih (Facebook) “revolucija“, a temelj su na kojima se javljaju i gase naše političke zvijezde i zvjezdice – repatice: Boris Mikšić i njegov “hrvatski san“, Dragutin Lesar i laburisti, Mirela Holy i njezini zeleni, Ivan Vilibor Sinčić i njegovi borci protiv ovrha i deložacija i – trenutačno još uvijek u modi i na vlasti – dr. Božo Petrov i mostovci. Kad smo, dakle, mi Hrvati u pitanju, ne treba previše mudrosti za pretpostaviti – tu bi pretpostavku tek trebalo istraživanjima potvrditi ili osporiti – kako je i veliki broj i postotak Hrvata ljutit i gnjevan.
Može se čak postaviti niz pretpostavki o glavnim uzrocima i poticajima našega gnjeva: (1) uvjerenje velikog dijela ljudi da je privatizacija bila nepoštena, nepravedna i pljačkaška, (2) visoka nezaposlenost i nemogućnost nalaženja posla, posebice mladih ljudi, (3) mišljenje velikog broja ljudi (potvrđeno brojnim istraživanjima) da su i naši političari nesposobni, korumpirani, gramzivi, pohlepni i bezdušni, (4) dužničko ropstvo u koje je dospio veliki broj građana, ali i sama hrvatska država, a za koje prosječni Hrvat uvijek krivi imaginarnog drugog (državu, političare, tajkune, banke), (5) dugotrajna ekonomska recesija koja je paralizirala gospodarstvo i društvo te “izludila ljude“, (6) opći osjećaj nepravde koji je prožeo najveći dio stanovništva i (7) duboke političke podjele u društvu koje su posljedica politizacije bliže i dalje prošlosti.
Demagozi i laskavci
Kriza stranački utemeljene predstavničke demokracije vrlo se dugo osjećala i istraživanjima potvrđivala, ali je tek pojava velike recesije 2009. pružila šansu procvatu lijevih i ljevičarskih narodnjačkih (populističkih) pokreta i vođa, dok je migracijska kriza 2015. i 2016. klatno narodnjaštva preko noći odvukla na desnu stranu političkog spektra: prema ljudima tipa Viktora Orbána, Marine Le Pen, Geerta Wildersa, Mattea Salvinija i – Donalda Trumpa.
U zlatno doba hrvatske knjige, nakladništva, tiskarstva i knjižarstva, ljeta Gospodnjega 2005., nakladnička kuća Algoritam objavila je prijevod knjige britanskog novinara i televizijskog voditelja Francisa Wheena “How Mumbo-Jumbo Conquered the World“. Naslovi i podnaslov hrvatskog prijevoda knjige “Kako su prodavači magle zavladali svijetom: kratka povijest modernih sljepara“ (knjigu je, doslovce, briljantno prevela pokojna Božica Jakovlev, a uredila Irena Miličić) izvrsno izražava temeljnu ideju pisca knjige: da i u današnje, prividno krajnje razumnom, načitanom, informacijski lako i sveopće pristupačnom, prosvijećenom dobu, različiti “prodavači magle“ ili “sljepari“ – lažni znalci i još lažniji proroci, šarlatani, prevaranti, muljatori, žmukleri, opsjenari, vračari, demagozi, laskavci, politički zavodnici-prevaranti, pa i pravi pravcati lopovi, totalni neznalice i moralni propalice (na sve te izraze upućuje slengovski engleski pojam “mumbo-jumbo“) – mogu biti slavljeni kao simboli i utjelovljenja mudrosti, ćudoređa, znanja, nade, spasa, blagostanja, razvoja, izlječenja ljudi, posrnulog gospodarstva i države.
Što se, pak, procvata ili renesanse hrvatskog, europskog i američkog narodnjaštva/populizma tiče, ostaje mi zaključiti ovako: po zakonu vjerojatnosti, među tim silnim “novim ljudima“ sigurno će se pojaviti i neki koji će vlastitom selu, gradu ili zemlji donijeti puno dobroga, ali je više onih koji su zapravo uspješni, pa i opasni opsjenari, lažni proroci, prodavači magle.
>> Nakon Obamina posjeta Kuba će biti otvorenija, ali i – skuplja
>> Najveća je floskula u Ustavu da država posebno štiti majke i djecu
Kada ce prestati gnjev, kada pronades svoj mir...A kako to pronaci?.Kada progledas i vidis ljepotu cvijeta,ljepotu djecijeg osmjeha.dostojanstvo ljudske osobe pa bila ona bijele.crne ili zute koze...Pokusaj.besplatno je!